Tužno, ali istinito. Jednom kada se samoborska obitelj Štih odluči prestati baviti tim poslom, bit će to i kraj jednog zanata u Hrvatskoj. Nije lako ni izgovoriti, a kamoli naučiti to što oni rade – kristalobrušenje. Iz njihove radionice već desetljećima izlaze unikatne čaše, vaze, pepeljare, tanjuri, boce, vrčevi…
Obrt se zove Kristal Saki (Saki je izvedenica iz riječi Samobor i kristal) i krenuo je kao kućna radinost 80-ih. Gospođa Marija, danas gotovo pred mirovinom, kao i suprug Franjo, radili su u velikim državnim poduzećima. Ona je znanje o brušenju kristala stekla u nekoć velikoj samoborskoj tvrtki Sjaj. Nije, kaže, bilo lako, pogotovo jer je naknadno uz znanje o obrtu morala usavršavati i znanje birotehničarke. Ipak, kristal je njena najveća ljubav.
– To nije zanat kojeg se može naučiti za tjedan dana, ni za nekoliko mjeseci, pa niti za godinu. Potrebno je nekoliko godina da se nauči ručno brusiti, polirati… Artikli su brušeni serijski i unikatno, te radimo i po narudžbi i želji kupaca. Izrađujemo sve vrste gravura kao što su grbovi gradova, crkava i znamenitosti, logotipove poduzeća i tvrtki, te raznih natpisa. Sve se radi ručno.
U tome i je najveći problem. Kompanijama je danas lakše sve raditi strojno. Jeftinije je staviti u kalup i gotovo – kaže dodavši da se novi kristalobrusači ne obrazuju već desetljećima. Ne samo u Hrvatskoj, kompanije koje su nekad imale tisuće zaposlenih i bavile se ovim starim zanatom danas imaju pedesetak radnika, otkrivaju nam.
Početkom rata , 1990., osnovali su Franjo i Marija Štih obrt koji je poslovao s najvećim trgovačkim kućama. Nemoguće je, vele, izračunati koliko je proizvoda izašlo iz radionice. Proizvode posebne čaše za konjak, viski, pivo, bijelo ili crno vino, prekrasne zdjele, unikatne tacne od brušenog kristala. Iako imaju oznaku tradicijskog obrta, primjećujemo kako bi točnije bilo reći da su umjetnički.
– Pa, vjerojatno da. Ručno rađeni proizvod je umjetnost, svaki je jedinstven i nemoguće je, osim po serijskim dezenima, napraviti dva potpuno jednaka. Potrebno je puno truda, rada i ljubavi. Ali, suprug i ja smo se navikli da je u životu najvažnije puno raditi – kaže nam gospođa Marija.
Najveća im je sreća što su se njihova djeca zainteresirala za radionicu. Sin Edvin po zanimanju je alatničar, a kći Petra kemijski tehničar, no oboje rade u obrtu.
– Imali smo nekad i više od dvadeset zaposlenih, ali obrt lagano izumire. Danas radimo isključivo mi, članovi obitelji. Znali smo izvoziti naše proizvode i u druge zemlje, od Italije, Slovenije i Srbije pa sve do Japana. No, danas je naše proizvode moguće pronaći samo u našoj radionici – kazuje nam Marija Štih. Ističe kako su odustali od trgovaca i trgovačkih kuća jer je „naplata prava kalvarija”.
– A u tome država ni najmanje ne pomaže. Tužiš neku tvrtku jer ti nije platila, na kraju ostaneš bez novca jer tvrtka nema kako platiti i još moraš platiti sudske troškove – pomalo će ljutito.
Ali, iako u sedmom desetljeću života, gospođa Marija i njen suprug najviše uživaju kada su u radionici. Smišljaju nove proizvode, dizajn, dezene, bruse kristal i svjesni su da su među posljednjima, što im daje dodatni poticaj da svoje proizvode učine što savršenijima.
Autor: Redakcija PoslovniFM
Objavljeno 26. travnja 2023. Sva prava pridržana PoslovniFM.
