Dva brata, stariji Petar i mlađi Ivan, živjeli su na susjednim farmama. Bili su u sjajnim odnosima sve do dana dok se nisu ozbiljno posvađali. Bila je to njihova prva takva svađa u četrdeset godina bliskog življenja jednog pored drugoga. Kroz to vrijeme dijelili su sve životne poteškoće i radosti.
Svađom je taj njihov životni sklad sasvim bio narušen. Sve je počelo od malog nesporazuma koji je vodio do velike svađe i grubih riječi, nakon kojih su uslijedili tjedni provedeni u tišini.
Jednog jutra netko je pokucao na Petrova vrata. Nakon što je on otvorio vrata, ugledao je srdačnog čovjeka sa stolarskim alatom koji mu se obratio: „Dobar dan. Tražim posao. Možda bi se ovdje na vašoj farmi mogao naći neki poslić za mene?”
„Da.” reče stariji brat. „Znam što bi mogli učiniti za mene. Vidite li onu kuću s druge strane potoka? Tu živi moj susjed, zapravo moj mlađi brat. Prošlog tjedna između nas je bila livada. U međuvremenu, on je nešto kopao i sad je između nas potok. Siguran sam da je to učinio kako bi mi napakostio. No, vratit ću mu ja. Vidite onu drvenu građu pored štale? Volio bi da mi od nje između mog i bratovog imanja napravite ogradu visoku dva metra, tako da više ne vidim ni njega ni njegovu kuću.”
Stolar je odgovorio Petru: „Sve mi je jasno. Ne brinite, zatraženo ću učiniti.”
Kako je Petar morao do grada, dao je stolaru potreban materijal te otišao. Stolar je cijelog dana vrijedno radio, mjerio, pilio, spajao i zabijao čavle. Kada se u sumrak vratio, stolar je završio posao. Petar je bio je doslovce zaprepašten s onim što je vidio! Nije bilo ograde! Stolar je umjesto ograde, napravio prekrasan most koji je spajao dvije obale potoka.
Baš u trenutku dok su stolar i Petar stajali na mostu s druge strane potoka ubrzano je prema mostu prilazio mlađi brat Ivan. Zakoračio je na most trčeći i sav razdragan. Prišao je starijem bratu raširenih ruku i čvrsto ga je zagrlio. Suze radosnice su mu bile u očima. Obratio se Petru: „Brate, stvarno si sjajan čovjek kada si napravio most koji spaja naša dva imanja nakon svega onoga što sam ti rekao i učinio.”
Sretna braća stajala su zajedno na mostu ponosno se držeći rukama za njegovu ogradu i diveći se njegovoj ljepoti. Tada su vidjeli su da je stolar uzeo kutiju s alatom i zaputio se polako od njih, bez riječi. Petar je povikao za njim: „Hej stolaru dragi, sačekajte! Ostanite još par dana kod nas. Ima još puno stvari koje bi za nas mogli napraviti.”
„Vrlo rado, no ne mogu, moram napraviti još mnogo novih mostova.” odgovorio je stolar.
Priča preuzeta i prilagođena s linka https://adekvatnostivo.blogspot.hr/2017/01/kada-vas-naljuti-netko-vama-vazan.html?spref=fb&m=1
BizBlog autor: Srđan Šimac
Objavljeno 28. studenoga 2022.
