Hrvatskoj danas nedostaje, iako to mnogima nije prihvatljivo reći, institucija kakva je ukinuta prije 30 godina. Postojao je tada Zavod za planiranje. Većina uspješnih zemalja ima takve zavode, pa bi i kod nas trebao postojati svojevrstan zavod, institucija u kojoj bi ozbiljna količina ekonomista, sociologa, ne samo dva mjeseca pred izbore, nego tokom više godina promišljala strateški razvoj i predlagala što bi političari za razvoj društva trebali napraviti. Dakle, mi trebamo odlučnije političare, ali jednako tako trebamo i instituciju koja će im pripremiti kvalitetna rješenja, istaknuo je za poslovnIFM Miodrag Mišo Šajatović, glavni urednik i suvlasnik Lidera.
Emisiju Vrijeme je za gospodarstvo donosi HEP.
U razgovoru s urednikom emisije Vrijeme je za gospodarstvo Darkom Bukovićem, Šajatović se prisjetio da je zadnji pokušaj osnivanja takve institucije bio u vrijeme Vlade Tomislava Karamarka.
„Tada je od njemačkog IFO instituta naručena izrada strategije razvoja. I naravno, ovi su si dali truda, ali onda su i ‘zeznuli’. Rekli su nešto što nisu smjeli, rekli su da svake godine treba promijeniti tečaj za 2 posto. U tom trenutku cjelokupna politička javnost pokopala je bilo kakav takav program.
Danas, iskreno rečeno, ekonomska struka toliko je razmrvljena da političar koji bi i htio provesti neku smišljenu politiku, neku industrijsku strategiju, nešto što će Hrvatsku zaista dignuti i izazvati neočekivani wow efekt, on nema gotov recept, nema nešto pripremljeno“, ističe Šajatović.
Tek rijetkima je poznato da je Šajatović karijeru počeo kao – sportski novinar. Iako je u srednjoškolskim danima dvojio hoće li biti košarkaški trener ili sportski novinar, nije odlučio studirati ni na Kineziološkom fakultetu ni na studiju novinarstva, odlučio se za studij ekonomije. A sve je, zapravo, počelo u virovitičkoj Gimnaziji kad su osnovali košarkaški klub s čijih je utakmica netko trebao izvještavati.
„I tako sam ja postao novinar, htio sam biti sportski novinar i putovati po svijetu, ali ta mi se želja nije ostvarila. Još u nultom broju Poleta, jedne od kultnih tiskovina naše mladosti, bio sam dopisnik iz Virovitice, a kad sam došao na fakultet u Zagreb postao sam u Poletu urednik dopisništava. Ponudili su mi i da budem i glavni urednik, međutim ostalo mi je devet ispita na ekonomiji pa sam zaključio da to ne bi bilo pametno učiniti. I tako sam dvije godine bio zamjenik glavnog urednika. Naime, u tadašnjem Poletu redakcije su smjenjivale svake dvije godine, a razlog je bio to što se predsjedništvo Saveza omladine mijenjalo svake dvije godine. A prvo što bi omladinci napravili nakon imenovanja, smijenili su ekipu koju su zatekli, a onda smo svi mi za kaznu završavali u radnom odnosu u kući Vjesnika.
U Večernji list došao sam 1984., bio sam novinar i izvještavao iz Sabora. Tadašnji glavni urednik Štef Andrašić zamislio je 1989. godine da bi u Večernjem listu bilo dobro imati prilog o ekonomiji. Od 1989. do 2001. bio sam u Večernjem listu urednik tog priloga, nazvali smo ga Poslovni svijet, no nitko ga nije zvao Poslovni svijet nego Poslovna srijeda, jer je objavljivan srijedom, istaknuo je Šajatović.
Dakle, 2001. već nam je bilo malo dosta raditi prilog, htjeli smo Poslovni svijet izdvojiti iz Večernjeg lista i raditi samostalni tjednik. Međutim u to vrijeme je austrijska Styria preuzela Večernji list. Styriji je to bila prva akvizicija izvan Austrije i oni su imali druge planove, dakle tu se nismo našli u nekom trenutku. Nino Pavić, koji je bio i moj prvi glavni urednik u Poletu, pozvao nas je da dođemo raditi u EPH, on bi nam omogućio da radimo tjednik… I tako je u EPH prešla cijela ekipa, svih 10 urednika i novinara, i počeli smo raditi Poslovni tjednik“, prisjetio se Šajatović.
Kad je dvije godine kasnije vlasnik odlučio Poslovni tjednik pretvoriti u dnevnik, Šajatović i njegova ekipa nisu bili suglasni s takvom odlukom. Većina onih koji se bave poslovnim novinarstvom, naime, smatra da su dnevne novine za informacije, a tjednik je za analitiku. I upravo takva razmišljanja bila su razlogom raskida suradnje.
„Dakle, dali smo otkaz u EPH-u, sporazumno smo se zapravo razišli, i izašli smo na cestu. Siječanj, 2005., bljuzgavica. Svako jutro se pitaš jesi dobro napravio, nisi dobro napravio… Imali smo sreću da smo radili projekt Lidera, kolega Željko Vukelić radio je poslovni dio, ja onaj sadržajni…, i 1. ožujka 2005. završili smo projekt i krenuli tražiti investitora. I našli smo ga već 3. ožujka! Početni kapital dao nam je sustav Agram i sve što smo se dogovorili na početku – to je tako i bilo. Bila je varijanta da će oni ostati četiri godine, pa onda izaći, no došla je recesija, ostali su do 2013., dakle 2013. smo se mi potpuno osamostalili“, opisao je Šajatović svoje osamostaljenje i ulazak u svijet poduzetnika.
Lider, i Miodrag Šajatović osobno, svojevrsni su svjedoci jednog vremena. Posebno su cijenjene Šajatovićeve kolumne, one nekada političarima dođu kao otriježnjenje, a neki ih čitaju i kao kritiku.
„I kroz kolumne, a i cijeli Lider, nastojimo biti konstruktivni. S jedne strane nastojimo biti odvjetnik biznisa prema državi, a ako nešto kritiziramo onda i predlažemo što bi trebalo napraviti. S druge strane, želimo biti korisni biznismenima, pomoći im da prežive u danim okolnostima. Svoje sam kolumne ukoričio do sada u dvije knjige, i iznenadi me kad sretnem neke političare koji mi kažu da su to naknadno pročitali i uvidjeli da smo mi bili u pravu… Kad bismo gledali sve što smo napisali i izgovorili, i mi i neke naše kolege, vidjelo bi se koliko smo bili u pravu, ali je stvar u tome što politika ima neke kratkoročne interese i tek možda kad neki od njih odu sa svojih funkcija onda vide šta su trebali napraviti“, ocijenio je sugovornik.
Kad je o turizmu riječ – ja bi ga vodio vanbilančno, sve hrvatske rezultate vodio bih bez izvoza, bez turizma i s turizmom.
I u svojim kolumnama, a i u mnogobrojnim tekstovima koje Lider objavljuje izvoz ima istaknuto mjesto, moglo bi se reći da je Lideru izvoz kao jedna mantra. No je li se Hrvatska išta pomaknula, makar s perceptivne razine priče u neku stvarnost koja je podrška izvozu, pitao je urednik.
„Ne, ne, ne! Mi imamo, naš klub izvoznika, evo imat ćemo uskoro 30. susret, to je 25 kompanija. Moja zamjenica Manuela Tašler svaki put daje ocjenu izvozne klime, dakle kako društvo reagira na pitanje o izvozu. Ona gleda sve intervjue političara i važnih osoba, spominju li izvoz, i ocjena je već dugo godina između dva i tri, ali ne na listi do pet nego na listi do deset. Dakle, mi smo sad spremni brojiti svakog češkog turista koji uđe u Hrvatsku, ali istovremeno odbijamo brojiti svaki kontejner koji odlazi na drugu stranu. Međutim, dogodilo se da su ozbiljni poduzetnici, srednji i veliki, shvatili da neće opstati samo na domaćem tržištu i oni su se bez pomoći države okrenuli izvozu. Često razgovaram s prijateljima, pa kad im kažem da Hrvatska mnogo više milijardi zaradi od robnog izvoza nego od turizma, ostaju u šoku.
Nemam ništa protiv turizma, mi imamo obalu i to je okej, ali to favoriziranje turizma zapravo je gurnulo i dosta ozbiljnih firmi, a možda i previše, da uđu u HoReCa kanal i da previše opskrbljuju hotele, restorane, kafiće i sad im je to veliki problem. Dakle, meni se čini, ne možemo mi očekivati da će neka Vlada biti toliko hrabra da zabrani gradnju novih apartmana, jednako tako vidi se da čak nisu spremni povećati poreze u turizmu na razinu koju imamo u ostalim djelatnostima, a zapravo je jedini način da netko donese industrijsku politiku. Kad je o turizmu riječ – ja bi ga vodio vanbilančno, sve hrvatske rezultate vodio bih bez izvoza, bez turizma i s turizmom, jer turizam nam je Bogom dan“, istaknuo je Šajatović.
U razgovoru za poslovniFM osvrnuo se i na situaciju s koronavirusom koja je pokazala da su moguće prilagodbe tehnologije poduzetništvu. Na primjedbu urednika kako je sve više uočljivo vraćanje na staro – isprintajte, odnesite na poštu, pošaljite poštom, rekao je kako smatra da je to ponajprije zbog straha državnog aparata da više neće biti potrebe za njegovim uslugama.
„Mislim da će sad biti pritisak da se donese još više čudnih zakona kako bi se lupali pečati da se očuvaju sva radna mjesta. Međutim tu mislim da poduzetnici griješe što nasjedaju na provokacije nekolicine sindikalnih hukača, lidera, koji žive od toga da se mi s njima idemo svađati. Dakle, mi poduzetnici se nemamo šta raspravljati sa sindikatima drugog poduzetnika. Taj drugi poduzetnik je država! Mi trebamo pritiskati državu da, a to je jedan od onih prijedloga koje čovjek u kolumnama iznese, da se kvartalno masa plaća u državnom sektoru mijenja onako kako se mijenja masa plaća u privatnom sektoru. Prema tome ako su u prvom tromjesečju ove godine plaće u gospodarstvu pale recimo za 20 posto, onda u sljedećem tromjesečju masa plaće u državi isto pada za 20 posto. Šta će njihov poslodavac, država, Vlada, učiniti, hoće li svima plaće umanjiti za 20 posto, hoće li nagrađivati jedne, otpuštati druge, to je njihova stvar. Dakle, mi poduzetnici i naše udruge se ne bi trebali spuštati na razinu svađe sa sindikalcima iz javnih i državnih službi.
Mi poduzetnici se nemamo šta raspravljati sa sindikatima drugog poduzetnika. Taj drugi poduzetnik je država!
Zamolio bih poduzetnike da, kao što se sindikati međusobno ne svađaju javno nego ako imaju razmirice onda se lupaju nogama ispod stolova, da se tako i udruge poduzetnika ne bi trebale javno, međusobno udarati, svađati. Komora može imati svoje zadatke, Hrvatska udruga poslodavaca može biti zastupnik krupnog kapitala, što u principu velikim dijelom i jest, a Glas poduzetnika je nešto poput poduzetničkog sindikata.
U predzadnjoj kolumni bio sam malo i provokativan. pozvao sam ih na cestu kao što sindikati izlaze na cestu, fućkaju, itd. Pa da vidimo mogu li mali i srednji poduzetnici izaći na cestu, fućkati i raditi pritisak kao što rade druge interesne skupine, ne mislim ni na kakve fizičke nasrtaje. Mogu.
U 2005. godini, kad je Lider osnovan, počelo je jedno zlatno doba, došla je recesija, prisjetio se urednik.
„Taman nam je 2005./2006. krenulo, kad je počela žestoka recesija. No sada moram priznati da je to bila odlična škola. Iskreno rečeno ja nisam bio poduzetnik, ja sam novinar koji je iz inata sa svojim prijateljima htio dokazati i raditi nešto što volimo, htjeli smo raditi tjedne novine. I onda, sad to možda nije lijepo reći na svoj račun, ali mi smo cijelo vrijeme drugima davali savjete, a zapravo smo odbijali kod sebe napraviti rezove i primijeniti ono što smo drugima savjetovali. I 2012./2013. godine došli smo u situaciju u kojoj smo bili na dva-tri tjedna od prestanka izlaženja. Međutim, ono što te ne ubije, to te ojača! Naučili smo lekciju i mislim da takve pogreške sad više ne bismo ponovili. Dakako da tu postoji i druga strana priče, dakle, ja sam možda bio taj koji se 2011./2012. nije obazirao na signale, na to da treba smanjiti plaće, da treba otpustiti neke ljude… No, možda upravo zbog te tvrdoglavosti mi smo u postkrizno razdoblje ušli s vrlo kvalitetnom uredničkom i novinarskom ekipom. Neki tadašnji tjednici otpustili su novinare i uzeli studente na ugovor, neiskusne studente, i vrlo brzo su propali. Morate imati dozu sreće, nama se ta sreća pojavila negdje 2013. godine. Trebao nam je neki obrtni kapital koji zaista nije bio veliki i uspjeli smo ga dobiti. I od te 2013. godine zaista pazimo da nam obaveze budu uravnotežene s onim što imamo, iako, naravno, kao ni svi drugi ni mi ne znamo koliko će ova kriza dugo trajati i kako ćemo svi proći. Dakle, svjesni smo svih opasnosti koje u ovom trenutku postoje“, rekao je Šajatović.
Prokomentirao je i činjenicu da je uoči izbora, koji će biti 5. srpnja, došlo do rezanja proračuna u prihodovnoj strani, no na rashodovnoj u ovom trenutku nije došlo do većih rezova. Nameće se pitanje je li možda priča o novom mandatu upravo priča o novom mandatu za rezanje.
„Volio bih da je tako, ali smo se već puno puta razočarali. Dakle, rezanja se zapravo rade u dobrim godinama i pregovori sa sindikatima i smanjivanje se radi u dobrim godinama. To je propušteno, ispast će da je proračun u pet-šest godina narastao za više od 20 milijardi kuna. Sada se reže, dakle, to je ona varijanta – ministarstva su dobila zadatak da smanje tamo gdje se može i gdje će smanjiti. Smanjit će tamo gdje je potražnja za robama i uslugama realnog sektora. Činjenica je da dandanas Vlada može bez problema raskinuti kolektivne ugovore sa sindikatima u javnom i državnom sektoru, ne zato da ih uništi nego da radi na nekakvoj drugoj osnovi. Moji novinari gledali su te ugovore i u svakom ugovoru postoji stavka koja kaže da je u izvanrednim okolnostima moguće jednostavno raskinuti ugovor kao i svaki drugi. Kad bi Vlada to nekad htjela napraviti, ona bi to mogla napraviti.
Mislim da sada imamo relativno dobrog premijera za dane okolnosti, međutim dok na čelu Vlade ne bude netko tko je veći dio života proveo u realnom sektoru, ali ne kao knjigovođa ili slučajni predsjednik kao što je bio jedan koji nije znao baš hrvatski do kraja, koji nije bio ni lider, ni poduzetnik, ni veliki menadžer, nego financijski knjigovođa, čak ni financijaš, dok, dakle, ne dođe netko tko je bio u realnom sektoru i tko će pravila iz realnog sektora prenijeti u državni sektor, bojim se da takvu vrstu reforme nećemo dočekati“, ustvrdio je Šajatović u razgovoru za poslovniFM.
Na konstataciju urednika da je 2019. godinu nazvao godinom vjetra, te bi li riječ ‘katarza’ bila adekvatna za 2020., Šajatović kaže kako bi odmah preuzeo tu riječ kao obilježje ove godine. Ako bude samo katarza, jer ako čišćenje ne provedemo sad, kad ćemo?!, ustvrdili su na kraju razgovora Miodrag Šajatović i urednik emisije Darko Buković.
Emisiju Vrijeme je za gospodarstvo donosi HEP.
Objavljeno 29. svibnja 2020. Sva prava pridržana ©poslovniFM