„Ne želim graditi osobni brend, to mi je neiskreno.”
Tu rečenicu čujem barem jednom mjesečno, gotovo uvijek od nekoga tko bi imao što reći. Vlasnici, direktori, ljudi s dvadeset godina iskustva iza sebe. Grče se na pomisao da bi se trebali „pakirati”, pa radije šute.
U coachingu s voditeljima to izgleda ovako. Čovjek mi u dvadeset minuta ispriča tri situacije od kojih bi svaka bila dobar tekst, a onda kaže da nema o čemu pisati. Prvih godina sam mu vjerovao.
Nesporazum je u riječi „graditi”. Osobni brend već postoji, davno prije nego što ste o njemu prvi put pomislili.
Sociolog Erving Goffman opisao je 1959. da svi neprestano izvodimo neku verziju sebe. Na poslu jednu, s prijateljima drugu, s roditeljima treću. Goffman je u tome vidio svakodnevnu ljudsku normalnost, jednako prisutnu kod poštenih i kod nepoštenih ljudi. Vi nemate izbora hoćete li ostavljati dojam. Birate samo hoćete li tim dojmom upravljati ili ga prepustiti drugima.
Za čovjeka koji vodi firmu to ima vrlo praktičnu težinu. Vaš dojam već postoji u glavama ljudi koji o vama odlučuju: kod kupca koji bira između vas i konkurencije, kod kandidata kojeg biste htjeli zaposliti, kod banke, kod novinara koji traži komentar u srijedu popodne. Ako ga vi ne oblikujete, oblikuje ga netko drugi. Obično onaj tko je najglasniji ili najnezadovoljniji. Nažalost, tako je.
I znam, sad ćete reći da nemate vremena. Češći je razlog drugi, i teže ga je priznati. Psihologinje Pauline Clance i Suzanne Imes opisale su 1978. sindrom uljeza, uvjerenje da smo negdje dospjeli greškom i da će nas svaki čas netko razotkriti. Ironija je okrutna. Ljudi koji bi imali najuvjerljiviju priču najčešće šute, a prostor popune oni koji u sebe najmanje sumnjaju.
Za direktora tu postoji još jedna dimenzija. Vaš dojam ne nose samo vaše riječi, nose ga i vaše šutnje. Ako se javno oglasite jednom godišnje, i to povodom nagrade koju je firma dobila, ljudi će zaključiti da vas zanimaju nagrade. Ako o teškoj godini u vašoj branši ne kažete ništa, netko drugi će je objasniti umjesto vas, i gotovo sigurno lošije.
Kandidati to danas rade prije prvog razgovora. Prođu kroz ono što o vama nađu, a najčešće nađu malo. Kad nema ničega, prazninu popune pretpostavkom, a pretpostavke rijetko idu nekome u korist. Isto radi i kupac koji bira između vas i konkurencije, i banka koja gleda vaš zahtjev. Razlika je samo u tome što vam oni to nikad neće reći u lice.
Dva poteza, oba izvediva bez agencije i bez fotografiranja u studiju.
Prvi: krenite od onoga što stvarno vidite, a malo tko govori naglas. Uzmite jednu situaciju iz prošlog tjedna u kojoj ste odlučili drukčije nego što se očekivalo i objasnite zašto ste tako odlučili. To je gotov tekst. Trebalo vam je deset minuta i nijedna izmišljena rečenica.
Drugi: dopustite si jednu manu u kadru. Čovjek bez ijedne pukotine djeluje neuvjerljivo, jer ga mozak čita kao reklamu. Rečenica u kojoj priznate gdje ste promašili učinit će za vašu vjerodostojnost više od tri stranice postignuća. Ljudi tu jednu rečenicu pamte dulje od cijelog teksta oko nje, jer je jedina koju niste morali napisati.
Za kraj jedan test, i vrijedi ga napraviti prije nego zaključite da vas se ovo ne tiče. Nazovite u glavi tri čovjeka izvan svoje firme i zamislite da ih pitate čime se točno bavite i po čemu ste drukčiji. Biste li dobili isti odgovor tri puta? Ako ne biste, to je uporabljiva informacija. Znači da priču o vama netko već sastavlja, iz komadića i bez vas.
Autor: Sandro Kraljević MindLab
Objavljeno 7. rujna 2026. Sva prava pridržana PoslovniFM.
