Osnivanje prve privatne ordinacije fizikalne terapije u Hrvatskoj, prije 25 godina, bilo je ostvarenje njenog djetinjeg sna i odluke da život posveti dobrobiti ljudi kojima je teško i koji očekuju da njihovi bolovi prestanu ili se barem ublaže. Iako nije sanjala niti mislila biti poduzetnicom, životni putevi su je naprosto usmjerili tome. „U poduzetništvu nikad ne znate kada će vas neki kamenčić prebaciti preko hridi na koju uopće niste računali“, istaknula je u razgovoru za poslovni FM Jadranka Brozd, vlasnica istoimene fizikalne terapije. U razgovoru sa Zvonkom Šebom, urednikom i voditeljem emisije Anamneza, otkriva kako je to biti poduzetnik u zdravstvu, što je sve prethodilo osnivanju prve privatne ordinacije te kako posluje i kakvi su joj planovi. Cjelovitu emisiju možete poslušati u nastavku ili preuzeti za kasnije slušanje.
Od ranog djetinjstva znala je da će fizioterapija biti njen životni poziv. U vrijeme kad je završavala osnovnu i srednju školu u Hrvatskoj nije bilo studija fizikalne terapije, nego se nakon završetka srednje moglo upisati višu medicinsku školu, smjer fizioterapije. Uslijedila su stalna usavršavanja i edukacije kojima danas ne zna broja.
Nikog ništa ne traži, a svakome podijeli ono što imaš i budi otvoren, plemenit i iskren sa svakim, jer ako lažeš, to će ti se kad-tad negdje vratiti.
Jadranka Brozd
Na životno opredjeljenje, ponajviše je utjecala njezina baka Barica. „Sve što jesam kao čovjek, pokupila sam iz Konjščine, malog sela u Hrvatskom zagorju, gdje sam provodila djetinjstvo. Tu sam naučila sve životne postulate koji su mi najvažniji u životu, a to je: nikog ništa ne traži, a svakome podijeli ono što imaš i budi otvoren, plemenit i iskren sa svakim, jer ako lažeš, to će ti se kad-tad negdje vratiti. Tako da moj život jednostavno mora prolaziti uz te savjete moje bake, i meni i drugima“, naglasila je Brozd.
Nakon završetka školovanja, odmah se zaposlila i šesnaest godina radi u fizikalnoj terapiji Medicinskog centra „Dr. Dragomir Drakulić Puba“ u Karlovcu. Prisjeća se 1985. kada su dr. Ana Mihelić i ona dobile zadaću osnutka neurofiziološkog laboratorija, kojeg Centar nije imao, te da počnu raditi elektromiografije i elektromioneurografije. Običnim jezikom rečeno – ispitivanje provodljivosti živaca i reakcije mišića na određene podražaje.
Godine 1994. prelazi u Zagreb, gdje stjecajem okolnosti otvara zdravstvenu ustanovu na svoje ime, jer financijska vlasnica, inženjer elektrotehnike, to nije mogla učiniti. Vrlo brzo ta osoba odustaje od poduzetništva, a Brozd je uvučena u poduzetnički svijet, za koji, kako danas kaže, nije imala ni viziju ni san.
„Morate dati puno više od kvalitetne usluge, morate dati cijelog sebe“, prisjeća se Brozd tih vremena ističući da fizioterapeuti ljudima poboljšavaju kvalitetu života, zaduženi da osposobe vaše tijelo da kvalitetno živite.
U praksi je vidjela puno toga, izdvaja suradnju i s baletanima i balerinama, glumcima, kao i vrhunskim sportašima i njihovoj rehabilitaciji. Aktivno je surađivala s klubom Agram, zagrebačkim klubom osoba s invaliditetom, omogućivši time vrhunske rezultate i nekim paraolimpijcima, primjerice Branimiru Budetiću koji je bacanjem koplja zadivio svijet osvojivši na Paraolimpijskim igrama u Pekingu 2008. srebrnu medalju, a brončanu u Londonu 2012. godine. „Vrhunski sportaš treba fizioterapeuta, ali fizioterapeuta koji ga poznaje“, ustvrdila je Brozd, „Kad vi uđete u moju ordinaciju, ja moram znati čak i kakvog ste raspoloženja da bih taj dan mogla od vas dobiti adekvatan rezultat.“
Vlasnica privatne prakse Brozd i njezini suradnici razvili su jedinstveni pristup rehabilitacije ličnog živca, nervus facialisa. „Radeći do sada četrdesetjednu godinu s osobama koje imaju parezu nervus facialis, bilo kojeg oblika i intenziteta, uvidjela sam da elektrostimulacija nije nužna kod svake osobe, jer kod nekih može stvoriti grč, možemo, dakle, otići u drugu krajnost, i motoriku lijeve i desne strane lica bitno promijeniti. Zato smo napravili program u kojem se radi na posturi, na promjeni držanja i baze onoga ne čemu je glava i što će djelovati, vi ne možete razmišljati o tome da morate korigirati stopalo da biste adekvatno mogli rehabilitirati jednu stranu lica, jer ako je uganuto desno stopalo, lijeva strana lica, koja nije bila pod parezom, bit će u grču i neće se moći dobiti adekvatnu jednakost lijeve i desne strane lica, bez obzira na to što se bavite samo desnom stranom lica“, pojasnila je.
Na upit o nedostatku radne snage, ističe da trenutno ima 6 fizioterapeuta i jednog pripravnika te da joj je „užasno žao kad čuje da netko od naših kolega svoju egzistenciju nije mogao ostvariti u Hrvatskoj i tako vratiti sve ono što je Hrvatska u njega uložila.“
Uz glasan smijeh, Jadranka Brozd na upit kako će njezina ordinacija izgledati za petnaest ili dvadeset godina, odgovara kako boluje od rijetke i neizlječive bolesti te da bi već danas mogla otići u mirovinu. Planira u sljedećem vremenskom periodu propitati sustav kako se mogu kvalitetne fizikalne terapije prenijeti na druge djelatnike koji u njima rade, odnsono pronaći zakonsku mogućnost da terapeuti koji su u terapiju uložili svojih pet, deset godina, i koji žele nastaviti raditi, dobiju drugu opciju. Naime, „privatna je praksa samostalna djelatnost koja je vezana isključivo na mene. I onog trenutka kad ja odem u mirovinu, bez obzira na to da li bih željela još dodatno raditi četiri sata ili biti vanjski suradnik ili nešto slično, tog trenutka s mog imena i s mog OIB-a skida se privatna praksa. Način na koji ćemo prenijeti legalitet jedne vrhunske zdravstvene ustanove na nekoga, to je cilj u sljedećem periodu, ali nemojte pitati u koliko godina, jer mijenjati zakon u Hrvatskoj, vidite i sami, zaista nije baš jednostavno“, jasna je Brozd.
„Poduzetništvo je jedna vrlo nemirna rijeka koja teče u svim smjerovima i baš nikad ne znate kada će vas neki kamenčić prebaciti preko hridi na koju uopće niste računali“, istaknula je još jednom Jadranka Brozd za poslovniFM u emisiji Anamneza.
Objavljeno 18. srpnja 2019. Sva prava pridržana ©poslovniFM