Najbolji sladoled u Belgiji proizvodi Hrvatica Silvija Manders
„Sve je krenulo jer suprug Martin jako voli sladoled. Prije 25 godina htjeli smo započeti posao u Nizozemskoj, ali nismo našli dobar dućan. Zatim smo gledali prema Belgiji i vidjeli smo da tamo nema lokala s talijanskim sladoledom. Raspitali smo se i saznali da nema konkurencije. I tako je pala odluka na Bruges ili Brugge, najveći grad i prijestolnicu belgijske pokrajine Zapadna Flandrija, na sjeverozapadu flandrijskog dijela Belgije. Kad smo tamo došli, nije bilo takvih sladoleda, sorti, vitrine…, i rekli su nam da nećemo uspjeti. Ljudi to, rekli su nam, ne znaju, ne vole takav tip. No ja sam rekla da ću to ipak napraviti. I otvorila sam sladoledarnicu“, istaknula je za poslovniFM Silvija Manders, vlasnica Gelaterije da Vinci. Cjelovitu emisiju možete poslušati u nastavku ili preuzeti za kasnije slušanje.
Vlasnica je, kažu, najboljeg sladoleda u Belgiji, na temelju testa u kojem su kupci u Belgiji mogli ocjenjivati sladolede. Silvija Manders rodom je iz Šibenika, odrasla je u Beču, kasnije se preselila u Belgiju i sa svojim suprugom Martinom pokrenula uspješan posao koji već 20 godina uveseljava život turistima i građanima Brugesa i Belgije. Bruges je najpoznatiji turistički grad u Belgiji, jedan od najljepših malih gradova u Europi, sličan Dubrovniku. „Ponavljam, sve je počelo jer moj muž voli sladoled. On je u Italiji svaki dan sigurno jeo litru sladoleda i to je postalo skupo. Onda sam odlučila raditi sladoled, specijalan jer je jednostavno dobar i ne skup, i tako smo počeli svoju poduzetničku avanturu“, ispričala je Silvija Manders u emisiji TravelBiz uredniku i voditelju Vladi Šestanu. PoslovniFM emisiju realizira u suradnji s portalom Savjetnik za putovanja.
Nemam želje ni ideje da se biznis širi ili da prijeđe u franšizu
SIlvija Manders
„Ustajem između 4 ili 5 sati ujutro, i svaki dan radim sladolede. U dućanu su 32 vrste sladoleda, dosad sam napravila 300 do 400 vrsta sladoleda. To je naša filozofija, tako smo i počeli, hoćemo dobru kvalitetu i sladoled koji svatko može pojesti. Sladoled i jest za svakoga. Sve ljude! Svake nedjelje mi dolaze ljudi s idejama da otvorim još koji dućan ili da otkupe moj lokal. Rekli bi da žele dućan i pitali koja je cijena, no ja odgovaram Ne, ja nemam cijenu. To me još ne interesira. Jedan gost iz Dubaija htio je otvoriti našu radnju, bila je jedna poslovna žena iz Japana koja je htjela započeti isti posao. Ali, ja nisam zainteresirana, i zašto bih uopće pristala na to, to me ne fascinira. Mogu reći da imam luksuz, imam dosta, dobro živim, mogla bih imati puno više no to me ne interesira“, vrlo brzo će nabrojiti Manders.
„Slastičarna je otvorena devet mjeseci u godini, a tri mjeseca putujemo po svijetu; tako od početka radimo i kada smo imali malu djecu. Oduvijek sam govorila da volim puno raditi, no da imam i djecu o kojima se volim brinuti. Happy life. Dvadesetpet godina kasnije vidim da je bilo dobro tako i napraviti. Nemam želje ni ideje da se biznis širi ili da prijeđe u franšizu. Pitali su nas da radimo za velike firme, ali ne. Imamo 25 do 30 radnika kojima sam kao mama, svi mi dolaze i dobro ih plaćam. Ako želiš da ljudi dobro rade, moraš i za njih nešto napraviti. Dati im dobru plaću, biti dobar s njima, učiniti sve da zavole biti na poslu. Radim im i ručak. Kako je to počelo? Ja sam kuhala za obitelj, a zaposlenici nisu imali išta dobro za pojesti. Odlučila sam, ako mogu kuhati za četvero – mogu i za desetero. Želim da su svi zdravi. I tako je sve počelo. Čak sam ih naučila kuhati. Rekla sam da ću napisati knjigu recepata, kada kuham to brzo ide. Brzo, dobro i svi vole“.
Prosječna plaća je 2.300, 2.400 eura
„Imam kontakt sa zaposlenima, dajem savjete i brinem se o njima. Da imam dva-tri dućana, to mi više ne bi bilo moguće. Mladi ljudi koji rade, a žele još više raditi mogu ići raditi dodatno i nema poreza na to. Tako je i kod nas. Na neto plaću se, koja iznosi 2300-2400 eura, plaća mnogo, no ne 100 posto kao u Hrvatskoj. Uzimamo radnike iz svih dijelova Europe; prošla je sezona bila posebno interesantna, jedna zaposlenica iz Maroka, druga iz Izraela, zatim iz Nizozemske, Njemačke, Kosova, Albanije. Multitaskamo, i to funkcionira fantastično, svi su sretni, ljubazni i nasmijani. To možeš ako voliš tako raditi. Happy place. Imam i studente koji rade vikendom, preko ljeta rade više mjeseci. Kada gledaš izvana, sve je – wow. No ima puno, puno posla da to tako izgleda i puno uređaja koji rade. Ponekad sam se znala rasplakati jer neka mašina nije radila, ali imam muža koji sve popravi, kaže Manders.
Ne dolazim, nažalost, često u Hrvatsku. Mislim da je posebno lijepa ljeti, ali ja ljeti nisam slobodna, zbog posla. Zato mnogo putujemo zimi. Bili smo u Istanbulu, u Francuskoj, u Kostariki… Idemo na toplo, jer ljeti radimo. Ovdje je normalno da je nekoliko dana vruće pa manje vruće. Uvijek sam u lokalu i imam vremena popričati sa gostima“, ispričala je Silvija Manders svoju poduzetničku priču u emisiji TravelBiz za poslovniFM.
