Sloboda nije samo ono da možeš biti gdje hoćeš, već je sloboda u vrednovanju sebe i svog rada. Svi na leđima nosimo svojevrstan papir na kojem piše ‘dopusti mi da se osjećam vrijednim i važnim‘. Kroz sve godine rada, pa i odmalena, smetala me mogućnost da imam šefa koji će mjeriti sate, odlučivati o plaći, procjenjivati koliko ćete imati godišnjeg odmora, odobravati vam dane…. Biti poduzetnik je kruh sa sedam kora, teško je, ali nikad u životu nisam požalila što sam poduzetnik. I da moram i mogu ponovo birati, opet bih bila to što jesam. Možda bih samo jedno promijenila – puno kraće bi radila za kompaniju za koju sam radila i puno ranije bih se odlučila za poduzetništvo, istaknula je za poslovniFM Zrinka Ljevar Marelić, direktorica tvrtke The Fabric.
Kad ovo suprug Denis čuje, odmah će reći: ‘Rekao sam ti!’, dometnula je Ljevar dodajući da upravo sloboda potiče kreativnost. To je sloboda koju imaš baš u svemu: biti s djetetom kad treba, raditi s kim hoću, nekome s kim ne želim raditi mogu reći da neću, slobodu postavljanja cijena, putovanja, u kreativnosti. To je toliko snažno i toliko bogato, da se ne da ni iskazati riječima. To jest težak, krvav posao, no opet ništa ne bih drukčije, istaknula je Ljevar Marelić u emisiji Poslovna žena, razgovarajući s urednicom Marijanom Matković.
Vlasnica je prepoznatljivog brenda u svijetu dizajna jelovnika, cjenika, vinskih karata i druge opreme za vrhunske domaće ugostitelje, od poznatih restorana do svjetski poznatih hotelskih kuća, te vlasnica branda ‘Beauty Wedding Albums’, s kojim u zadnje vrijeme osvaja tržište kupaca koji mladencima žele darovati nešto posebno i jedinstveno.
– Iako je ime The Fabric, strani klijenti čak i zbog imena očekuju vidjeti tvornicu, halu, traku. A mi smo manufaktura, mala tvornica. Naši proizvodi su svi ručno izrađeni, tako da kad ih gledate osjetite da u svakome ima malo more ljubavi i da se izrađuju s velikom strašću. Vjerujem da naši klijenti to i osjete, reći će vlasnica. Na žalost, nisu nam dali da se nazovemo Fabric, na francuskom, no preduhitrili smo ih: tvrtka se zove The Fabric, a obrt Fabric, tako da imamo i jedno i drugo.
A u život je krenula u posve drugom pravcu – prvo školujući se za zubotehničarku, pa nakon školovanja na Prehrambeno biotehnološkom fakultetu, za zvanje nutricioniste, ljubav ju je odvela u kreativne vode, prema dizajnu. Jednostavno, kad se zaljubila u svog supruga, on je već bio zaljubljen u posao koji i danas radi i tu je strast i na nju prenio.
– Ključna riječ je odgovornost. Moram prezentirati ideju, dobiti blagoslov od klijenta, odraditi posao, isporučiti ga i naplatiti. Moram biti odgovorna prema klijentima, prema svojoj obitelji, moram imati vrijeme za sve, ali i za sebe, ističe Ljevar Marelić.
Na upit urednice o počecima poduzetništva, Ljevar Marcelić odgovara kako je radila u jednoj velikoj američkoj korporaciji, preko njihovog sjedišta u Italiji, kao distributor i direktor prilično visokog ranga, kad ju je suprug u jednom trenutku zapitao: ‘Dokle ćeš prodavati tuđi proizvod? Ajmo napraviti nešto naše što ćeš prodavati’. Bio je uvjeren da prodaju radim zdušno i da me drugi ne mogu platiti koliko bih mogla zaraditi sama, prisjeća se sugovornica.
Korak po korak, odlučili su se krenuti s nečim što je tada jako nedostajalo na tržištu, a nedostaje i danas, iako je situacija ipak nešto bolja. Krenuli su s izradom personaliziranih jelovnika, vinskih karata i svega potrebnog ugostiteljsko-turističkom sektoru.
Bitno je nametnuti se kreativnošću
– Napravili smo krasan cjenik, koji je neko vrijeme stajao, stajao i stajao – on je gledao mene, ja njega. I jednog dana, Denis ga je uzeo u ruke i rekao da će me gađati s njim ako nešto ne učinim. I tako je krenula priča s restoranima. Odvažila sam se, otišla u jedan zagrebački restoran i izašla s velikim osmijehom, jer sam uspjela ugovoriti veliki posao, ističe Ljeva Marelić. Zajednički posao ih je toliko povezao da ih klijenti danas više doživljavaju kao Zrinku i Denisa, nego kao The Fabric. Denis je kreativan dio njihovog dvojca koji stalno nešto zamišlja i izmišlja, dok je ona ‘šefica naplate’, kaže sugovornica uz smijeh.
– Hodali smo po brojnim sajmovima, nudili se kroz Horeca sustav. Za nas nema većih ili manjih poslova – od kafića i barova, restorana do vrhunskih hotelskih lanaca. Istina je da u svakom poslu postoji konkurencija, no zapravo nemamo konkurencije koja nam u stvarnosti konkurira. Idemo za tim da klijenta zatvorimo kompletno, slično kao kad u građevini kažete ‘ključ u ruke’. Klijentima dajemo mogućnost da sudjeluju u svakoj fazi, uvijek poštujemo njihove želje, ali nastojimo dati i savjet o tome što se njima više isplati, što se pokazalo kao naša najveća prednost.
Pomalo sjetno će reći kako i prije krize, sve što su tražili i aplicirali, nisu ništa dobili.
– Kod nas se knjigoveštvo kao zanat uopće ne vrednuje, u Zagrebu pogotovo. Kad tražite poticaje, knjigoveštvo ne možete pronaći kao tradicijski obrt. Slala sam nekoliko puta ponude na natječaj u Grad Zagreb, napravila čak mapu sa slikama i ništa. Prije nekoliko mjeseci čekali smo čak da nam iz Obrtničke komore dođe jedno povjerenstvo, ljudi koji bi procijenili i dali nam nekakav ‘štambilj’ da je to što radimo izvorno hrvatski proizvod, da ima umjetničku vrijednost te da možemo reparirati stare knjige i raditi, možda, na nekom višem nivou. Ne samo da nisu došli, nego su nam čak i vratili novac koji smo uplatili za njihov izlazak na teren, jer se nisu mogli dogovoriti. Jednostavno se u šest ili sedam mjeseci nisu uspjeli dogovoriti da izađu na teren, kaže Ljevar Marelić.
A upravo je restauracija starih knjiga dugotrajan i vrlo kompliciran posao, kojem se supružnici posvećuju. Prvo treba rašiti knjigu, lijepiti je s papirom, pa ponovo šivati. Na tom tragu vrijednih uspomena su i obiteljski albumi, zapravo mala obiteljska stabla, gdje u paketu dolaze stvari vaših djedova, pradjedova, baka. To može biti lula, naočale, sat, narukvica, broš, naušnice, slike koje se obrađuju i izrađuju sa paspartuima. Dugotrajan je to posao, pripreme mogu trajati i nekoliko mjeseci.
– Jako puno vremena provodimo u radioni, pustim si glazbu, neki dobar film, upalim svoj stroj i radim. To je za mene predivno opuštanje, naglašava Ljevar Marcelić.
Na opasku urednice kako je to biti stalno sa suprugom ili je to dobra kombinacija, odgovara uz smiješak kako ne zna je li dobro kod drugih, kod njih jest.
– Naravno, svatko ima svoje vrijeme i svoje zanimacije. Zajedno se bavimo i sportsko-rekreacijskim ribolovom, volimo loviti. Jako volim svoje prijateljice, prilično često odlazim na različita događanja, volim ljude i relaksacija mi je biti s ljudima. Čitam, imam psa, a volim i kozmetičke tretmane, zaključila je Ljevar Marelić razgovor za poslovniFM.
Objavljeno 2. srpnja 2021. Sva prava pridržana ©poslovniFM