Međunarodni dan svjesnosti o gubitku i bacanju hrane obilježava se svake godine 29. rujna, s ciljem upozoravanja na važnost racionalnog gospodarenja namirnicama i smanjenja otpada u cijelom lancu opskrbe. Opća skupština Ujedinjenih naroda proglasila je 2019. godine ovaj dan kako bi se globalno podigla svijest o problemu bacanja hrane i potaknulo djelovanje na svim razinama.

Upravo zato, o toj temi u podcastu Ritam posla na Poslovni FM radiju razgovarale profesorica Anet Režek Jambrak, voditeljica Laboratorija za održivi razvoj Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta u Zagrebu i Helena Radić Bosanac, voditeljica korporativnih komunikacija Nestléa. Povod je, uz Međunarodni dan, i inicijativa Biraj zeleno, koju Nestlé provodi s partnerima upravo s ciljem edukacije građana o tome kako smanjiti otpad od hrane.

U svijetu se, prema podacima, na godinu baci oko 120 milijardi tona hrane, što je gotovo 20 % svih proizvedenih namirnica. U Hrvatskoj se pak godišnje baci oko 70 kilograma hrane po stanovniku, pri čemu najveći dio otpada nastaje u kućanstvima. Zato je, ističu sugovornice u razgovoru s urednicom podcasta Majom Antonić, promjena ponašanja potrošača jedan od ključnih elemenata borbe protiv otpada.

Hrana nije otpad, nego resurs Profesorica Anet Režek Jambrak naglašava kako je jedan od problema i nedovoljno razumijevanje oznaka na hrani. Razlika između „upotrijebiti do” i „najbolje upotrijebiti do” važna je za sigurnost, ali i za smanjenje nepotrebnog bacanja hrane.

„Najbolje upotrijebiti do” odnosi se na kvalitetu proizvoda – okus, miris i teksturu – dok proizvod nakon tog datuma ne znači automatski da je zdravstveno neispravan. Upravo zato potrošačima treba dati više znanja kako bi mogli pravilno procijeniti što još mogu koristiti. No edukacija ne počinje samo u trgovini. Ona uključuje i planiranje kupnje, pravilno slaganje namirnica u hladnjaku, korištenje ostataka hrane i promišljanje o tome što nam zaista treba.

„Hrana je resurs”, jedna je od ključnih poruka razgovora. Takav pogled vodi i prema principima kružne ekonomije: ostatak jedne namirnice može postati sastojak drugog obroka, prilog, umak ili čak sirovina za neki novi proizvod.

Paradoks današnjeg vremena jest da nam je hrane dostupnije nego ikada, a upravo zbog te dostupnosti često je manje cijenimo. Generacije naših baka i djedova nisu imale današnji komfor. Hrana se planirala, čuvala i koristila do kraja. Nije se bacalo ono što se moglo iskoristiti.

Nestlé je upravo tu ideju stavio u središte ovogodišnje inicijative Biraj zeleno – povezivanje iskustva starijih i znanja mlađih generacija. Na radionici održanoj u ugostiteljsko-turističkoj školi učenici koji se školuju za kuhare kuhali su sa svojim bakama, uz vodstvo chefa Marija Mandarića. Cilj je bio jednostavan: pokazati koliko se namirnica može iskoristiti kada se malo razmišlja izvan uobičajenih obrazaca. Radionice se nastavljaju i na jesen, a planirane su i besplatne radionice za građane.

Odgovornost proizvođača ne završava prodajom Helena Radić Bosanac ističe kako Nestlé inicijativu ne promatra samo kao komunikacijsku kampanju. - Kao najveći svjetski proizvođač hrane ne želimo samo govoriti o problemu, nego želimo biti dio rješenja poručila je. To znači djelovati u dva smjera: educirati potrošače i zaposlenike, ali istodobno mijenjati vlastite procese. Posebno je važan sustav kojim se proizvodi koji se ne uspiju prodati u trgovinama, a još su dovoljno daleko od isteka roka trajanja, doniraju partnerima koji ih potom prosljeđuju građanima u potrebi. Istodobno, dobro planiranje proizvodnje i prodaje smanjuje i količinu viškova i neprodanih proizvoda.

Za uspostavljanje takvog sustava bilo je potrebno povezati različite dijelove kompanije – od financija i logistike do planiranja proizvodnje i prodaje. Rezultat je, prema podacima iz razgovora, da je Nestlé u Hrvatskoj u 2025. godini u odnosu na baznu godinu 2022./2023. smanjio uništavanje hrane kao proizvođač za 70 posto.

Najjednostavnija promjena – planirati Možda najkonkretnija poruka razgovora nije komplicirana tehnologija niti veliki projekt. To je – planiranje. Što već imamo kod kuće? Što moramo potrošiti prvo? Koliko nam stvarno treba? Što možemo skuhati od ostataka? Što treba kupiti, a što već imamo? Helena Radić Bosanac ispričala je i vlastiti primjer: nakon što je sa suprugom sjela i napravila jednostavan plan obroka za nekoliko dana, prvo su pogledali što već imaju kod kuće, a tek potom napravili popis onoga što treba kupiti. Mala promjena koja ne zahtijeva ni novac ni posebnu tehnologiju.

Slično vrijedi i za kruh – namirnicu koju obje sugovornice izdvajaju kao onu koju nikako ne bi trebalo bacati. Od starog kruha mogu nastati krušne mrvice, pohani kruh, topli sendviči, deserti ili drugi obroci. Ključno je pravilno ga čuvati i na vrijeme odlučiti kako ga iskoristiti. Jer, zaključak razgovora možda je najjednostavniji upravo u tome: ono što danas nazivamo otpadom, vrlo često je samo resurs kojem još nismo pronašli novu namjenu. A odgovorniji odnos prema hrani ne počinje negdje drugdje. Počinje u našem hladnjaku.

Informativan, poučan i iskren razgovor poslušajte u streamu PoslovniFM radija i na brojnim podcast platformama.

Urednica: Maja Antonić

Objavljeno 29. rujna 2026., na Međunarodni dan svjesnosti o gubitku i bacanju hrane. Sva prava pridržana PoslovniFM.

Prvi poslovni radio Poslovni FM donosi ekskluzivni razgovor dr. Saše Petra s Martinom Harapin Molc – predsjednicom Udruge za radnu sreću, predavačicom na Međunarodnoj akademiji radne sreće i prvom menadžericom radne sreće u Hrvatskoj. Razgovor otvara pitanje koje se često preskače kada govorimo o produktivnosti, rezultatima i poslovanju: kakav je osjećaj biti čovjek na svom radnom mjestu?

Što ako problem nije u tome što ljudi ne rade dovoljno, nego u tome što na posao dolaze s grčem u želucu? I što ako produktivnost ne raste kontrolom, pritiskom i strahom od pogreške, nego povjerenjem, dobrim odnosima, jasnim ciljevima i osjećajem da ono što radimo ima smisla? Može li se osoba smijati na poslu i istodobno biti produktivna.

Upravo tim pitanjima bavi se nova Poslovna špica, a razgovor na Poslovnom FM-u ide puno dalje od pitanja jesu li zaposlenici zadovoljni ili nezadovoljni.

Harapin Molc otvoreno govori o vlastitom iskustvu rada u toksičnom radnom okruženju i o tome kako je upravo iz tog iskustva nastala njezina odluka da se posveti radnoj sreći. Kako kaže, promatrala je kako toksični obrasci guše potencijale ljudi i timova te odlučila istraživati i graditi okruženja u kojima se ljudi osjećaju dobro, vole raditi, ne boje se ponedjeljka i žele dati najbolje od sebe.

Radna sreća nije luksuz, već imperativ svake organizacije, poruka je koja se provlači kroz cijeli razgovor.

No što zapravo znači biti sretan na poslu?

Ne znači sjediti osam sati, zabavljati se, ne raditi ništa i na kraju mjeseca primiti plaću. Ne znači ni da posao mora biti lagan, bez rokova, odgovornosti, pritisaka i stresnih situacija. Radna sreća, objašnjava Harapin Molc, način je na koji čovjek doživljava svoj posao i sebe u tom poslu – uključuje radno okruženje, odnose s ljudima, komunikaciju, osjećaj smisla i spoznaju da naš trud i doprinos netko vidi i prepoznaje.

I upravo tu razgovor postaje posebno zanimljiv menadžerima i poduzetnicima.

Jer zaposleniku nije dovoljno samo reći: „Imaš posao i plaću, što još želiš?”

Ljudi žele osjećaj pripadnosti. Žele da ih se čuje. Žele dati ideju, vidjeti rezultat svojeg rada i znati da njihov doprinos ima vrijednost. Harapin Molc upozorava da dugoročno nije dovoljno samo sjediti na radnom mjestu i izvršavati zadatke. Čovjek je socijalno biće i želi biti prihvaćen, primijećen i uključen.

Što ljude zapravo čini nesretnima?

Jedan od možda najzanimljivijih dijelova razgovora odnosi se na ono što zaposlenike čini nesretnima.

Intuitivno bismo mnogi prvo pomislili na plaću. No prema anketama koje je provodila Udruga za radnu sreću, plaća nije bila na vrhu popisa. Kao važniji izvori nezadovoljstva izdvojili su se međuljudski odnosi, loša komunikacija nadređenih i kolega te izostanak pohvale i priznanja. Jedno jednostavno „hvala” ili „ovo je bilo dobro” može, kaže Harapin Molc, otvoriti puno više prostora za motivaciju nego što menadžeri često pretpostavljaju.

To je posebno važno u vremenu kada mnoge organizacije na pad produktivnosti odgovaraju dodatnom kontrolom. Više kontrole. Više zabrana. Više praćenja.

A možda bi trebalo početi s drugačijim pitanjem: jesu li ljudima jasni ciljevi, imaju li osjećaj smisla, mogu li razgovarati s nadređenima i kolegama i imaju li dovoljno prostora za odgovornost i inicijativu?

Jer produktivnost nije isto što i broj sati provedenih u uredu. Kako ističe Harapin Molc, prava produktivnost kombinacija je fokusa, kvalitete, dobrih odluka i što manje nepotrebnog trošenja energije. Motiviran zaposlenik koji zna cilj i ima dobru komunikaciju može kvalitetno obaviti posao i za kraće vrijeme.

A što se događa kada se ljudi počnu bojati pogreške?

Urednik Saša Petar u razgovoru otvara još jedan važan problem – odnos prema pogreškama.

Tko radi, taj i griješi. No ako se svaka pogreška pretvara u „cirkus”, zaposlenici vrlo brzo nauče jednu jednostavnu lekciju: najsigurniji način da ne pogriješiš jest da ništa ne napraviš. Ne predlažeš poboljšanje. Ne upozoravaš na problem. Ne eksperimentiraš. Ne pitaš. Ne riskiraš. Radiš samo ono što ti je rečeno.

Takva organizacija možda izgleda uredno, ali teško može biti inovativna, razvojna i dugoročno uspješna.

Zato je radna sreća, prema riječima gošće Poslovne špice, proces koji zahtijeva stalno ulaganje - i menadžmenta i zaposlenika. Nije riječ o stanju koje jednom postignemo pa zauvijek traje. Odnos prema ljudima, komunikacija i način na koji reagiramo na pogreške svakodnevno grade ili narušavaju povjerenje.

Može li osmijeh biti poslovni alat?

Jedna od najupečatljivijih priča iz razgovora govori upravo o osmijehu.

Martina Harapin Molc prisjetila se kako je u jednoj tvrtki bila pozvana u ured direktora zato što se – smijala. U kulturi u kojoj se gotovo nitko nije smijao, njezin je osmijeh očito bio problem. Kasnije je shvatila da nema poslodavca koji joj može oduzeti osmijeh jer osmijeh, kaže, otvara vrata i olakšava komunikaciju.

Zvuči gotovo nevjerojatno, ali upravo zato ova priča otvara ozbiljno poslovno pitanje:

Zašto bismo osmijeh, dobru atmosferu i međuljudsku povezanost automatski suprotstavljali radu i rezultatima?

Pauza za kavu, kratki neformalni razgovor ili nekoliko minuta u kojima ljudi razmijene informacije nisu nužno gubitak vremena. I takvi trenuci mogu pomoći povezivanju ljudi. A zadovoljstvo zaposlenika ne ostaje unutar zidova tvrtke. Ono se prenosi i na klijente i kupce.

Zaposlenici su prva točka kontakta s korisnikom i svojevrsni ambasadori organizacije. Ako nisu zadovoljni, tvrdi Harapin Molc, korisnik će to osjetiti. Ako jesu, stvaraju se uvjeti za povjerenje, kvalitetniju komunikaciju i bolje korisničko iskustvo. „Povjerenje je valuta koja ne gubi na vrijednosti”, jedna je od poruka razgovora.

Ipak, sreća nije samo posao menadžera

Tu dolazimo do važne ravnoteže. Menadžer nije odgovoran za cjelokupnu osobnu sreću zaposlenika. Svatko nosi vlastitu odgovornost, vlastite okolnosti i vlastiti odnos prema sebi. Ali menadžer jest odgovoran za radno okruženje koje stvara.

Zato je radna sreća dvosmjerna ulica. Organizacija može stvoriti uvjete, ali i zaposlenik sudjeluje u izgradnji odnosa, komunikacije i atmosfere. Ljubaznost, zahvalnost, otvorenost i spremnost na suradnju nisu jednosmjerna obveza poslodavca.

I možda je upravo zato ovaj razgovor važan u tjednu posvećenom sreći na radnom mjestu. Ne zato da svi od ponedjeljka hodamo uredom s umjetnim osmijehom.Nego da se zapitamo kako se zapravo osjećamo tamo gdje provodimo velik dio svog života.

- Ne sretni, ono, da se stalno kao smijemo, nego istinski da se dobro osjećamo, kaže Harapin Molc. Jer ono što nosimo s posla često nosimo i kući - a dobro ili loše raspoloženje ne ostaje na vratima ureda.

Zato je možda pravo pitanje ovog Međunarodnog tjedna sreće na radnom mjestu jednostavno: Kakav je osjećaj biti na poslu u vašoj tvrtki?

I još važnije – što svatko od nas može napraviti da taj osjećaj bude malo bolji?

Jer radna sreća nije odsutnost problema, rokova, odgovornosti i teških dana. Ona je mogućnost da i u takvom poslu postoji smisao, poštovanje, povjerenje, dobra komunikacija i osjećaj da ono što radimo vrijedi.

A to je tema o kojoj vrijedi razgovarati – ne samo jedan tjedan u godini.

Poslušajte Poslovnu špicu s Martinom Harapin Molc na Poslovnom FM-u, kao i na svim našim podcast platformama.

Urednik: Saša Petar Foto: Darko Buković/PoslovniFM.

Objavljeno 23. rujna 2026. Sva prava pridržava Poslovna strana života – PoslovniFM.

U novom izdanju podcasta Poslovni đir, dr. Karlica Utrobičić otvoreno urednici Ojdani Koharević govori o odnosu javnog i privatnog zdravstva, razlozima zbog kojih je 2005. godine krenula u vlastiti posao, izazovima privatnog poduzetništva u medicini, potrebnom kliničkom iskustvu, ulaganjima u opremu, ali i o odgovornosti liječnika prema pacijentu. Posebno o privatnom zdravstvu, znanju i odgovornosti prema pacijentu.

- Nisam zažalila. Žao mi je što puno prije nisam otišla iz bolnice. Tim je riječima sugovornica odgovorila na upit je li ikad požalila zbog odluke da iz javnog zdravstvenog sustava prije više od dva desetljeća zakorači u privatno poduzetništvo. Njezina priča počinje u vremenu kada privatno zdravstvo u Hrvatskoj nije bilo ni približno razvijeno kao danas.

- Razlog zbog kojega sam otišla iz bolnice je da pacijenti imaju pravo izbora. Mogu birati hoće li čekati u redovima ili će doći ovdje gdje će im, primjerice, dijete biti brzo pregledano i gdje ja radim svoj posao kako treba, kaže dr. Karlica Utrobičić.

Prije privatnog biznisa – bolnica i kliničko iskustvo

No, upravo njezina priča pokazuje da prelazak iz javnog sustava u privatno zdravstvo nije odluka koju bi trebalo donositi samo zato što privatni sektor izgleda kao poslovna prilika.

Za mlade liječnike koji razmišljaju o vlastitoj poliklinici ili drugom obliku privatnog zdravstvenog poduzetništva ima vrlo jasan savjet – najprije kliničko iskustvo.

- Hrabrosti treba, no da biste vi otišli raditi privatno u ovim našim strukama, morate imati kliničko iskustvo. Bolnica vas nauči raditi. Nemate dovoljno znanja, jer neke situacije koje vidite u bolnici možda privatno nikada nećete vidjeti. A kako ćete onda pomoći?!, poručuje.

Oftalmologija je, pritom, specifična i skupa grana medicine. Za razliku od nekih drugih zdravstvenih djelatnosti koje su posljednjih godina snažno razvile privatni sektor, oftalmologija zahtijeva velika ulaganja u opremu i prostor.

- Oftalmologija je skupa grana jer se treba mnogo ulagati. Naši alati i oprema jako su skupi. Ja uvijek govorim kako je lakše psihijatru koji će sjediti i slušati, treba samo imati dobar kauč i slušalice, a za nas treba dosta novca za opremu prostora i svime morate znati rukovati, objašnjava.

U vlastiti posao krenula je vlastitim novcem i, kako kaže, do danas nije tražila poduzetničke kredite.

Dr. Karlica Utrobičić govori i o pitanju koje se posljednjih godina sve češće postavlja – treba li liječnik istodobno raditi u javnom i privatnom sustavu. Takav model, smatra, nije jednostavan.

- Morate biti veliki radoholičar i odreći se svoga privatnoga posla. To su jako teška zvanja, međutim treba znati odlučiti kada prekinuti s bolnicom i kada ćete ići privatno. To ne znači da svi iz bolnice trebaju ići privatno, postoje struke i liječnici kojih treba biti u bolnici.

Istodobno, pitanje odlaska liječnika iz javnog sustava ne bi trebalo promatrati samo kroz odluku pojedinca.

- Zašto ljudi odlaze iz bolnice raditi privatno, to bi trebalo biti dublje pitanje, pa i jesu li zadovoljni svojim primanjima?, kaže.

Najbolja reklama je zadovoljan pacijent

Privatno zdravstvo, međutim, nije brz put do uspjeha. Dr. Karlica Utrobičić smatra da je napredovanje u privatnom sektoru dugotrajan proces, a uspjeh definira vrlo jednostavno.

Za nju je „uspješan privatnik onaj kojemu ne treba puno reklame, a stalno radi. Najbolja reklama su ljudi koji su zadovoljni vašim radom.

Liječnička reputacija

U medicini, dodaje, reputacija nastaje kroz iskustvo pacijenata i preporuku.

- Ono što se prenosi od osobe do osobe, to su najkvalitetniji dokazi da ste vi dobar doktor, a ne da sebe reklamirate, a nitko ne zna tko ste i što ste. Vi stalno morate dokazivati svoje ime u svom poslu.

To je možda i jedna od najvažnijih razlika između klasičnog poduzetništva i poduzetništva u zdravstvu: poslovni rezultat ne može se dugoročno odvojiti od stručnog kredibiliteta i povjerenja pacijenta.

Smanjite ego. Nije sramota ne znati

Mladim liječnicima koji tek razmišljaju o privatnom biznisu savjetuje upravo ono što smatra temeljem liječničkog poziva – stalno učenje i spremnost na traženje znanja.

- Moraju imati kliničko iskustvo, moraju raditi u bolnici. Ono što bih im savjetovala je da smanje ego. Nije sramota ne znati. Ja ću sa svojim iskustvom uvijek pitati za nešto u što nisam bila sigurna.

Oftalmologija, kao i druge medicinske struke, traži stalnu edukaciju, sudjelovanje na kongresima, stručni i znanstveni rad te kontinuirano ulaganje u znanje i opremu.

Koliko je dijete na ekranu?

Razgovor u Poslovnom điru završava temom koja se tiče gotovo svake obitelji – vremena koje djeca provode pred ekranima.

Za dr. Karlicu Utrobičić pitanje je vrlo konkretno.

- Svi roditelji koji dovode djecu kod mene znaju da je moje prvo pitanje: koliko je dijete na ekranu?

Upozorava na problem pretjeranog korištenja elektroničkih uređaja, osobito kod male djece, te ističe da pitanje nije samo vid.

- To nije samo pitanje vida. To je pitanje o kojemu pedijatri objavljuju radove u visokoindeksiranim časopisima, jer se pokazalo da nježnost mozga kod male djece može biti poremećena plavim svjetlom. To je i pitanje ovisnosti jer su djeca postala ovisna.

A njezin savjet roditeljima jednostavan je i izravno izvan ordinacije:

- Ne dajte im mobitele, igrajte se s njima, čitajte im priče!

U vremenu u kojem je ekran postao sastavni dio svakodnevice, poruka splitske oftalmologinje možda je jednostavnija nego što bismo očekivali: zdravlje djece ne čuva se samo pregledom kod liječnika, nego i navikama koje stvaramo kod kuće.

Podcast Poslovni đir uređuje i vodi Ojdana Koharević.

Objavljeno 18. rujna 2026. Sva prava pridržana PoslovniFM.

Kada kažemo logistika, većina još uvijek pomisli na skladište, transport, špediciju i dostavu. No logistika je odavno prerasla granice prijevoza robe od točke A do točke B. Ona danas obuhvaća cijeli opskrbni lanac – od potrebe za proizvodom ili uslugom, preko nabave, proizvodnje i distribucije, sve do povratne informacije korisnika, reciklaže i oporabe materijala.

Upravo o toj promjeni u podcastu Poslovna špica na prvom poslovnom radiju Poslovni FM razgovarali su voditelj emisije dr. Saša Petar i dr. sc. Miljenko Mustapić, docent na Sveučilištu Sjever i pročelnik Odjela održive mobilnosti i logistike. Mustapić, koji iza sebe ima više od dva desetljeća iskustva u gospodarstvu, logistiku promatra iz perspektive koja povezuje akademsko znanje i realne poslovne izazove.

- Danas očekujemo da roba, informacije i usluge dolaze brzo, pouzdano i gotovo neprimjetno. Logistiku ne primjećujemo sve dok ona ne prestane funkcionirati, ističe Mustapić.

Upravo ta nevidljivost možda je jedan od razloga zbog kojih se važnost logistike još uvijek podcjenjuje. Globalni poremećaji u opskrbnim lancima, razvoj e-trgovine, digitalizacija i sve veća potreba za održivim poslovanjem pokazali su koliko je kvalitetno organizirana logistika važna za stabilnost kompanije.

Od operativne funkcije do upravljačkog stola

Za Mustapića više nema dileme – logistika mora biti dio strateškog promišljanja kompanije. U uvjetima stalnih promjena, od geopolitičkih poremećaja i tržišnih oscilacija do zatvorenih prometnih pravaca i nepredvidivih događaja, sposobnost kompanije da brzo reagira postaje jedna od ključnih konkurentskih prednosti.

Zato je, smatra, pogrešno logistiku promatrati samo kao operativni zadatak. Ako je ona izdvojena na razinu „odraditi isporuku“, kompanija propušta mogućnost da logistiku pretvori u zamašnjak poslovanja.

- Logistika danas nije samo operativna funkcija koja se bavi isporukama, nego je strateški element koji može bitno utjecati na konkurentnost i dugoročan uspjeh svakog poduzeća, poručuje Mustapić.

Takav pristup posebno je važan za male i srednje poduzetnike koji često nemaju vlastite velike logističke odjele. Upravo tu raste prostor za specijalizirane stručnjake i outsourcing logističkih funkcija, odnosno za ljude koji mogu analizirati i optimizirati logističke tokove te pomoći kompanijama da smanje troškove, povećaju učinkovitost i istodobno ostanu fleksibilne.

U logistici nema mjesta za „jednom smo to riješili“

Jedna od ključnih poruka razgovora odnosi se na stalnu prilagodbu. Logistički proces jednom uspostavljen na visokoj razini nije zauvijek kvalitetan. Tržište, tehnologija, prometna infrastruktura i globalne okolnosti neprestano se mijenjaju.

- Logistika je zapravo stalna igra prilagodbe, kaže Mustapić. Uspjeh zato nije stanje koje se jednom postigne, nego kontinuirani proces učenja, prilagodbe i donošenja odluka.

U takvom sustavu presudan nije pojedinac koji „sve zna“, nego dobro organiziran tim. Vrhunskog menadžera treba imati, ali bez ljudi koji međusobno komuniciraju, dijele znanja, preuzimaju odgovornost i samostalno donose odluke nema otpornog logističkog sustava.

Posebno u kriznim situacijama, kada odluku ponekad treba donijeti brzo i na temelju nepotpunih informacija, tim postaje ključna konkurentska prednost.

AI neće zamijeniti logističara – ali bi ga mogao zamijeniti logističar koji zna koristiti AI

Umjetna inteligencija već mijenja logističke procese. Automatizacija može preuzeti repetitivne, zamorne i analitičke zadatke, smanjiti mogućnost pogreške i osloboditi stručnjake za složenije poslove.

No Mustapić ne očekuje da će AI tako brzo zamijeniti logističke stručnjake.

- Logističare neće moći zamijeniti AI, nego će logističare moći zamijeniti neki drugi logističar koji zna upravljati AI-jem, jedna je od najupečatljivijih poruka razgovora.

Drugim riječima, tehnologija nije zamjena za stručnost, nego alat koji stručnjaku omogućuje da više vremena posveti strategiji, problemima i odlukama koje zahtijevaju ljudsko iskustvo i procjenu.

Studenti logistike uče izvan učionice

Takav pristup već se primjenjuje i na Sveučilištu Sjever. Odjel logistike i održive mobilnosti snažno je povezan s gospodarstvom, a studenti kroz terensku nastavu obilaze proizvodne pogone, skladišta i druge poslovne sustave. Stručnjaci iz gospodarstva dolaze predavati studentima, dok se u nastavi koriste suvremene tehnologije poput VR simulacija, dronova, računalnih simulacija prometnih i distribucijskih tokova te drugih digitalnih alata.

Cilj nije samo prenijeti teorijsko znanje, nego studente pripremiti za stvarne situacije i nepredvidivost poslovanja.

Studijski program pritom naglašava interdisciplinarnost. Uz logistiku i mobilnost, studenti stječu znanja iz menadžmenta, ekonomije, poduzetništva, kontrolinga, upravljanja ljudskim potencijalima i drugih područja.

Jer budući logističar, poruka je iz razgovora, ne može biti stručnjak koji poznaje samo svoj uski dio posla. Mora razumjeti što se događa u cijeloj kompaniji.

Logistika je, zapravo, poslovanje

Upravo je to možda najvažniji zaključak razgovora Saše Petra i Miljenka Mustapića. Logistika više nije „ono što se događa u skladištu“. Ona povezuje nabavu, proizvodnju, prodaju, distribuciju, tehnologiju, ljude i kupca.

U vremenu u kojem brzina, otpornost i fleksibilnost sve više određuju uspjeh kompanije, logistika postaje jedno od mjesta na kojem se odlučuje o konkurentnosti.

A poduzeća koja je i dalje budu promatrala samo kao operativni trošak možda će vrlo brzo shvatiti da su zanemarila jednu od svojih najvažnijih strateških funkcija.

Urednik i voditelj: dr. Saša Petar

Objavljeno 7. rujna 2026. Sva prava pridržana PoslovniFM.

Poljoprivreda je danas mnogo više od iskustva i tradicije. Klimatske promjene, sve veći troškovi proizvodnje i potreba za održivijim gospodarenjem traže nova rješenja, a među najvažnijima su precizna poljoprivreda, umjetna inteligencija i analiza podataka. Kako tehnologija već danas mijenja vinogradarstvo, u podcastu Agrovizija na prvom poslovnom radiju Poslovni FM govorila je Ivana Rendulić Jelušić, direktorica i osnivačica tvrtke Alti Agro.

Od znanstvenog istraživanja do poduzetničke priče

Sve je započelo tijekom doktorskog studija na Agronomskom fakultetu, kada je Ivana među prvima u Hrvatskoj počela istraživati primjenu dronova u vinogradarstvu. U vrijeme kada se o umjetnoj inteligenciji i pametnoj poljoprivredi tek počelo govoriti, prepoznala je priliku spojiti agronomsko znanje s digitalnim tehnologijama.

Istraživanje je pokazalo da standardni alati za obradu snimaka ne mogu dovoljno precizno analizirati vinograde jer u obradu uključuju i međuredni prostor s travom i korovom. Upravo je taj problem postao temelj razvoja vlastitog softverskog rješenja koje se fokusira isključivo na vinovu lozu.

Vineyard Angel - digitalni pomoćnik vinogradara

Rezultat višegodišnjeg razvoja je Vineyard Angel, specijalizirani softver koji koristi multispektralne snimke dronova i algoritme umjetne inteligencije za analizu zdravstvenog stanja vinograda.

Sustav prepoznaje problematične zone, prati vegetacijske promjene, broji nedostajuće trsove te vinogradarima omogućuje planiranje proizvodnje s mnogo većom preciznošću nego što je to moguće klasičnim obilaskom vinograda.

Unutar sustava nalaze se i prediktivni modeli za razvoj bolesti koji koriste podatke s meteoroloških postaja postavljenih u samim vinogradima. Time proizvođači mogu reagirati prije nego što bolest zahvati veće površine.

Podaci vrijede samo ako pomažu donijeti odluku

Jedna od najvećih prednosti Vineyard Angela jest što od vinogradara ne traži dodatni administrativni posao. Podaci se prikupljaju automatski - putem dronova, senzora i meteoroloških postaja - dok agronomski tim rezultate pretvara u jasne preporuke za proizvodnju.

Kako ističe Ivana Rendulić Jelušić, cilj nije proizvesti što više podataka, nego informacije koje proizvođaču omogućuju kvalitetnije odluke o gnojidbi, zaštiti, rezidbi ili planiranju berbe.

Dron vidi ono što ljudsko oko još ne može

Multispektralne kamere registriraju promjene u količini klorofila znatno prije nego što biljka pokaže vidljive simptome. To znači da vinogradar može reagirati nekoliko dana prije nego što se problem pojavi golim okom.

Osim toga, analiza omogućuje praćenje posljedica mraza, tuče, suše ili drugih stresnih situacija tijekom cijele vegetacijske sezone. Sustav pritom pokazuje kako niti jedan vinograd nije potpuno ujednačen, već svaka parcela ima zone koje zahtijevaju različit pristup.

Hrvatske vinarije već koriste tehnologiju

Među prvim korisnicima bili su poznati istarski vinari Ivan Damjanić i Ivica Matošević, a danas Alti Agro surađuje s brojnim velikim hrvatskim i regionalnim vinarijama.

Prema riječima Ivane Rendulić Jelušić, upravo su najveći proizvođači najspremniji isprobavati nove tehnologije jer neprestano traže načine kako dodatno unaprijediti kvalitetu svojih vina.

Budućnost je u preciznom tretiranju vinograda

Osim analize stanja, Alti Agro razvija i primjenu dronova za precizno tretiranje vinograda. Dronovi omogućuju varijabilno doziranje gnojiva i biostimulatora, čime se smanjuje potrošnja sredstava, štedi vrijeme i povećava učinkovitost proizvodnje.

Tijekom prošle godine tvrtka je dronovima tretirala gotovo stotinu hektara vinograda na nekim od najzahtjevnijih hrvatskih položaja, potvrđujući da tehnologija više nije budućnost nego sadašnjost hrvatskog vinogradarstva.

Hrvatsko znanje s globalnim potencijalom

Iako priznaje da poljoprivreda sporije prihvaća digitalne inovacije od drugih industrija, Ivana Rendulić Jelušić uvjerena je da će umjetna inteligencija, dronovi i precizna poljoprivreda vrlo brzo postati standard proizvodnje.

Planovi Alti Agra uključuju širenje na međunarodna tržišta, razvoj novih funkcionalnosti Vineyard Angela te povezivanje softvera, umjetne inteligencije, agronomskog znanja i dronova u jedinstveni sustav pametnog upravljanja vinogradima.

Jer, kako pokazuje ova hrvatska poduzetnička priča, najbolja tehnologija nije ona koja zamjenjuje čovjeka, nego ona koja mu pomaže donijeti bolju odluku.

Planovi Alti Agra uključuju daljnji razvoj softvera, širenje poslovanja na međunarodna tržišta te povezivanje umjetne inteligencije, preciznog tretiranja i stručnog agronomskog znanja u jedinstven sustav pametnog upravljanja vinogradima.

Kako kaže njihova osnivačica, cilj nije zamijeniti agronoma, nego mu dati bolje informacije kako bi mogao donositi bolje odluke. Upravo u tome vidi budućnost moderne poljoprivrede.

Urednica: Maja Antonić

Objavljeno 17. srpnja 2026. Sva prava pridržana PoslovniFM.

- Iako je puno industrija odseljeno ili ugašeno u Hrvatskoj, ali i Europi, MIV je uspio s novim vlasnikom zadržati proizvodnju i tradiciju ljevarstva u Varaždinu, kaže u razgovoru za PoslovniFM izvršni direktor MIV-a Filip Kliček i dodaje da nije prepoznato kako je industrija  bazična polazna točka za sve ostale industrije i da je za to potrebna potpora, kakvu daje i druge zemlje za tu industriju.

Metalska industrija Varaždin nastala još daleke 1939. godine jedna je od rijetkih domaćih industrija koja je opstala i štoviše, nakon preuzimanja od njemačke grupacije HAWLE 2018. godine, krenula s dodatnim razvojem. Lani je u Varaždinu otvorena nova ljevaonica, projekt vrijednosti 60 milijuna eura, koji još čeka drugu fazu provedbe. U Varaždinu se radi i izvozi na 6 kontinenta, zaposleno je 360 osoba, domaćih stručnjaka sa sjevera zemlje.

Prema njegovim riječima, bez snažne industrijske baze nema ni dugoročnog prosperiteta. Hrvatska i Europa, smatra, ne mogu se oslanjati isključivo na tercijarne djelatnosti, dok konkurencija s Dalekog istoka – osobito iz Kine, Indije i Turske – postaje sve agresivnija. Upravo zato, kaže, potrebno je više ulagati u znanje, obrazovanje, tehnologiju i ljude, ali i stvoriti pravednije tržišne uvjete za europske proizvođače.

Nova varaždinska ljevaonica za MIV je mnogo više od investicije. To je ostvarenje plana starog više od 40 godina. U pogonu se danas lijevaju odljevci od najmanjih komada pa sve do onih teških deset tona. Posebno je zanimljivo da je tvornica, od polaganja kamena temeljca do prvog odljeva, izgrađena u svega 11 mjeseci – što Kliček ističe kao dokaz iskustva, znanja i predanosti varaždinskog tima.

Projekt je, međutim, imao i svoju zahtjevnu stranu. Iako je prijavljen za europsko sufinanciranje, MIV nije dobio traženu potporu od pet milijuna eura. Unatoč tome, vlasnici su odlučili nastaviti ulaganje vlastitim sredstvima, a upravo su znanje zaposlenika, iskustvo i želja da se u Varaždinu očuva proizvodnja bili ključni razlozi za nastavak projekta.

Kliček pojašnjava kako je ljevaonici glavna sirovina, osim sirovog željeza, i pijesak u kojem se rade kalupi i kojim se kalupira, odnosno izrađuju proizvodi. Zato je druga faza razvoja ljevaonice već je u pripremi. Ona uključuje i važnu komponentu održivosti – recikliranje iskorištenog pijeska koji se koristi u procesu kalupljenja. Danas se taj materijal svakodnevno transportira, dok bi nova faza trebala omogućiti njegovo ponovno korištenje, smanjenje logističkih troškova i dodatno podizanje učinkovitosti proizvodnje.

Uz investicije, jedan od najvećih izazova za industriju ostaje cijena električne energije. Kliček upozorava kako Hrvatska ima jednu od viših cijena struje za industriju, dok neke zemlje, poput Slovenije i Italije, već imaju konkretne modele potpore. Takva bi potpora, smatra, bila snažan poticaj razvoju proizvodnje i novom zapošljavanju.

MIV je u Hrvatskoj najpoznatiji po hidrantima i kanalnim poklopcima, no proizvodni portfelj tvrtke daleko je širi. Tvrtka proizvodi ventile za vodovodne sustave, opremu za energetska i kemijska postrojenja te rješenja koja se koriste diljem Europe i svijeta. Posebno je važan segment opreme za vodovodne mreže, gdje MIV sudjeluje u smanjenju velikih gubitaka vode – problema koji je u Hrvatskoj i dalje ozbiljno prisutan.

Upravo u tom segmentu Kliček upozorava na važnost kvalitete. Gubici vode u Hrvatskoj procjenjuju se između 52 i 70 posto, dok su zemlje poput Nizozemske taj problem sustavno smanjivale još prije nekoliko desetljeća. Zato, poručuje, u odabiru opreme ne bi smjela presuđivati samo cijena, nego dugoročna učinkovitost i kvaliteta materijala.

Snaga MIV-a nije samo u proizvodnji, nego i u razvoju. Tvrtka ima vlastiti odjel istraživanja i razvoja u kojem radi devet inženjera, a razvijaju se proizvodi za vodovodni sektor, energetiku pa čak i za nuklearna postrojenja. Kliček s posebnim ponosom ističe da njihovi stručnjaci ne samo da razvijaju složene sustave, nego ih i puštaju u pogon na terenu – što je potvrda razine znanja i kompetencija koje postoje u varaždinskoj industriji.

Poseban fokus MIV stavlja i na buduće kadrove. Tvrtka kontinuirano surađuje sa srednjim strukovnim školama i fakultetima, a svake godine u pogonima educira između 15 i 20 učenika na praksi, naukovanju i stručnom osposobljavanju. Suradnja se širi i na studente Sveučilišta Sjever, Fakulteta strojarstva i brodogradnje te Vojnog učilišta. Cilj je jasan – mladima približiti metalnu industriju i pokazati im da iza svakog proizvoda stoje konkretno znanje, vještina i stvaranje nečega opipljivog.

U vremenu u kojem se o industriji često govori tek kroz statistiku, MIV Varaždin pokazuje da proizvodnja i dalje može biti snažan razvojni motor. S gotovo 360 domaćih stručnjaka, proizvodima na šest kontinenata, investicijom od 60 milijuna eura i jasnom ambicijom za daljnju modernizaciju, ova varaždinska kompanija potvrđuje da industrija nije nasljeđe prošlosti – nego preduvjet budućeg razvoja.

Urednica i voditeljica: Lidija Kiseljak

Objavljeno 10. srpnja 2026. Sva prava pridržana PoslovniFM.

O tim pitanjima u podcastu Ritam posla razgovarali smo s Koraljkom Novina Brkić, regionalnom nutricionisticom kompanije Nestlé Adriatic i voditeljicom programa Vrtim zdravi film, te dr. sc. Darijom Vranešić Bender, kliničkom nutricionisticom, autoricom brojnih stručnih projekata i jednom od kreatorica sadržaja programa Petica - igrom do zdravlja.

Poruka njihovog razgovora može se sažeti vrlo jednostavno: zdrave navike ne nastaju slučajno, one se uče – kod kuće, u školi i u zajednici.

Više od 20.000 djece godišnje uči o zdravijem životu

Program Vrtim zdravi film Nestlé provodi već 15 godina u suradnji s Hrvatskim školskim sportskim savezom i drugim partnerima. Od nekoliko škola i stotinjak učenika projekt je prerastao u nacionalnu inicijativu koja danas obuhvaća čak 185 škola i svake godine educira između 20 i 25 tisuća djece diljem Hrvatske.

Kako ističe Koraljka Novina Brkić, cilj nije samo prenijeti informacije o prehrani, nego pomoći djeci da steknu navike koje će ih pratiti cijeli život.

Program se posljednjih godina nadopunjuje i suradnjom s projektom Petica – igrom do zdravlja, koji je pokrenuo Hrvatski liječnički zbor. Dok je Petica usmjerena na djecu nižih razreda osnovne škole, Vrtim zdravi film obraća se učenicima viših razreda, stvarajući svojevrsni kontinuitet zdravstvene edukacije.

Vranešić Bender kaže da u Hrvatskoj otprilike svako treće dijete ima prekomjernu tjelesnu masu ili pretilost i to nisu dobre statistike. Urbane sredine imaju bolje rezultate, ruralne sredine slabije.

Sve počinje od roditelja

Iako škole imaju važnu ulogu, obje sugovornice slažu se kako je obitelj i dalje najvažnije mjesto usvajanja životnih navika.

„Sve kreće od kuće“, naglašava dr. Vranešić Bender, dodajući kako su roditelji uključeni kao sekundarna ciljna skupina upravo zato što bez njih nema trajnih promjena. Djeca mogu usvojiti znanja u školi, ali tek kada ih vide i primijene kod kuće, ona postaju dio svakodnevnog života.

Zbog toga oba programa posljednjih godina sve više uključuju roditelje kroz edukativne materijale, recepte i praktične savjete za svakodnevnu prehranu.

Posebno je zanimljivo da djeca često postaju ambasadori promjena unutar vlastitih obitelji.

Kada u školi nauče zašto je važno piti više vode, jesti voće ili redovito doručkovati, ta znanja prenose roditeljima, braći i sestrama te potiču zajedničke promjene životnih navika.

Jedna od ovogodišnjih tema programa je doručak, a podaci koje su iznijele gošće otkrivaju zanimljiv trend.

Dok oko 80 posto djece u dobi od osam do devet godina redovito doručkuje, kod petnaestogodišnjaka taj udio pada na približno 50 posto.

Zašto je to problem?

Brojna istraživanja pokazuju da djeca koja redovito doručkuju imaju bolju koncentraciju, bolje rezultate u školi i manju vjerojatnost razvoja prekomjerne tjelesne mase. Koristi se ne zaustavljaju samo na djetinjstvu. Redoviti doručak povezuje se s manjim rizikom razvoja kroničnih bolesti, boljim mentalnim zdravljem, pa čak i boljim poslovnim rezultatima u odrasloj dobi.

No doručak nije važan samo zbog prehrambene vrijednosti.

Kako ističu stručnjakinje, riječ je i o važnom obiteljskom trenutku koji djetetu daje osjećaj sigurnosti i pripremljenosti za novi dan. To je često jedini dio dana kada obitelj može zastati, razgovarati i zajedno započeti dnevne obveze.

Djeca nisu problem – problem je dosljednost odraslih

Jedna od tema razgovora bila je i poznata roditeljska dilema: kako djecu privoljeti da jedu zdravije?

Prema riječima dr. Vranešić Bender, djeca su često „prehrambeni neofobi“, odnosno oprezna prema novim okusima. Rješenje nije prisila niti zabrana, nego strpljivo i opetovano izlaganje novim namirnicama. Djeca će s vremenom prihvatiti ono što im se redovito nudi, osobito ako vide da to jedu njihovi vršnjaci ili članovi obitelji.

Djeca su često takozvani neofobi, znači boje se novih okusa. I kako mi tome onda doskačemo? Tako da opetovano nudimo te okuse pri čemu uvijek treba biti ustrajan. Naravno, ne stvarati mučnu atmosferu nego jednostavno uz ponovno izlaganje, opetovano izlaganje ponavljati, a posebno u određenim situacijama kada mogu primjerice vidjeti da to isto vršnjaci konzumiraju.  Što smo više puta izloženi, to ćemo lakše s vremenom prihvatiti nove okuse. I roditelji moraju učiniti to da novi okusi ne budu novi okusi dugo vrijeme. Rano ih moramo otvoriti nekim novim jelima, kulturama, etničkoj hrani. Dakle, sve to, svako iskustvo s hranom je dobro iskustvo ako govorimo o pravoj hrani, ako ne govorimo o ultra procesiranim namirnicama. Ideja je uvijek u raznolikosti. Znači, i raznolikost, ravnoteža, umjerenost, to su nekakve tri ključne riječi koje u nutricionizmu, ako poštujemo, ne možemo puno pogriješiti', kaže Vranešić Bender i zaključuje kako je fokus na zelenoj prehrani.

Zbog toga stručnjaci naglašavaju kako prehrana ne smije biti prostor zabrana i kažnjavanja.

„Ništa nije zabranjeno“, poručuju sugovornice, ali ključ je u ravnoteži. Ekstremi i stroga ograničenja dugoročno ne daju rezultate. Mnogo je važnije naučiti djecu umjerenosti i odgovornom odnosu prema hrani.

Male promjene koje donose velike rezultate

Najveća vrijednost ovakvih projekata možda se najbolje vidi kroz konkretne promjene koje primjećuju učitelji i škole.

Nakon uključivanja u programe, djeca češće nose vodu umjesto zaslađenih napitaka, češće biraju voće za međuobrok i sve više donose hranu od kuće umjesto da posežu za brzom hranom. Neke su škole čak mijenjale jelovnike, povećavale udio voća i povezivale se s lokalnim proizvođačima kako bi učenicima ponudile kvalitetnije obroke.

Posebno su uspješni modeli međuvršnjačke edukacije, gdje stariji učenici prenose znanja mlađima, čime zdrave navike postaju dio školske kulture, a ne samo jednokratna lekcija.

Odgovornost prehrambene industrije

Govoreći o ulozi Nestléa u ovakvim projektima, Koraljka Novina Brkić podsjetila je kako kompanija još od svojih početaka djeluje u području prehrane te smatra da ima odgovornost poticati uravnotežene prehrambene navike.

Naglašava kako cilj nije promovirati zabrane, nego educirati potrošače o važnosti ravnoteže. Hrana može biti i praktična i ukusna, ali istodobno dio uravnoteženog načina života koji uključuje voće, povrće, tjelesnu aktivnost i umjerenost.

Možda je upravo to bila najvažnija poruka cijelog razgovora.

Zdrave navike ne nastaju preko noći. One se grade godinama, kroz male svakodnevne odluke – čašu vode umjesto gaziranog pića, voćku umjesto grickalica, zajednički doručak prije škole ili šetnju nakon ručka.

Kada se takve navike usvoje dovoljno rano, njihovi učinci osjećaju se desetljećima kasnije.

A upravo zato projekti poput Vrtim zdravi film i Petica – igrom do zdravlja nisu samo edukativni programi. Oni su ulaganje u buduće generacije koje će sutra biti zdraviji učenici, odgovorniji građani i uspješniji profesionalci.

Urednica i voditeljica: Lidija Kiseljak Sadržaj nastao u suradnji s Nestlé Adriatic Foto: PoslovniFM

Objavljeno 3. srpnja 2026. Sva prava pridržana PoslovniFM

U novoj epizodi podcasta ZGRADOnačelnik na prvom poslovnom radiju PoslovniFM, urednica Ana Leko razgovarala je s Linom Benović, pravnicom i konzultanticom za energetsku obnovu. Kroz E-Konzalt, koji stoji iza Obnovi.hr, Benović radi na pripremi i prijavama višestambenih zgrada, obiteljskih kuća, projekata obnovljivih izvora energije, programa za energetsko siromaštvo i zgrada javne namjene.

Povod razgovoru je i aktualna odluka o osiguravanju sredstava za još 269 zgrada s rezervne liste poziva za energetsku obnovu višestambenih zgrada. Budući da je taj poziv bio 2024. godine, a nastavak dolazi sada, logično se otvara pitanje jesu li tadašnje cijene, odluke suvlasnika, ponude izvođača, rokovi i financijska konstrukcija još održivi. Paralelno, višestambene zgrade ulaze u novo razdoblje financijskih instrumenata, u kojem će pričuva, kredit i otpis dijela glavnice imati važniju ulogu nego dosadašnji klasični javni pozivi.

Benović na početku jasno razdvaja ono što njezin ured radi od obnove koju zgrade same financiraju vlastitim novcem.

- Mi radimo projekte preko EU fondova. Dakle, ne radimo energetsku obnovu u situaciji kada se predstavnik suvlasnika javi i kaže da zgrada želi vlastitim financijskim sredstvima obnoviti zgradu. Kada govorimo o EU fondovima, tu ima tehničkog, pravnog i financijskog aspekta. Prije svega je tehnički aspekt, jer se mora napraviti glavni projekt energetske obnove i kasnije izvesti radove. To je 80 posto svega. Ali treba se i prijaviti, prikupiti dokumentaciju, proći, kasnije dokazati da su se postigle uštede. Tu je i financijski dio, dizanje kredita, povećanje pričuve i otplata tijekom 15 ili 20 godina. To je miks svega – istaknula je.

Kod obiteljskih kuća, dodaje, odluke se donose jednostavnije jer o svemu najčešće odlučuje jedna obitelj ili jedan vlasnik. Njima je najveći problem hoće li prikupiti valjanu dokumentaciju i hoće li proći na javnom pozivu. Kod višestambenih zgrada situacija je potpuno drugačija.

- To znaju biti zgrade sa 100 ili 200 stanova, a potrebno je 51 posto suglasnosti suvlasnika za ulazak u projekt energetske obnove. To je doista zahtjevan projekt, prvenstveno za predstavnika suvlasnika. Ja često kažem da su predstavnici marketinški stručnjaci, jer moraju nagovoriti svih 100 ili 200 suvlasnika da se uđe u tako velik projekt, koji ponekad vrijedi i više milijuna eura - rekla je Benović.

Bitno je koga se bira

Jedna od najčešćih primjedbi suvlasnika jest da je energetska obnova preskupa, da su cijene prenapuhane i da se ulaganje nikada neće vratiti. Benović kaže da razumije otpor, ali upozorava da nije svaka niža ponuda nužno bolja, niti je svaka veća cijena dokaz da je projekt “pljačka”.

- Na tržištu postoje različite tvrtke, različiti izvođači i različite ponude. Uvijek postoji neki obrt koji će dati jeftiniju ponudu, ali pitanje je ima li jamstva, reference, snagu i hoće li se sutra pojaviti na gradilištu. Kod EU fondova, kada se raspisuje nabava za radove, tu se javljaju ozbiljnije tvrtke. One imaju veći hladni pogon, strojeve, materijale i ljude. One jesu skuplje, ali to nije zato što je cijena nužno umjetno napuhana - objasnila je.

Dodaje da se na sastancima sa suvlasnicima često susreće s pitanjima zašto pojedini radovi toliko koštaju. No, kako kaže, postoje i suprotni primjeri, kada se angažiraju manje kompetentni izvođači pa projekt traje predugo i ne daje rezultat.

- Znalo mi se dogoditi da suvlasnici kažu da je netko platio 100 tisuća eura samo za farbanje fasade, ne za izolaciju, nego za farbanje fasade, i da to traje dvije godine. To je stvar kada se angažiraju manje kompetentne tvrtke - kaže Benović.

Iako se energetska obnova najčešće promatra kroz račune za grijanje i hlađenje, Benović upozorava da to nije jedini dokaz uspješnosti. Uštede jesu važne, ali nisu jedina vrijednost koju zgrada dobiva. Kao primjer navodi zgradu u Opuzenu, obnovljenu na zadnjem javnom pozivu za višestambene zgrade.

- To je zgrada na trgu Opuzena i prije je doista strašno izgledala. Kanalizacijske cijevi išle su kroz fasadu, bila je crna, prozori su propadali. Sada je to zgrada koja uljepšava grad. Nije stvar samo u uštedama, nego i u udobnosti života, ljepoti života u toj zgradi. Najbitnije je da su suvlasnici toj zgradi produljili vijek za minimalno 50 godina. Spriječili su njezino propadanje - naglasila je.

Ne mogu svi u energetsku obnovu

Ipak, ne može svaka zgrada proći energetsku obnovu preko javnog poziva. Benović kaže da postoje slučajevi u kojima bi i sama rekla da obnova nema smisla ili da projekt nije moguće pripremiti za EU fondove. To se, primjerice, događa kod zgrada u kulturno-povijesnim cjelinama.

- Konzervatori nekad ne daju staviti toplinsku izolaciju ni na fasadu ni na krov, ne daju obnovljive izvore energije. Tada je obnova preko EU fondova nemoguća jer zgrada neće postići dovoljne uštede koje su propisane javnim pozivom. Takve zgrade mogu ići u vlastitom aranžmanu, estetski urediti fasadu ili zamijeniti stolariju, ali neće postići uštede. To je cijena življenja u centru, gdje ste pod nadzorom konzervatora - rekla je.

Socijalni aspekt

Posebno osjetljiva tema su suvlasnici s malim primanjima, osobito umirovljenici, kada većina u zgradi odluči ići u energetsku obnovu, a pričuva se poveća. Benović kaže da se s takvim situacijama susreće često, jer u zgradama koje su zrele za obnovu često živi starija populacija.

- Na zadnjem javnom pozivu 2024. imali smo situacije da je pričuva prije bila čak pola eura po kvadratu, doslovno ništa, a onda se dizala na euro i pol po kvadratu. Po meni to nije tako znatno financijsko opterećenje za suvlasnike. Moramo znati da starija populacija ima kćeri, sinove, unuke koji će naslijediti taj stan, pa bi bilo u redu da i oni malo financijski pripomognu. Velika pomoć je i to što banke daju kredite na 20 godina, pa rata nije toliko visoka - rekla je.

Dodaje da se projekti mogu složiti i socijalno osjetljivije, kroz dulji rok otplate, dogovore među suvlasnicima ili model u kojem financijski jači suvlasnici uplate više. Podsjeća i da je na zadnjem javnom pozivu sufinanciranje iznosilo 80 posto, dok bi novi financijski instrument trebao donositi 50 posto otpisa glavnice kredita.

Rezervna lista

Za 269 zgrada s rezervne liste posebno je važno ponovno provjeriti financijsku konstrukciju. Benović podsjeća da su se zgrade 2024. prijavile s tadašnjim projektom i troškovnikom. Ako je zgrada prijavila projekt vrijedan milijun eura, odobreno joj je 800 tisuća eura bespovratnih sredstava. No ako radovi danas stoje milijun i sto ili milijun i dvjesto tisuća eura, razliku moraju pokriti suvlasnici.

- Zgrade sada moraju ponovno provjeriti cijene radova, ponude izvođača, projektante, nadzor, vlastiti udio i rokove. Mi smo kao projektni ured već tada znali da nećemo znati hoće li sve naše zgrade doći na prioritetnu listu, pa smo zamolili projektante i izvođače da cijene postave tako da i za godinu i pol ili dvije ostanu konkurentne. Cilj je bio da suvlasnici dobiju doista 80 posto, a ne da se kasnije približe na 70 ili 60 posto - objasnila je.

Vjeruje da će neke zgrade s rezervne liste odustati, ali ne i većina. Što se tiče njezinih klijenata, kaže, nitko nije sam krenuo u obnovu, jer je i 50 ili 60 posto sufinanciranja bolje nego ništa. Procjenjuje da će velik dio zgrada ipak odlučiti završiti projekt.

Rokovi su, smatra, izvedivi ako se na vrijeme pronađu izvođači. Energetska obnova nije gradnja nove zgrade, nego obnova postojeće: postavljanje izolacije, eventualna ugradnja lifta, fotonaponske elektrane i sličnih mjera.

- To nisu radovi koji bi trebali trajati dvije ili tri godine. Tko je na vrijeme našao izvođače, imao je dovoljno vremena - istaknula je.

Na pitanje tko u praksi bira projektanta, izvođača i nadzor, Benović objašnjava da je ovlašteni prijavitelj na javni poziv predstavnik suvlasnika ili upravitelj. Neki predstavnici traže uslugu “ključ u ruke”, u smislu organizacije glavnog projekta, energetskog certifikata i kasnijih radova. Kada se ide preko upravitelja, upravitelj najčešće već ima projektante, izvođače i stručni nadzor s kojima radi.

Kod većih zgrada, upozorava, ne može se jednostavno izabrati izvođač po dogovoru. Za zgrade vrijednosti radova iznad pet milijuna kuna bez PDV-a mora se provesti nabava za radove. To nije javna nabava, nego nabava za neobveznike Zakona o javnoj nabavi, ali zgrada ne može izravno sklopiti pogodbu s izvođačem.

Novi financijski instrument, koji se očekuje 2027., Benović ne vidi kao model koji će nužno uplašiti suvlasnike. Prema njezinu tumačenju, predviđa se otpis 50 posto glavnice kredita, a za preostali dio trebale bi se tražiti niže kamatne stope od komercijalnih banaka.

- Danas su kamatne stope za energetsku obnovu oko četiri do četiri i pol posto. Čak i da budu samo dva i pol ili tri posto, to je velika stvar. Već imamo jako puno zainteresiranih zgrada za taj model. Mislim da ih ne plaši riječ kredit, nego im je više žao što nisu uhvatili poziv iz 2024., kada je sufinanciranje bilo 80 posto - rekla je.

Kod obiteljskih kuća najčešća pogreška je, kaže, prerano krenuti u radove ili ne razumjeti redoslijed javnog poziva. Na zadnjem pozivu bilo je 120 milijuna eura i 60 posto sufinanciranja, a prijavilo se 11.924 kućanstva u manje od 48 sati. Iako se često govorilo da se poziv “zatvorio u nekoliko sekundi”, Benović kaže da su prijave trajale oko 36 sati i da su se oni koji su bili spremni stigli prijaviti.

- Ne može se prvo izvesti radove pa se prijaviti i dobiti sredstva. Prvo se prikuplja dokumentacija: energetski certifikat, uporabna dozvola kuće, ponude izvođača. S time se prijavljujete, čekate ugovor o sufinanciranju i tek onda krećete s radovima. Ugovor je sigurnost da ćete doista dobiti bespovratna sredstva - naglasila je.

Energetsko siromaštvo

Posebno osjetljiv dio njezina rada odnosi se na kuće u energetskom siromaštvu. Pozitivno je što se takvim korisnicima pokriva 100 posto troškova, ali najveći problemi su legalnost objekta, nedostatak dokumentacije, starija dob korisnika i činjenica da se prijave podnose elektronički.

- To su često stariji ljudi koji nemaju pristup internetu ni dokumentima. Za njih je potreban rad na terenu. Konzultant ili energetski certifikator treba izaći na teren, prikupiti dokumentaciju i prijaviti ih. Nije dovoljno samo objaviti javni poziv. Treba netko tko će doista te ljude prijaviti i pomoći im da prođu - rekla je Benović, posebno istaknuvši važnost organizacija koje takvim građanima pomažu besplatno.

Na kraju razgovora istaknula je i ono što se često zaboravlja: uspješna energetska obnova ovisi o ljudima. Radila je projekte po cijeloj Hrvatskoj, ali kaže da među gradovima ne vidi velike razlike. Razlika je više u ljudima koji vode zgradu.

- Kod višestambenih zgrada, predstavnici koji sami vode prijavu, a ne idu preko upravitelja, često su poduzetnici ili bivši poduzetnici, ljudi koji su radili na visokim pozicijama. Imala sam gospodina Milivoja Tomaškovića, koji ima 85 godina i sa svojom je zgradom ostvario 80 posto bespovratnih sredstava. Radio je u Plivi na visokoj poziciji, upravljao s više od 200 ljudi, informatički je pismen, otporan na stres i odgovoran u prikupljanju dokumentacije. Takvi predstavnici imaju potrebu za izazovom - rekla je.

Njegov primjer, kao i obnovljena zgrada u Opuzenu, pokazuju da energetska obnova nije samo javni poziv, kredit i troškovnik. Ona je i pitanje povjerenja, organizacije, upornosti i spremnosti suvlasnika da na svoju zgradu gledaju dugoročno. Jer zgrade, kako je zaključeno u emisiji, nisu samo beton i cigla. One su mali organizmi puni života, odnosa, problema i dobrih ideja. Zato njihove priče vrijedi slušati i dijeliti.

Urednica: Ana Leko Foto: Darko Buković/PoslovniFM

Objavljeno 26. lipnja 2026. Sva prava pridržana PoslovniFM.

Kako je ekonomistica u sebi otkrila taj poduzetnički duh to i nije toliko slučajno, no kako je iz svijeta ekonomije stigla u kreativni svijet otkriva za PoslovniFM.

Sam naziv obrta, za one koji ne znaju, u p'jat ili pijat u dalmatinskom narječju znači tanjur, jer upravo je tanjur odredio početak njezinog poduzetničkog puta.   

- Krenula sam s radionicama izrade keramike prije 5 godina dok sam bila na porodiljskom dopustu, odlučila sam sama svojim novcem kupiti peć. U planu je bila proizvodnja tanjura, no poslije se to promijenilo i najviše izrađujemo šalice jer šalice se najbolje prodaju i šalicama se ljudi uvijek vraćaju…, priča Ivana.

U to vrijeme počela je s proizvodnjom u kući, otvorila obrt i krenula s objavama na društvenim mrežama. Ljudima se svidjelo, njezine šalice su se počele tražiti, što joj je bila najbolja potvrda kako je pogodila i vrijeme i vrstu posla.

Riječ je za sve nas, a posebno za poduzetnike o vrlo neizvjesnom vremenu nakon pandemije covida, u kojem se mnogi nisu snašli, no Ivana je upravo u to vrijeme pronašla svoj put.

- Bilo je to izazovno vrijeme, a ja na porodiljnom, s malim djetetom mi je više odgovarao rad od kuće i klizno radno vrijem, prisjeća se mlada poduzetnica. Uz nesebičnu pomoć obitelji, u to je vrijeme onu, važnu financijsku pomoć dobila od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje kroz mjeru samozapošljavanja.

- Prijavila sam se i uspjela dobiti poticaje, s tim novcem sam kupila drugu peć te još neke alate neophodne za rad i to me jako puno poguralo, to daje onaj početnički vjetar u leđa. Da toga nije bilo, možda bi priča bila drugačija, priznaje poduzetnica.  

Ovako priča je dobila uspješan poduzetnički put, a ova je mjera HZZ-a jedna od dobrih strana države.

U sadašnjem vremenu mnogo je ljudi koji se bave keramikom, pa je sve teže pronaći put na tržištu, no unatoč konkurenciji, Ivana drži kako svatko ima prepoznatljiv stil i može doći do kupca.

- Ne možeš ti iskopirati nečiji stil, svatko radi za sebe i kupci to prepoznaju, tvrdi poduzetnica.

Iako je Split turistički grad u kojem je sve više suvenirnica, poduzetnica iz našeg razgovora svoje proizvode za sada nudi tek na nekoliko mjesta, svoje šalice ne vidi u svojoj prodavaonici već ih nudi isključivo putem web prodaje.

Na pitanje urednice i voditeljice kako izgleda sam proces izrade i koliko dugo traje izrada jedne šalice, Ivana kaže:

- Sam proces izrade ima jako puno koraka, isto tako ima puno načina izrade svakog pojedinog predmeta, to može lijevanje koje mi koristimo, može biti izrada iz ploče, iz kugle. Jako puno je vrsta gline, puno različitih temperatura na kojima se ta glina peče, jako puno glazura…

Zanimljivo je kako za jednu turu od 50 šalica treba 15 dana, što znači da mjesečno može izraditi oko 100 šalica.

Što se tiče keramike, prodaja je jako dobro organizirana u našoj državi, te zato jako puno naručuje od domaćih tvrtki, no dio sirovina mora naručiti.

- Radim s dvije tvrtke, imaju širok asortiman i jako sam zadovoljna, kaže ova mlada poduzetnica.

S obzirom kako joj u poslu već mnogo pomoglo sufinanciranje HZZ-a, jednog dana možda počne razmišljati i o sufinanciranju uz pomoć lokalnih institucija, Grada, Županije ili države.

- Nikad ne reci nikad, vidim kako ima dobrih poduzetničkih kredita, posebno za žene… kaže nam ova mlada poduzetnica.

Njezin je poduzetnički put i za nju samu bio neizvjestan, ali hrabar, te može biti primjer i drugima koji žele krenuti u novi svijet, svijet poduzetništva.

Urednica podcasta: Ojdana Koharević Foto: Privatni arhiv/PoslovniFM

Objavljeno 18. lipnja 2026. Sva prava pridržana PoslovniFM.        

O tome su u podcastu Ritam posla govorili Tina Gjuriš, voditeljica ljudskih resursa kompanije Nestlé za Hrvatsku, Sloveniju i Bosnu i Hercegovinu , i Leo Vukić, nekadašnji polaznik Nestlé Summer School programa, a danas zaposlenik kompanije. Njihov razgovor otkriva kako izgleda moderna organizacija koja razvoj ljudi stavlja u samo središte poslovne strategije.

Tina Gjuriš svoju je karijeru u Nestléu započela prije dvadeset godina u lancu opskrbe. Upravo joj je rad u u odjelu planiranja ponude i potražnje omogućio razumijevanje funkcioniranja velike međunarodne kompanije iznutra.

No kroz godine je shvatila da je ono što je najviše motivira rad s ljudima - razvoj talenata, izgradnja timova i stvaranje organizacijske kulture u kojoj pojedinci mogu ostvariti svoj puni potencijal. Danas upravo ta kombinacija poslovnog i iskustva u ljudskim resursima predstavlja njezinu najveću profesionalnu prednost.

U Nestléu smatraju da se uspješno poslovanje više ne može odvojiti od razvoja ljudi. Poslovni rezultati i zadovoljstvo zaposlenika nisu dvije odvojene kategorije, nego međusobno povezani elementi istog sustava.

Mladi više ne traže samo sigurnost

Jedna od najvećih promjena na tržištu rada posljednjih godina odnosi se upravo na očekivanja zaposlenika.

Nekada je stabilnost radnog mjesta bila presudna. Danas mladi ljudi od poslodavca očekuju puno više: fleksibilnost, mogućnost razvoja, osjećaj svrhe, transparentnost i priliku da njihov rad ima stvaran utjecaj.

Nestlé upravo u toj promjeni vidi priliku.

Mladi zaposlenici, smatra Gjuriš, donose novu energiju, drugačije perspektive i svježe ideje koje organizacije guraju prema naprijed. Njihova želja za učenjem, istraživanjem i isprobavanjem različitih poslovnih okruženja izazov je za poslodavce, ali istovremeno i snažan poticaj za kontinuirano unapređenje radnog okruženja.

Nestlé Summer's Cool: više od studentske prakse

Jedan od najpoznatijih projekata kojima Nestlé razvija mlade talente je program Nestlé Summer's Cool, koji se održava već sedmu godinu zaredom u sklopu globalne inicijative Nestlé Needs Youth.

Riječ je o plaćenoj ljetnoj praksi koja studentima ne nudi promatranje poslovanja sa strane, već aktivno uključivanje u rad kompanije.

Sudionici rade na konkretnim projektima, imaju svoje mentore, surađuju u međunarodnim timovima te preuzimaju odgovornost za zadatke koje dobivaju. Posebna vrijednost programa je multikulturalno okruženje jer u njemu sudjeluju studenti iz šest zemalja jugoistočne Europe.

Cilj programa nije prvenstveno zapošljavanje budućih radnika, nego pružanje mladima prvog ozbiljnog profesionalnog iskustva i izgradnja samopouzdanja koje im je potrebno za ulazak na tržište rada.

No upravo iz takvih programa često nastaju budući zaposlenici.

Od praktikanta do zaposlenika

Jedan od njih je Leo Vukić.

Prije tri godine prijavio se na Nestlé Summer's Cool, privučen međunarodnim okruženjem i mogućnošću rada s kolegama iz različitih zemalja i obrazovnih sustava. Danas je zaposlenik kompanije i iz prve ruke potvrđuje koliko takva iskustva mogu oblikovati profesionalni put mladih ljudi.

Njegovo iskustvo pokazuje ono što mnoge kompanije danas pokušavaju postići – stvaranje prirodnog mosta između obrazovanja i poslovnog svijeta.

Tijekom razgovora posebno se istaknula tema organizacijske kulture.

Prema riječima Tine Gjuriš, zadovoljstvo zaposlenika danas nije dodatna vrijednost nego preduvjet dugoročnog poslovnog uspjeha. Kompanije koje žele ostvarivati rezultate moraju graditi kulturu povjerenja, otvorene komunikacije i međusobnog poštovanja.

To znači pružiti zaposlenicima odgovornost i autonomiju, ali istovremeno poštovati njihov privatni život, mentalno zdravlje i potrebu za osobnim razvojem.

Ravnoteža između poslovnog i privatnog više nije benefit - postala je standard koji zaposlenici očekuju.

Lideri budućnosti nisu najglasniji

Posebno zanimljiv dio razgovora odnosio se na promjene u poimanju liderstva.

Nekada su se liderima smatrali najglasniji, najvidljiviji i najodlučniji pojedinci. Danas se stvari mijenjaju.

Prema iskustvu Nestléa, uspješni lideri budućnosti bit će oni koji znaju slušati, razumjeti ljude, graditi povjerenje, voditi otvorene razgovore i pokazivati empatiju.

Drugim riječima, ljudskost postaje jedna od najvažnijih liderskih kompetencija.

Employer branding počinje u ponedjeljak ujutro

Kada se govori o nedostatku kvalitetne radne snage, Nestlé tvrdi da ključ nije u atraktivnim kampanjama nego u svakodnevnom iskustvu zaposlenika.

Employer branding, smatraju, nije ono što kompanija govori o sebi u oglasima, nego ono što zaposlenici osjećaju kada u ponedjeljak ujutro dolaze na posao.

Upravo zato kompanija kontinuirano ulaže u razvoj ljudi, interne karijerne prilike, edukacije i organizacijsku kulturu, što rezultira visokom razinom zadržavanja zaposlenika i niskom fluktuacijom.

Jednakost se ne deklarira. Ona se dokazuje.

Dodatnu potvrdu takvog pristupa Nestlé je dobio kroz Equal Pay Champion certifikat, koji potvrđuje sustavan rad na jednakim mogućnostima razvoja, napredovanja i nagrađivanja zaposlenika.

Za kompaniju to nije samo pitanje jednakih plaća, već transparentnosti, uključivosti i stvaranja okruženja u kojem svi imaju jednake prilike bez obzira na spol, životnu fazu ili bilo koju drugu osobnu okolnost.

Posao budućnosti gradi se kroz ljude

Razgovor s Tinom Gjuriš i Leom Vukićem pokazuje da uspješne kompanije budućnosti neće pobjeđivati samo proizvodima, tehnologijom ili tržišnim udjelom.

Pobjeđivat će sposobnošću da privuku, razviju i zadrže ljude.

U vremenu kada mladi traže smisao, razvoj i autentičnost, kompanije koje razumiju njihove potrebe ne grade samo kvalitetna radna mjesta – grade održivu budućnost poslovanja. A upravo je to poruka koju Nestlé kroz svoje programe, kulturu i svakodnevnu praksu nastoji potvrđivati iz dana u dan.

Prijave za Nestlé Summer’s Cool, međunarodni edukativni program i plaćenu ljetnu praksu namijenjenu studentima završnih godina i nedavnim diplomcima, su počele. Program nudi priliku za učenje o poslovanju u multikulturalnom okruženju.

Prijave traju do 8. lipnja, a program će se održavati od 6. do 24. srpnja.

https://www.nestle.hr/nestle-summers-cool/prijava

Urednica i voditeljica: Lidija Kiseljak

Objavljeno 1. lipnja 2026. Sva prava pridržana PoslovniFM.

U novoj epizodi podcasta ZGRADOnačelnik na prvom poslovnom radiju PoslovniFM razgovarala je s urednicom Anom Leko o tome što zelena gradnja zapravo znači u praksi, zašto su certifikati postali tržišni preduvjet i gdje Hrvatska još uvijek kasni.

- Sad već „davne“ 2009. osnovali smo Hrvatski savjet za zelenu gradnju i nadala sam se da ćemo brzo preuzeti svjetske i europske prakse. No to se nije događalo jer nije bilo financijskog razloga. Tek nakon 2020. godine, kada smo počeli osjećati učinke EU taksonomije, a komercijalne banke i fondovi počeli su postavljati konkretna pitanja o CO2 otisku i energentima, investitori su se počeli zaista okretati prema pravoj zelenoj gradnji - rekla je Turalija.

Prekretnica je došla s nizom događaja koji su se gotovo istovremeno složili: pandemija, potres u Zagrebu, zatim u Petrinji, i Europski zeleni plan koji je prerastao u financijsku uredbu s jasnom porukom svim investitorima. EU taksonomija definira šest ciljeva koje svaka investicija mora zadovoljiti kako bi bila podobna za europski kapital, a svi su u izravnoj vezi s principima zelene gradnje: od smanjenja CO2 emisija i učinkovitog korištenja resursa do zaštite bioraznolikosti i klimatske otpornosti.

Cjelovit, vrlo informativan, autentičan i inspirativan razgovor poslušajte u streamu prvog poslovnog radija PoslovniFM, na 10-ak podcast platformi, Mixcloud i Spotify (u nastavku izravno linkovi) ili preuzmite za kasnije slušanje, kad god želite.

Iako većina održivost poistovjećuje s energetskom učinkovitošću, Turalija objašnjava da je to samo jedan od šest stupova zelene gradnje, uz ekonomske parametre, tehničke sustave, sociokulturološki aspekt, procese i lokaciju. Posebno naglašava lokaciju kao element koji se dramatično mijenja, više nije samo pitanje cijene po četvornom metru, nego i izloženosti klimatskim rizicima - poplavama, olujnim vjetrovima, sve intenzivnijim kišama. Zgrada se projektira na 50 godina, a u nekim slučajevima traje i više od 100 godina, i sve to vrijeme mora biti sigurna i funkcionalna.

Kako izgleda kada hrvatski startup odluči riješiti jedan od najvećih problema tržišta nekretnina - nepreglednost podataka, sporost procesa i fragmentirane informacije između država? Upravo o tome u podcastu Pametna Hrvatska, poweered by Janaf, govori Ivan Livić, suosnivač startup projekta i CEO Vendue Tech i platforme Bidsale, koja želi objediniti podatke o javnim aukcijama nekretnina i pretvoriti ih u strukturirane, razumljive i investitorima dostupne informacije.

U razgovoru s Marijanom Matković na prvom poslovnom radiju PoslovniFM, Livić je opisao kako izgleda razvoj deep-tech startupa koji kombinira umjetnu inteligenciju, cloud infrastrukturu i real estate tržište, ali i kako izgleda povratak iz Singapura u Hrvatsku nakon više od desetljeća rada u globalnim tehnološkim kompanijama.

Vendue Tech danas razvija platformu koja bi investitorima trebala omogućiti jednostavniji pristup podacima o nekretninama iz različitih država, posebno onima koje se pojavljuju na javnim aukcijama. Problem koji su prepoznali nije nedostatak podataka, nego njihova neorganiziranost.

- Podaci postoje, ali su često nestrukturirani, teško dostupni i nečitki. Naš cilj je omogućiti investitorima da na jednom mjestu dobiju strukturirane informacije, procjene rizika, pravne podatke i analitiku, objašnjava Livić.

Platforma je trenutno u beta fazi, a tim iz zagrebačkog ZICER-a već surađuje s ranim partnerima i klijentima iz Njemačke, Španjolske, Bosne i Hercegovine i Srbije. Među interesentima su pravne tvrtke, agencije za nekretnine i family office investitori koji danas velik dio analiza još uvijek rade ručno.

Poseban izazov predstavlja upravo međunarodno tržište nekretnina. Iako Europska unija formalno omogućuje ulaganja i kupnju nekretnina među članicama, praksa je daleko složenija. Dokumentacija dolazi u različitim formatima, pravni sustavi nisu usklađeni, a mnogi podaci još uvijek postoje samo u skeniranim dokumentima.

Tu Vendue Tech vidi svoju priliku.

- Želimo da investitor dobije iskustvo slično onome koje danas ima na Amazonu ili modernim trading platformama, brzo, pregledno i strukturirano, naglašava Livić. Cjelovit, vrlo informativan, autentičan i inspirativan razgovor poslušajte u streamu prvog poslovnog radija PoslovniFM, na 10-ak podcast platformi, Mixcloud i Spotify (u nastavku izravno linkovi) ili preuzmite za kasnije slušanje, kad god želite.

Osim same tehnologije, zanimljiva je i poduzetnička priča iza projekta. Ivan Livić nakon FER-a odlazi u Maleziju, zatim u Singapur, Indoneziju i Australiju, gdje radi na projektima obnovljivih izvora energije, cloud infrastrukture i enterprise tehnologija za velike međunarodne kompanije. Radio je za Amazon Web Services, telekom grupacije i edutech kompanije, a paralelno razvijao i vlastite startup projekte.

Jedan od početaka, prisjetio se, bio je i TastyCarrot odnosno Mrkva.hr – platforma za dostavu hrane koja je, kako kaže, bila preteča današnjeg Wolta. Projekt su razvijali još prije deset godina, kada tržište dostave hrane u regiji praktički nije bilo razvijeno.

- Napravili smo cijeli ekosustav za restorane, dostavu i naručivanje hrane, ali tržište tada još nije bilo spremno za takav model, prisjeća se.

Nakon gotovo jedanaest godina života u Aziji, povratak u Hrvatsku bio je prvenstveno obiteljska odluka. No upravo ]]> https://poslovnifm.com/wp-content/uploads/2026/05/Ivan-Livic-Venduetech.jpeg AI, nekretnine i startup iz Hrvatske: Kako Vendue Tech želi pojednostaviti ulaganje u nekretnine diljem Europe false no 00:43:07 No no