– Imamo sreću u tome što niti jedan naš projekt dosad nije proizvodio minus. Dok god smo na pozitivnoj nuli, guramo ga, ali naravno da je suludo uporno raditi dugove samo da biste sebi ili nekome dokazali da će nešto jednog dana uspjeti. Naravno, godina, dvije, tri… dok ne vidite ima li priča smisla, ali ako godinama vidite da ne ide, treba rezati, istaknula je u razgovoru za PoslovniFM Tatjana Maria Plašč, osnivačica i suvlasnica crikveničke turističke agencije Via Mea Travel.
– Via Mea je na Dan žena napunila 11 godina. Kad smo moja partnerica Ksenija Lovrić Baričević i ja osnivale Via Meu, nismo to radile zato što ne bismo znale što sa slobodnim vremenom ili viškom novca, to je bio na neki način očajnički potez dvije žene koje su već mjesecima radile kod poslodavca bez plaće. Zato smo i nazvale agenciju Via Mea, zaključivši da idemo svojim putem, pa ako ćemo raditi besplatno, barem ćemo raditi za sebe, prisjetila se početaka Plašč. Početak je bio sve samo ne lagan, ali vjerujem da su to manje-više prošli svi poduzetnici u Hrvatskoj. Pogotovo zato što je turistička agencija nešto što nije ‘opipljivo’, nešto na što bi banka mogla staviti hipoteku. To je samo ideja. I kao takva, ta ideja nije bila ni prepoznata nigdje, pa ni kod banaka. Na kraju sam kredit uspjela dobiti tek na sebe, nenamjenski, nakon što sam sama sebi isplaćivala plaću punih godinu dana, ispričala je Tatjana Maria Plašč urednici emisije Poslovna žena Marijani Matković svoje poduzetničke početke. Pritom, kaže, teško je reći je li teže bilo krenuti u tu avanturu, ili preživjeti protekle dvije, dvije i pol godine pandemije, no niti u jednom trenutku do sada nije požalila zbog te odluke. Cjelovitu emisiju možete poslušati u nastavku ili preuzeti za kasnije slušanje.
Plašč se prisjetila i jedne osobne satisfakcije, koja ju je i posebno usrećila, kad su ih, nakon treće ili četvrte uspješne godine s pozitivnom bilancom, banke kontaktirale i ponudile kreditna sredstva, kad smo im ‘slatko rekli: Hvala, sad nam više ne treba’.
Naglašava i da su im dobar vjetar u leđa bili programi HBOR-a, preko kojeg su uspjeli realizirati povoljan kredit, pa 2015. godine uspjeli nabaviti malu turističku podmornicu, a onda i jednu kuću za odmor u Gorskom kotaru.
Via Mea izašla je na inozemno tržište prvenstveno s lijepim turističkim turama po cijeloj Hrvatskoj, koje je Plašč dotad radila kao turistički vodič, a danas agenciju čini osmero zaposlenih koji su tijekom 2019. godine u Hrvatsku ukupno doveli 496 grupa.
Zahvaljujući ideji, trudu i upornosti agencije Via Mea, Bakar je posljednjih godina turistički oživio, taj gradić kojeg su turistički vodiči inače najčešće samo spominali u prolazu, unatoč tome što ima prebogatu i prezanimljivu povijest. Dio je to priče koja se razvija u sklopu Lokalne akcijske grupe ‘Vinodol’ – zajednice lokalnih stručnjaka koja potiče razvojne projekte na svome području – u sklopu koje je oživljena priča i o tunolovu, velikom povijesnom i kulturnom bogatstvu tog područja.
– To mi je osobno možda i najdraži projekt koji smo uspjeli realizirati, možda i zato što ni mnogi Bakarani nisu vjerovali da će zaživjeti, osim jedne osobe koju uvijek ističem – direktorice Turističke zajednice Bakra, Sonje Jelušić Marić – koja je objeručke prihvatila ideju. A Bakar dotad još nitko nije vidio u punom svjetlu, jer se iznad njega samo prolazilo. A sam grad Bakar, kao povijesni grad, kao središte tunolova i pomorstva, je gradić u kojem je bila najstarija škola pomoraca u Hrvatskoj, a svojedobno i najveća luka na Kvarneru, pa i u Hrvatskoj, koji je nekad imao i ‘bakarski baškot’, pa i svima poznatu ‘bakarsku vodicu’, kao jedino domaće pjenušavo vino koje smo pili u bivšoj državi – sve smo to složili u jednu priču, s ponosom će Plašč.
Razvili su i održali projekt Crikveničkog maratona, koji je također pokrenula i već 11 godina ‘gura’ agencija Via Mea. Kad su pokretali maraton, ideja je djelovala pomalo utopistički, jer je tad postojao tek onaj zagrebački, te onaj na Plitvičkim jezerima, priča Tatjana. – Ni to ne bi bilo sporno, da datum maratona ciljano nismo postavili na prvu nedjelju adventa, što je proizvelo brdo upitnika, uz smiješak će.
– Meni kao poduzetniku i u najtežim vremenima i krizama, glavni je zadatak zadržati djelatnike i osigurati im kvalitetne plaće, jer sam i sama u poduzetništvo ušla u vrijeme kad nisam primala plaću i znam što je to. I sigurno neću prisiljavati nekog na rad, ako znam da taj rad nije i plaćen. Poslodavci bi imali više prostora za poboljšanje poslovanja ako bi se smanjio trošak rada, ističe Tatjana Maria Plašč. Dodaje kako u Njemačkoj i Austriji imamo jedan vrlo plastičan primjer kako država ide na ruku poslodavcima čak i uz mogućnost da se dio posla odvije u sivoj zoni, pa nikad nisu proveli fiskalizaciju u kafićima ili restoranima. Tamo su itekako svjesni toga da postoji tzv. sivo tržište, ali i toga da se taj novac opet prelije u državni proračun. Državu bi možda smanjenje doprinosa na plaće koštalo 400 ili 500 kuna mjesečno, no taj bi radnik imao toliko veću plaću i to opet potrošio na hranu, cipele, frizuru…, istaknula je Plašč u razgovoru za PoslovniFM.
Autorica: Marijana Matković FOto: PoslovniFM.
Objavljeno 27. svibnja 2022. Sva prava pridržana ©poslovniFM