Postoji jedna stavka koju nijedan vaš izvještaj ne prikazuje, a plaćate je svaki mjesec.
Svaka firma ima barem jednu takvu odluku. Ime koje više ne odgovara onome što radite. Usluga koju držite iz navike. Čovjek na krivom mjestu, o kojem se u upravi već dvije godine govori poluglasno. Vizualni identitet skrojen za tržište koje u međuvremenu nije ostalo isto.
Razlog zbog kojeg te odluke stoje ima ime, i nema veze s lijenošću.
Daniel Kahneman i Amos Tversky pokazali su 1979. da gubitak boli otprilike dvostruko jače nego što jednako velik dobitak veseli. Mozak nas time čuva, i na savani tisuće i tisuće godina u prošlosti je to bilo pametno. Kod odluke o rebrandingu postaje skupo, jer ono što možete izgubiti u glavi izgleda dvostruko veće od onoga što možete dobiti.
Devet godina poslije William Samuelson i Richard Zeckhauser dodali su drugi dio slagalice. Nazvali su ga pristranošću prema postojećem stanju: sklonost da stvari ostanu kakve jesu, samo zato što jesu. Postojeće stanje nitko ne mora braniti. Ono je već tu, i po tome uvijek kreće s prednošću.
Spojite to dvoje i dobit ćete firmu koja godinama „razmišlja o promjeni”, a zapravo je odgađa. Odgađanje u glavi prolazi kao pauza, pa se o njemu nikad ne glasa. Ima to svoju biološku podlogu: mozak mrzi promjenu, jer mu troši puno glukoze. Zato uvijek bira poznatu katastrofu od nepoznatog mira.
Odgoda ima i svoj rječnik, pa se po njemu prepoznaje. Da to još malo promislimo. Da vidimo kako će ispasti sezona. Nema smisla dirati dok ide. Svaka od tih rečenica zvuči razborito i svaka je istinita u trenutku kad se izgovori. Problem se pokaže tek kad ih zbrojite kroz tri godine i vidite da su sve izrečene o istoj stvari, za istim stolom.
Vrijedi primijetiti i jednu asimetriju, jer ona objašnjava zašto se to ponavlja. Kad promjena krene loše, svi znaju čija je bila. Kad odgoda krene loše, krivnja se raspline, jer nitko nije potpisao da se ne ide. Odgađanje je time osobno sigurnije za svakoga za tim stolom, a za firmu ispadne skuplje od većine pogrešnih odluka.
U razgovorima s upravama vidim istu scenu. Svi za stolom znaju što treba napraviti i svi znaju tko bi to trebao pokrenuti. Onda netko kaže da sad možda nije pravi trenutak, i cijelom stolu vidno lakne. Meni je trebalo godina da shvatim što se tu događa. Odluka jest donesena, samo se predstavila kao odgoda.
Tri stvari koje pomažu, i sve tri traju kraće od jednog sastanka:
- Odgodi napišite cijenu. Uzmite jednu odluku koju vučete i zbrojite koliko vas je stajala dosad: izgubljeni poslovi, ljudi koji su otišli, sati potrošeni na istu raspravu. Dok gubitak od nečinjenja nema broj, mozak ga jednostavno ne vidi.
- Postavite datum umjesto uvjeta. „Krenut ćemo kad se tržište smiri” je rečenica koja se nikad ne aktivira, jer se tržište ne smiruje. Datum se aktivira sam od sebe.
- Pitajte se što biste napravili da danas preuzimate ovu firmu izvana. Novi čovjek ne brani ništa, jer ništa nije ni gradio. Ta promjena kuta u pet minuta otvori ono što stoji godinama.
I još nešto, jer ovo lako zvuči kao prozivka. Odgađanje je znak da vam je stalo. Ljudi koji ništa ne odgađaju obično ništa ni nisu izgradili, pa nemaju što izgubiti. Vaša je opreznost dokaz da iza vas nešto stoji.
Ali ona vas u jednom trenutku prestane čuvati i počne koštati, a taj se trenutak nikad ne najavi. Ako vam je dok ste ovo čitali na pamet pala jedna konkretna odluka, to je ona.
Autor: Sandro Kraljević MindLab
Objavljeno 19. listopada 2026. Sva prava pridržana PoslovniFM.
