Ključna osoba u cijelom procesu prijenosa poslovanja s generacije na generaciju je osnivač. Bez njegove odluke i njegovog punog angažmana priprema poduzeća je gotovo nemoguća, a priprema obitelji nemoguća. Bez njegova pravilnog pristupa cjelokupnom procesu prijelaza s prve na sljedeću generaciju i njegove podrške neizvjesna je priprema nasljednika. Uz sudjelovanje u te tri pripreme, utemeljitelj mora raditi i na vlastitoj pripremi, koja se, paradoksalno, ogleda u tome da jednog dana više neće raditi ono što je radio cijeli život. Njegova pripremljenost ogleda se u tome da će, kada prema željenom scenariju profesionaliziranu tvrtku preuzme voljan i spreman nasljednik (ili netko drugi pismen i obučen umjesto “nekog slabašnog Uroša”), biti spreman ne samo odobravati nego i podržavati sve to.
Ne samo da mislim, nego sam siguran i toplo preporučam da osnivač dobro razmisli kada će se povući iz operativnog poslovanja, kako će to učiniti i što će raditi nakon toga. Da, kad je na kraju svojih misli, sjedne i razgovara, ne jednom nego nekoliko puta, s pripadnicima sljedeće generacije i nakon toga zajedno donesu odluku. Nije tiskarska niti logička pogreška što stoji “zajednički do njegove odluke”. Zajednički, jer će razgovarati, a njegov jer će on na kraju izabrati. Hladne glave. Polako. Zašto?
Vratimo se opet nekoliko koraka unazad. Kako bi ponovili. Polazimo od pretpostavke da je nasljednik prvo htio, a potom se pripremao i radio u obiteljskoj tvrtki. Nakon godina priprema i rada spreman je stati na čelo tvrtke, upravljati i preuzeti odgovornost za poslovne rezultate. Prema visoko postavljenim zahtjevima osnivača, do kojih je došao pogledavši se u ogledalo i u njemu vidjevši ono što mu drugi govore, nasljednici nikada neće biti dovoljno spremni voditi tvrtke kao osnivači. I tako je – neće biti spremni voditi tvrtke kao što su ih vodili osnivači. Srećom. Ali biološki nasljednici mogu u mnogočemu biti bolji od svojih roditelja, osnivača. Znat će bolje planiranje, budžetiranje, rad s ljudima… Naglasimo još jednom, teško da će biti bolji u onome što je osnivač najbolje radio, da će imati tako dobar i pronicljiv poduzetnički njuh kakav je imao karizmatični osnivač. Vjerojatnije je da će nasljednici biti pred izazovom da vode kompaktan tim koji će voditi tvrtku. I opet vas podsjećam, poduzetnički duh i energija potrebni su za pokretanje posla. Obrazovani menadžer, ili ako baš želite i preferirate lider, tvrtki treba dati poslove za daljnji razvoj. I nakon svih navedenih priprema, vrijeme je da im date priliku. Govorim o ozbiljno pripremljenim ljudima koji moraju pokazati što znaju.
A što će biti s osnivačem? Osnivač, prije svega, u svojoj glavi treba jasno razdvojiti ulogu i funkciju UPRAVE / OPERATIVNOG UPRAVLJANJA od uloge i funkcije UPRAVLJANJA VLASNIŠTVOM. Prije svega, govorim o tranziciji u upravljanju, a ne o promjeni vlasničke strukture. Promjena vlasničkog udjela za života osnivača dio je sasvim drugih promišljanja i odluka. Nitko od njega/nje ne traži da umre, daleko od toga. Ne, od njega/nje se ne očekuje da ide u ribolov ili da čuva unuke ili praunuke. Dužan je prestati se miješati u operativno vođenje društva. Ostat će na čelu, primjerice, nadzornog odbora. A istina je da osnivačima to nije dovoljno. Nema adrenalina na koji su navikli. A taj adrenalin ne mogu i ne smiju tražiti niti vježbati u svom društvu. Koristeći terminologiju mladih, osnivači su zakačeni za svoje tvrtke, ovisni o njima poput narkomana. Pa, niti jedan ozbiljan narkoman se ne skida s droge “na brzinu”. Pa, osnivačima također treba druga karijera.
Autor: Boris Vukić
Objavljeno 11. srpnja 20222. Sva prava pridržana PoslovniFM.
