Zagovornik sam europske integracije i korištenja europskih fondova, i uvijek sam zadovoljan kada vidim kako se europskim sredstvima, proračunom svih građana Europske unije, razvija infrastruktura, osnažuje gospodarstvo i podržava poljoprivreda. Međutim, kako sam ponekad pisao i u svojim kolumnama, često nam se događa da sredstva ne koristimo za strateški razvoj i za jačanje onih grana koje će onda brzim razvojem utjecati na ukupni razvoj neke regije, tj. da se projekti provode samo kako bi se provodili – npr. da se u mjestima koja godišnje posjeti nekoliko stotina turista milijuni ulažu u turističke projekte, a u mjestima u kojima nema fakulteta ili istraživačkih institucija milijuni u istraživanje i razvoj. Takvi projekti sami su sebi svrha i njihova održivost past će na proračune jedinica lokalne samouprave koji i bez takvih projekata imaju problema s financiranjem svojih troškova.
Prije nekog vremena potpisan je Sporazum o partnerstvu između Europske unije (Europske komisije) i Republike Hrvatske (Vlade RH). Tim sporazumom Hrvatskoj je omogućeno korištenje devet milijardi eura iz EU fondova u ovom financijskom razdoblju (2021. do 2027. godina). Osim ovih sredstava, Hrvatskoj je na raspolaganju i više od šest milijardi eura iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO) koji se provodi od 2021. do 2026. godine. Ovim iznosom u idućih nekoliko godina moguće je napraviti ozbiljne pomake u svim područjima koja su obuhvaćena strateškim dokumentima.
Stalnost mijenjanja pravila i dokumentacije
Drugi problem u pripremi i provedbi EU projekata je dokumentacija i administracija zbog koje se ponekad čini da je za provedbu projekta potrebno cjeloživotno obrazovanje, jer se u svakom pozivu, u svakom projektu nešto mijenja, dodaje se dokumentacija, mijenjaju se pravila i ono što je u jednom pozivu bilo obavezno u drugom postaje zabranjeno. Iako je opravdanje nadležnih tijela uvijek slično i vodi tome da Europska unija/komisija to traži od nas činjenica je da većinu provedbenih pravila i dokumentacije (uključujući i javnu nabavu) kreiramo sami. Inkubator u kojem radim ima veliko iskustvo u pripremi i provedbi projekata. Od 2004. godine kada smo počeli s prekograničnim projektima, preko 2007. kada smo počeli provoditi prvi infrastrukturni projekt, do sada smo sudjelovali u pripremi i provedi nekoliko desetaka projekata iz raznih područja. I onda nam se dogodi da sudjelujemo u projektu u kojemu postoji tolika količina mapa (foldera) i datoteka u tim mapama za provedbu, da nam treba nekoliko dana samo da pohvatamo gdje se što nalazi, a onda još nekoliko mjeseci da shvatimo što se kada popunjava (i zašto), jer jednostavno do sada u svim naši projektima nismo imali ovakvu provedbenu dokumentaciju. Nakon ovakvog iskustva mogu samo zamisliti kako je poduzetnicima koji uz operativno vođenje svoje tvrtke, brigu o kupcima i dobavljačima, ali i djelatnostima i likvidnosti, moraju svoje dragocjeno vrijeme i resurse trošiti na gomilu dokumentacije, zakona, pravilnika i procedura ako žele dobiti sufinanciranje za svoj rast i razvoj.
Osim sredstava koje je kroz ugovore s Europskom unijom osigurala Hrvatska, hrvatskim poduzetnicima, ali i drugim institucijama na raspolaganju su i programi zajednice. To su programi koji se raspisuju na nivou Europske unije za prijavitelje iz svih država članica, a ponekada i iz drugih država (država kandidata, država Europskog ekonomskog područja – EEA i slično) . Osnovni problem ovakvih natječaja je što je konkurencija velika i puno veće šanse imaju prijavitelji koji imaju iskustva u pripremi i provedbi ovakvih projekata, ali i zbog toga što se često traže konzorciji u kojima tvrtke i institucije iz Hrvatske rijetko imaju kapacitete (znanja, reference, financijske i ljudske resurse) za voditelje projekata.
Što nam je činiti? Kod natječaja koji se raspisuju za područje Republike Hrvatske potrebno je maksimalno pojednostaviti procedure prijave i provedbe, ali isto tako i transparentno provoditi same postupke odabira projekata. Procedura najbržeg prsta toliko je spominjana u medijima da o njoj ovaj put neću pisati, ali i drugi postupci kod ocjenjivanja projekata, kao i procedure provedbe vrlo često odbijaju od prijave poduzetnike koji imaju ozbiljan potencijal rasta i razvoja, ali nemaju energije i volje baviti se nepotrebnom papirologijom umjesto upravljanja tvrtkom. Provedba programa iz prethodnog razdoblja trebala bi nam biti škola u kojoj smo naučili što treba hitno mijenjati kako bi se omogućilo onima čiji projekti stvarno mogu pridonijeti ukupnom razvoju (prvenstveno poduzetnicima) jednostavnije prijavljivanje i provedba projekata.
Za programe zajednice moramo svi zajedno, i institucije i poduzetnici, „trošiti“ vrijeme i resurse, kao partneri, kako bi stekli iskustva i kompetencije i u nekoj bliskoj budućnosti bili vodeći partneri u projektima. Na taj način veći dio sredstava s početka teksta biti će utrošen na rast svih grana i djelatnosti koje su uključene u programe, a manji dio na projekte koji se provode samo radi potrošnje sredstava.
Autor: Jean-Pierre Maričić
Objavljeno 10. listopada 2022. Sva prava pridržana PoslovniFM.
