Održiva gradnja u Hrvatskoj godinama je bila stvar entuzijazma nekolicine. Snježana Turalija, vlasnica tvrtke GREENiKA i jedna od vodećih hrvatskih stručnjakinja za održivu gradnju i certificiranje, dobro zna kako je to izgledalo: puno konferencija, malo gradilišta. No danas, kada EU taksonomija uvjetuje pristup financiranju, a klimatski rizici postaju svakodnevna projektantska realnost, situacija se mijenja.
U novoj epizodi podcasta ZGRADOnačelnik na prvom poslovnom radiju PoslovniFM razgovarala je s urednicom Anom Leko o tome što zelena gradnja zapravo znači u praksi, zašto su certifikati postali tržišni preduvjet i gdje Hrvatska još uvijek kasni.
– Sad već „davne“ 2009. osnovali smo Hrvatski savjet za zelenu gradnju i nadala sam se da ćemo brzo preuzeti svjetske i europske prakse. No to se nije događalo jer nije bilo financijskog razloga. Tek nakon 2020. godine, kada smo počeli osjećati učinke EU taksonomije, a komercijalne banke i fondovi počeli su postavljati konkretna pitanja o CO2 otisku i energentima, investitori su se počeli zaista okretati prema pravoj zelenoj gradnji – rekla je Turalija.
Prekretnica je došla s nizom događaja koji su se gotovo istovremeno složili: pandemija, potres u Zagrebu, zatim u Petrinji, i Europski zeleni plan koji je prerastao u financijsku uredbu s jasnom porukom svim investitorima. EU taksonomija definira šest ciljeva koje svaka investicija mora zadovoljiti kako bi bila podobna za europski kapital, a svi su u izravnoj vezi s principima zelene gradnje: od smanjenja CO2 emisija i učinkovitog korištenja resursa do zaštite bioraznolikosti i klimatske otpornosti.
Cjelovit, vrlo informativan, autentičan i inspirativan razgovor poslušajte u streamu prvog poslovnog radija PoslovniFM, na 10-ak podcast platformi, Mixcloud i Spotify (u nastavku izravno linkovi) ili preuzmite za kasnije slušanje, kad god želite.
Iako većina održivost poistovjećuje s energetskom učinkovitošću, Turalija objašnjava da je to samo jedan od šest stupova zelene gradnje, uz ekonomske parametre, tehničke sustave, sociokulturološki aspekt, procese i lokaciju. Posebno naglašava lokaciju kao element koji se dramatično mijenja, više nije samo pitanje cijene po četvornom metru, nego i izloženosti klimatskim rizicima – poplavama, olujnim vjetrovima, sve intenzivnijim kišama. Zgrada se projektira na 50 godina, a u nekim slučajevima traje i više od 100 godina, i sve to vrijeme mora biti sigurna i funkcionalna.
– Lokaciju danas ne možemo sagledavati samo iz ekonomskog aspekta. Moramo sagledati i klimatske rizike. Vidimo sve češće bujične poplave, kiše koje su sve snažnije, vjetrove koji dođu niotkuda i naprave ogromnu štetu. O čemu se tu radi? Radi se o zaštiti ljudi i zaštiti imovine – naglasila je.
Među certifikacijskim sustavima posebno se osvrnula na DGNB, njemački standard koji smatra najiscrpnijim jer uz ekološki obuhvaća i ekonomski, tehnički, sociokulturološki aspekt te lokaciju i procese – ukupno oko 40 kriterija i 150 indikatora koje svaki projekt mora dokumentirati i dokazati. U Hrvatskoj je trenutačno oko 30 projekata u različitim fazama tog procesa. Uglavnom su to poslovne zgrade, čiji vlasnici certificiranjem postižu bolju tržišnu poziciju i lakši pristup financiranju.
Stambeni i javni sektor gotovo da ne postoje u toj priči. Škole, bolnice i ostale javne zgrade građene novcem poreznih obveznika trebale bi predvoditi, a ne zaostajati. Najavljuje da su razgovori s resornim ministarstvima u tijeku i da se polako kreće u tom smjeru, ali naglašava da tempo nije ni blizu onoga što situacija zahtijeva. Paralelno, upozorila je da iste standarde moraju pratiti i sva ostala ministarstva koja financiraju projekte iz EU fondova ili nacionalnih sredstava, od zdravstva do turizma.
– Zakonska regulativa prelazi s gotovo nultih energetskih zgrada na zgrade nultih emisija. Imamo možda dvije godine. I kao uvijek, neki dionici će ostati iznenađeni. Pa kako sad, pa zašto ovi zahtjevi? A zahtjevi jednostavno rastu iz godine u godinu i treba se prilagođavati – upozorila je Turalija.
Što se tiče argumenta da je zelena gradnja skuplja, Turalija ga odbacuje kao zastarjeli mit. S rastom broja zelenih zgrada, struka se privikava, materijali postaju dostupniji, a razlika između zakonskog minimuma i zelenog standarda sve se više smanjuje. No i bez toga, upozorava, perspektiva je pogrešna ako se gleda samo u troškove gradnje. Troškovi zgrade, dakle sve što vlasnici i korisnici plaćaju dok zgrada „živi“, daleko su veći od početne investicije. Trajniji materijali znače rjeđe zamjene, niži operativni troškovi znače bolji povrat, a zgrada koja je pametno građena za 80 ili 100 godina može postati izvor novih resursa, a ne tek ruševina, što je i srž ideje kružnog gospodarstva u graditeljstvu, kojom se GREENiKA također sustavno bavi.
Na kraju razgovora Turalija je istaknula i temu zdravlja zgrada, koja se u javnom diskursu gotovo i ne pojavljuje. Postoje zgrade koje na korisnike djeluju pozitivno i one koje im čine zlo – loše osvjetljenje, loše provjetravanje, termalna neudobnost, buka. I na žalost, u nekima od takvih zgrada se liječimo, učimo ili radimo. Upravo zato, zaključila je, zelena gradnja nije samo investicijska ni ekološka tema. Ona je i tema javnog zdravlja.
#804/S26 PoslovniFM podcast Urednica podcasta Zgradonačelnik Ana Leko.
Objavljeno 29. svibnja 2026. Sva prava pridržana PoslovniFM.
