Kada govorimo o očuvanju prirodnih resursa, Republika Hrvatska njima dobro upravlja. Tu postoji određeno nasljeđe i određena odgovornost. No, sa stajališta poslovne ispravnosti, pitanje je čini li to država na učinkovit način, istaknuo je za poslovniFM Dalibor Hatić, direktor Instituta za primijenjenu ekologiju Oikon.
Emisiju Društvena strana poslovanja donosi JANAF.
„Uzmemo li Hrvatske šume kao primjer, možemo reći da se Hrvatske šume nalaze u jednoj nezavidnoj situaciji, one su ustrojene nakon što je ustrojena Hrvatska, a ustrojene su kao javno poduzeće. Različitim izmjenama i promjenama u organizacijskom ustroju one su transformirane u društvo s ograničenom odgovornošću, dakle one su jedna megafirma u državnom vlasništvu. Sama ta promjena dovodi ljude koji rade u Hrvatskim šumama u nedoumicu: treba li se ponašati kao trgovačko društvo ili kao javno poduzeće? Zaposlenici koji rade u Hrvatskim šumama sebe percipiraju kao da su javno poduzeće. Ljudi koji su odgovorni za poslovanje, zapravo odgovaraju Ministarstvu tj. skupštini odnosno Vladi, kao biznismeni, kao ljudi koji trebaju zaraditi novac. I tu Hrvatske šume imaju kontinuirani problem. Problem Hrvatskih šuma je u tome: trebaju li zarađivati novce na tržištu ili se baviti zaštitom hrvatskog šumskog fonda “, ocijenio je Hatić u razgovoru s urednikom Borisom Živkovićem, u emisiji Društvena strana poslovanja. Dodao je da kad govorimo o odgovornom upravljanju resursima, u javnosti postoji mnogo nedoumica.
„Ono što se ljudima, primjerice, čini kao devastacija šuma, to je jednostavno normalno gospodarenje šumom. Da bi se moglo raditi u šumama mora se koristiti velika mehanizacija. Prolazak te mehanizacije kroz šumu za sobom ostavlja veliki trag, pa se na prvi pogled laicima čini da mehanizacija ostavlja veliku štetu. Ako ne obavite različite zahvate koji su nužni zbog očuvanja šuma, primjerice uzgojne zahvate, vi ne upravljate s budućnošću te šume i njenim zdravstvenim stanjem na odgovarajući način.
Vrlo se rijetko mogu naći primjeri devastacije u hrvatskim šumama, kao što su ilegalne sječe koje rade akteri koji nisu iz službenih krugova Hrvatskih šuma. Tzv. devastacija Medvednice uopće nije devastacija, tamo se događa samo sanitarna sječa, radi se i neki minimum-minimuma gospodarske sječe i to uglavnom prema zagorskoj strani koja nije toliko izložena. No, to se planinarima čini kao devastacija zato što nije lijepo za vidjeti, ali nakon 10 ili 15 godina ta šuma je zdrava i ona napreduje“, objašnjava Dalibor Hatić.
„Govoreći o rudnim bogatstvima, valja naglasiti da rudnih bogatstava u Hrvatskoj baš puno i nema. Ono što imamo uglavnom je nafta, a tu su još i neke mineralne sirovine, najviše građevinski kamen za visokogradnju i za niskogradnju. Eksploatacija nije na visokim razinama i često koncesionari plivaju negdje između legalnosti i ilegalnosti. Što zapravo i nije čudno, budući da potpuno legalno funkcioniranje kamenoloma, mora proći kroz šumu birokracije. Moraju se zadovoljiti propisi iz četiriju raznih ministarstava, a to je u praksi vrlo teško, gotovo pa nemoguće. Kamenolomi koji su u funkciji idu na proširenje eksploatacije uz sanaciju i na taj način se funkcionira u okvirima legalnosti. No zbog ekonomske krize s kraja prošlog desetljeća u zadnjih 10 godina u Hrvatskoj nije bilo velike gradnje infrastrukture i nije bilo velikih potreba za kamenom, pa je i ta ekonomska grana stagnirala.
Što se, pak tiče, vodnih resursa, konkretno pitke vode u Hrvatskoj, smatram da to vodno bogatstvo nije ugroženo. Hrvatska raspolaže velikim mogućnostima zahvata u vodu za piće. Tvrtke koje obavljaju komercijalnu eksploataciju su de facto stranci. No je li to doista u stranim rukama s obzirom na to da su ti izvori na našem teritoriju, drugo je pitanje. Bez obzira na tvrtke koje su u stranom vlasništvu, izvor vode se ne može preseliti na strani teritorij samim time što ste ga kupili. Sve dok nema zloupotreba ili zagađenja i dok sve funkcionira unutar hrvatskih državnih propisa i vodi se računa o tom resursu, nema nikakvih problema. Tako da priče o otuđenju hrvatskih izvora pitke vode ne stoje“, ističe Hatić.
Ekološki marketing ili zeleni management? Mi bismo morali upravljati svojim razvojem na pametan način
U razgovoru za poslovniFM objasnio je i situaciju s malim hidroelektranama, kojih u Hrvatskoj ima neznatni broj, a koje su također predmet određenih kontroverzi.
„Pogrešno se misli da su potencijali za izgradnju malih hidroelektrana jako veliki, međutim nisu. Veći su potencijali u susjednim državama, u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori. U Sloveniji, pak, ti su potencijali već velikim dijelom iskorišteni, no u Hrvatskoj oni nisu tako veliki kako to na prvi pogled izgleda. Govoreći o konkretnoj realizaciji, to nisu nimalo jednostavni zahvati i uvjete nije jednostavno zadovoljiti. Primjerice, ono čemu se dosta prigovara je fragmentacija riječnog toka, odnosno sprječavanje slobodnog kretanja riba uzvodno i nizvodno niz rijeku. To se u praksi pokušava tehnički riješiti s tzv. ribljim stazama. No, oko tih ribljih staza, i načina na koje se one izvode postoje različiti stavovi i mišljenja. U dijelu stručne zajednice u području zaštite prirode postoji stav da ne postoji tehničko rješenje koje je dobro i da su male hidroelektrane po definiciji nepoželjan zahvat. To je prilično radikalan stav, a ja se osobno s njime ne slažem.
Drugi problem malih hidroelektrana je pitanje turbina, ali danas su turbine toliko tehnički napredovale da doista riba može kroz njih proći bez ozljeda. Ima još novih rješenja za pribranske zahvate gdje se radi o niskom padu, o maloj visinskoj razlici, koje su u potpunosti građene da štite riblji fond, no sva su ta pitanja još otvorena i po svemu sudeći ostat će do daljnjeg“, obrazlaže Hatić.
A na upit treba li se državnim resursima upravljati na tržišni način, odgovara protupitanjem: što su državni resursi?
„Je li to ono gdje je država upisana u gruntovnicu? Pa onda dolazimo do pitanja što je uopće država? Jedan od velikih problema u Hrvatskoj je u tome što je državno, a što je javno. Postoji cijeli niz ljudi koji misli da ako je u poziciji da donosi odluke i upravlja s tim resursima da su oni de facto njihovi, te da imaju pravo bez ograničenja koristiti beneficije te činjenice. No, to naravno nije tako. Država ima obvezu upravljati javnim resursima na korist svih građana. Država ih mora učiniti dostupnim građanima. Uzmimo za primjer nacionalne parkove. Možete imati nacionalni park, on je sa stajališta populacije edukativni oblik ustanove koji služi za relaksaciji, uživanje ljudi itd. Ako podignete cijene ulaznica vi ste podigli barijeru, znači vi ne pružate javnu funkciju. Npr. ako četveročlana obitelj za ulaz u nacionalni park mora potrošiti 500 do 600 kuna, to je potpuno neprihvatljivo s aspekta odgovornog upravljanja resursima, rezolutan je Dalibor Hatić, a u nastavku razgovora osvrnuo se i na to da u dijelu javnosti postoje i stanovite nedoumice glede tzv. zelenih poslova odnosno poslova kojima se pridonosi očuvanju okoliša ili vraćanju okoliša u prvotno stanje, te izložio kakva je situacija s tim pojmom u Hrvatskoj, jesu li to poslovi prošlosti ili budućnosti ili je u pitanju problem terminologije.
„Često stvari nazivamo drugačijim imenom u pojedinom razdoblju, a u principu se radi o istoj stvari. Primjerice, ono što smo nekad zvali primarnom industrijom, u što spadaju klasični poslovi upravljanja prirodnim resursima poljoprivreda, šumarstvo, ribarstvo i ostalo, danas se zovu ekosustavne usluge. Postoji cijela regulativa vezana uz to, a u principu se samo točka gledišta pomaknula na drugo mjesto, a radi se, zapravo, o istoj stvari. Što su u stvari zeleni poslovi? Jesu li to poslovi koji se obavljaju na otvorenom prostoru u zelenilu ili su to poslovi koji pomažu održavanju tog zelenila i prirode kao takve? Pitanje same definicije zelenih poslova je dvojbeno kao što je i pitanje održivosti tog pojma. Održivi razvoj, to je predmet diskusije otkada je taj pojam usvojen. Situacija postaje komplicirana kada se riječ ‘održivost’ primijeni ne samo na čovjekovu održivost na Zemlji, nego na mnoge situacije i kontekste u raznim razmjerima prostora i vremena, od malenih lokalnih do globalne ravnoteže proizvodnje i potrošnje.
Ekološki marketing ili zeleni management? Mi bismo morali upravljati svojim razvojem na pametan način, a pametan način upućuje na sve ove pojmove o kojim govorimo i to sa zrnom soli. Jednostavno promišljeno, odmjereno, dakle što i kako treba raditi da se ne uskrati pravo na sadašnjost, na budućnost i da se postupa po regenerativnom principu. To bi nam moralo biti stalno na pameti. Kao zaključak možemo reći da generalnog pravila nema, već da odluke treba donositi od slučaja do slučaja, ali sa zrnom soli.
Što se konkretno tiče održivog razvoja, događa se slična situacija. No, nemojmo umanjiti samo značenje ideje. Npr., UN je definirao 17 ciljeva održivog razvoja koje bi svijet trebao pokušati dostići do 2030. godine. Veliki se trud i novci ulažu u to da se ideja održivog razvoja prenese u stvarnost. Pitanje je kako mjeriti održivi razvoj? Što smo postigli u odnosu na ono što smo htjeli? Kako trebamo upravljati procesom održivosti? U tom pogledu se ipak napredovalo i u Hrvatskoj. U 22 godine svog rada svjedočio sam kad te volje nije bilo. Istina, na tom putu ima i promjena koje su podbačaj. Recimo, goruća pitanja vezana uz gospodarenje otpadom, koja u Hrvatskoj teško prolaze jer je to pitanje veoma ispolitizirano na svim nivoima. Pitanja vezana, pak, uz obradu otpadnih voda bolje su organizirana. Postoji centralizirani sustav odgovornosti, gdje počinje i završava nadležnost Hrvatskih voda i točno se zna što lokalne samouprave moraju, a što komunalna poduzeća. Tako da se po tom pitanju ostvaruju znatno bolji rezultati.
Ako pogledamo ‘zdravstveno stanje’ prirode u Hrvatskoj danas i onoga što je bilo prije 20-tak godina, nesporno je da je danas stanje bolje. Kvaliteta zraka je bolja, naime, više se ne osjeća miris sumpora za razliku od nekada kada se u mirisu oblaka magle mogao osjetiti sumpor krutih goriva kojima su se ljudi grijali. S plinofikacijom grijanja puno se promijenilo kao i s promjenom voznog parka.
U zoni ‘zelenog’ pojmovlja, eko poljoprivreda je možda čak najrašireniji pojam, ali i tu postoje neke terminološke disproporcije. Primjerice, na zapadu to zovu organska poljoprivreda, biodinamička, regenerativna, tj. postoje razni nazivi. Glede konkretne situacije u našoj državi, ne može se reći da je eko poljoprivreda ušla u mainstream naše proizvodnje. Dapače, mnogi reklamiraju proizvode kao da su eko, ‘zdravo’ i ‘domaće’, no isti ti proizvođači koriste znatno više sredstava za zaštitu bilja nego što bi bio neki nužan minimum. Kupci su često u zabludi, a prisutne su i cjenovne nepravilnosti proizvoda gdje se naglašava da je u pitanju zdrava eko hrana, a ona to uopće nije. Razloge za to možemo tražiti i u nedovoljnoj educiranosti hrvatskih poljoprivrednika, jer i za to mora postojati cjeloživotno obrazovanje.
Uzmimo za primjer neke situacije iz povijesti. Primjerice, s DDT-jem se masovno tretiralo nakon Drugog svjetskog rata, ali nije se znalo da je DDT visoko kancerogena supstanca i da trajno ostaje u eko sustavu. Tek se nakon brojnih istraživanja pokazalo da to sredstvo treba prestati koristiti. Uglavnom, i u poljoprivrednoj proizvodnji treba pratiti trendove i znanstvena istraživanja, što se u Hrvatskoj ne provodi u dovoljnoj mjeri, pogotovo na razini pojedinačnog poljoprivrednika.
Kad smo već kod poljoprivrede uzmimo i famozni GMO. GMO nije problematičan u prehrambenom smislu, to ljudi krivo shvaćaju. On je, naime, problematičan sa stanovišta biljnog diverziteta. GMO je od interesa u industrijskoj poljoprivredi jer može ostvariti visoke prinose uz manje troškove agrotehničkih mjera zaštite bilja i to rezultira višim dobitima koje se ostvaruju. GMO je interes na strani proizvodnje, ali ne i na strani potrošača. Osobno sam protiv GMO hrane i dok god se Europa i Hrvatska budu mogle odupirati, ja ću to podržavati, kaže Hatić.
Glede obnovljivih izvora energije, Hrvatska je od zemalja bivše državne zajednice najrazvijenija u tom pogledu. Kod nas je u prvom valu od 2000. do 2010. godine tekla intenzivna gradnja solarnih panela kao i vjetroelektrana, ali je dolaskom krize i to stalo. Investitori su se povukli zbog velike doze nesigurnosti, no u zadnje dvije godine opet je zavladao vrlo veliki intenzitet. Naime, planovi za razvoj vjetroelektrana i solarnih elektrana iznimno su ambiciozni i ti planovi najavljuju rast od 2,5 do 3 puta veći od postojećih kapaciteta. Oko dvije tisuće megavata snage u ovom se trenutku razvija i u solaru i u vjetroelektranama. Kod nas nisu zaživjele integrirane solarne elektrane, u pitanju su bili tek pokoji rijetki primjeri entuzijasta koji su na krovove stavljali solarne panele, ali to nikad nije kod nas zaživjelo kao npr. u Njemačkoj. Velike industrijske elektrane tek sada se pokreću, bilo bi dobro kada bi hrvatski otoci postigli takvu neovisnost i sigurnost koju im daje lokalno proizvedena energija. Primjerice, 6 megavata ima elektrana koju HEP gradi na Cresu.
Kad se govori o održivom razvoju, postavlja se i pitanje: gdje je tu održivi turizam? Problem je što se u Hrvatskoj u turizam kao i u poljoprivredu ne smije previše zadirati jer su u pitanju svojevrsne ‘svete krave’. Naime, u turizam i u poljoprivredu uključeno je toliko mnogo ljudi da je najbolja politika – ‘ne talasaj‘. Problem s obje djelatnosti je u tome da imaju najveće utjecaja na okoliš kao takav. Na primjer, naselje na obali koje u stanju mirovanja, izvan sezone, ima 60 stanovnika, u sezoni ima nekoliko puta više turista i tu nastaju problemi za okoliš. Vi morate imati infrastrukturu, parkirališta, obradu otpadnih voda, vodoopskrbu itd., svega toga uglavnom nema, barem ne u dovoljnoj mjeri. Tu su potrebne masovne investicije u infrastrukturu koja je disproporcionalna domaćem stanovništvu. Održivost u tom smislu znači da ako nemate tu infrastrukturu vi nemate održivost i od tog pretjeranog opterećenja imate samo pogubno zagađenje. Ne valja zaboraviti da je turizam kao gospodarska djelatnost vrlo riskantna, nestabilna i podložna raznim utjecajima. Turizam gledati kao primarnu gospodarsku granu je krajnje opasno, što vidimo i u trenutačnoj situaciji. Stoga se možemo zapitati je li ova pandemija svojevrsno upozorenje da se drugačije ponašamo prema našim resursima? Je li to upozorenje, hoćemo li nešto naučiti iz toga?
Naš odgovor na CoViD-19 je ono bitno, to je prilika da se natjeramo razmišljati što i kako napraviti bolje, kako postati otpornije društvo, sposobnije, pametnije i okretnije za dobrobit prirode i ljudskog društva, zaključio je Dalibor Hatić.
Emisiju Društvena strana poslovanja donosi JANAF.
Objavljeno 26. lipnja 2020. Sva prava pridržana ©poslovniFM