Ponovimo pitanje iz naslova: Što neki grad čini inkluzivnim? Je li dovoljno imati prilagođene nogostupe, rampe na javnim zgradama i niskopodne autobuse? Ili je inkluzivnost puno više od toga – način na koji grad planira svoj razvoj, organizira javne usluge i odnosi se prema ljudima koji u njemu žive?
Pitanje inkluzije danas više nije samo pitanje socijalne skrbi, socijalnih prava ili proračunskih izdvajanja. Ono je pitanje kakvo društvo želimo biti i kakve gradove želimo graditi u desetljećima koja dolaze.
U najširem smislu, inkluzija govori o tome koliko je neko društvo spremno prihvatiti različitosti i omogućiti ljudima da ravnopravno i dostojanstveno sudjeluju u svakodnevnom životu zajednice. Dob, spol, podrijetlo, obrazovanje, zdravstveno stanje, invaliditet, rodni identitet ili socijalni status ne bi smjeli određivati hoće li netko imati pristup javnom prostoru, obrazovanju, kulturi, zdravstvu, poslu ili mogućnosti sudjelovanja u donošenju odluka.
Dakle, inkluzivnim se može nazivati grada u kojem čovjek, bez obzira na dob, sposobnosti, prihode, podrijetlo ili životne okolnosti, može normalno živjeti, kretati se, raditi, učiti, koristiti javne usluge i sudjelovati u životu zajednice.
Zvuči jednostavno. U praksi – nije.
Jer grad možemo promatrati i kao svojevrsni test društvene jednakosti. Dovoljno je prošetati ulicom, pokušati koristiti javni prijevoz, otići u kazalište, javnu ustanovu ili sportsku dvoranu, upisati dijete u vrtić ili pokušati pronaći posao pa vidjeti koliko je svakodnevni život doista dostupan svima.
Zato inkluzivnost nije samo pitanje rampe, kao stvarne prepreke ali i metafore svega što nije riješeno, a treba biti sastavnim dijelom grada koji je inkluzivan.
Rampa može riješiti jednu arhitektonsku prepreku, ali ne rješava problem ako osoba u kolicima ne može doći do te zgrade jer je nogostup neprohodan, ako ne može ući u javni prijevoz ili ako joj je radno mjesto nedostupno. Niskopodni autobus sam po sebi ne znači inkluzivan javni prijevoz ako infrastruktura na njegovoj trasi nije prilagođena. Moderna škola nije inkluzivna samo zato što ima dizalo ako učenici s različitim potrebama u njoj nemaju odgovarajuću podršku.
Prava inkluzija počinje kada se sustav počne prilagođavati ljudima, a ne kada od ljudi očekujemo prilagođavanje sustavu.
Upravo je to jedna od važnih promjena u razumijevanju inkluzije. Desetljećima se problem često promatrao kao pitanje pojedinca i njegovih „ograničenja“. Suvremeni pristup sve više pita što društvo, institucije i prostor mogu učiniti kako bi uklonili prepreke koje pojedincu onemogućuju ravnopravno sudjelovanje.
To je važno i za hrvatske gradove.
Hrvatska ima strategije, zakonske obveze i europske standarde koji sve snažnije naglašavaju pristupačnost i uključivanje. Pomaci postoje – od prilagodbe javnih prostora i novih javnih institucija do razvoja inkluzivnog obrazovanja, programa zapošljavanja, socijalnih usluga i različitih inicijativa u kulturi, sportu i radu s mladima. No stvarna provedba još uvijek je neujednačena i često ovisi o mogućnostima pojedinog grada, lokalnim inicijativama, udrugama i projektima.
Zato danas nije nevažno gdje živimo.
Veći gradovi poput Zagreba, Rijeke ili Splita imaju više financijskih i institucionalnih mogućnosti razvijati socijalne i javne usluge. Manje sredine često imaju manje resursa, ali upravo ondje ponekad vidimo snažnu solidarnost lokalne zajednice, angažman udruga i mikrolokalne projekte koji pokazuju da inkluzija ne počinje uvijek velikim proračunom.
Istodobno, i veliki gradovi suočavaju se s paradoksima. Možemo imati suvremenu infrastrukturu, a istodobno građaninu otežati njezino korištenje. Možemo govoriti o dostupnosti javnog prijevoza, a zanemariti put od kuće do stanice. Možemo graditi nove javne sadržaje, a ne razmišljati o tome mogu li ih jednako koristiti različite skupine građana. I na koji način.
Zato se pitanje inkluzivnosti ne bi trebalo svesti na broj rampi, iznos socijalnih transfera ili broj provedenih projekata.
U istinski inkluzivnim gradovima, pristup javnom prostoru, kulturi, obrazovanju i svakodnevnim uslugama mora biti jednak za sve. On ne smije ovisiti o tome jesi li potpuno pokretan, jesi li rođen u toj sredini, kojim jezikom govoriš, koliko godina imaš, jesi li imućan ili siromašan, niti imaš li neki oblik intelektualnog ili tjelesnog invaliditeta.
Pravo pitanje glasi: kako se zbog svega toga promijenio svakodnevni život ljudi?
A tu inkluzija prestaje biti samo socijalna tema i postaje razvojna tema.
Grad koji omogućuje većem broju ljudi da se obrazuju, rade, pokreću posao, koriste javne usluge, sudjeluju u kulturi i odlučivanju koristi veći dio vlastitog ljudskog potencijala. Inkluzivnost je zato povezana i s gospodarskim razvojem, tržištem rada, demografijom, poduzetništvom i kvalitetom života.
U svijetu već postoje gradovi koji pokušavaju takav pristup ugraditi u samo planiranje prostora. Barcelona je, primjerice, kroz koncept superblokova dio javnog prostora pokušala vratiti pješacima, susjedstvu, zelenilu i lokalnim sadržajima. Takvi primjeri pokazuju da pitanje inkluzije nije nužno poseban „socijalni projekt“. Ono može biti ugrađeno u način na koji grad uređuje promet, stanovanje, javne površine i svakodnevni život.
A što je s Hrvatskom?
Možemo li naše gradove planirati tako da se pristupačnost i uključivanje ne dodaju naknadno, nego budu dio projekta od prvog dana? Povezujemo li dovoljno socijalnu politiku s urbanizmom, obrazovanjem, gospodarstvom i tržištem rada? Razmišljamo li o tome kako će grad izgledati kada njegovi stanovnici budu stariji, kada bude više stranih radnika i obitelji različitih kulturnih pozadina ili kada će još veći broj ljudi trebati različite oblike podrške?
I možemo li uspjeh grada početi mjeriti ne samo brojem investicija, novim zgradama, turističkim statistikama ili rastom proračuna, nego i kvalitetom života onih kojima je u tom gradu najteže živjeti? Jer upravo bi gradovi kroz ulaganja u javne usluge, zapošljavanje, smanjivanje nejednakost ii podršku ranjivim skupinama, trebali stvarati pravednije i dostupnije društvo.
Upravo ćemo ta pitanja otvoriti u serijalu o inkluzivnim hrvatskim gradovima.
Promatrat ćemo šest međusobno povezanih područja: arhitekturu i urbanizam, mobilnost i javni prijevoz, odgoj i obrazovanje, tržište rada i zapošljavanje, kulturu i institucije te svakodnevni život i javne politike.
Gledat ćemo strategije, ali još više ono što se događa na terenu. Projekte i ulaganja, ali i njihove rezultate. Gradsku politiku, ali i iskustva građana. Uključivanje osoba s invaliditetom, manjina, mladih, starijih, stranaca, socijalno osjetljivih skupina, ali i pitanje koliko su hrvatske tvrtke spremne biti dio tog procesa.
Jer inkluzivan grad nije onaj koji samo deklarativno kaže da su svi dobrodošli.
Inkluzivan je onaj grad u kojem različitost nije prepreka za sudjelovanje u životu zajednice – nego njezin sastavni dio. I ponovimo, inkluzivnost nije kada se kao riječ i pojam često spominje u strateškim dokumentima, urbanističkim planovima i javnim politikama. Nego je to pojam koji nastaje između onoga što piše u strategijama i onoga što građanin svakoga dana doživljava na ulici.
Autorica Ines Loje Foto: Grad Zagreb; zagreb.hr
Projekt izrade serijala tekstova Društvo za sve ili samo neke: Jesu li i koliko gradovi inkluzivni? , autorice Ines Loje, objavljen je uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti za 2026. godinu.
Objavljeno 18. rujna 2026. Sva prava pridržana PoslovniFM
