Urbanizam je nestao od 1990. godine u urbanističkim i prostornim planovima. A zašto je on važan? Zato što je on za sobom ‘vuče’ stambene, urbanističke, prostorne, normative i standarde. Ne smije se graditi stan, zgrada, odnosno stanogradnja kao takva ne smije postojati bez planiranja, razine opremljenosti stambene okoline, naselja kao takvog. Primjerice, Jaruščica, Selska, Baštijanova, Vukovarska, Heinzelova ulica u Zagrebu – danas ih nazivamo novim stambenim naseseljima, ali oni često to nisu. U urbanističkom smislu to nisu stambene zajednice kakve su planirane 60-ih, 70-ih ili 80-ih godina. I što se onda događa? Imate novi stan u novoj zgradi, vi jeste zadovoljni sa stanom, ali vaše zadovoljstvo stambenim naseljem, odnosno tom stambenom okolinom opada, pogotovo što ste perifernije na razini grada. Zato se opet vraćamo na ta stara stambena naselja, gdje je još uvijek postoji stambena zajednica kao urbanistička cjelina – Sopot, Zapruđe, Trnsko, Knežija, Prečko u Zagrebu, Split 3 u Splitu i tako dalje. U takvim su naseljima ljudi naučili da izlaskom iz svog stana u krugu od desetak, petnaestak minuta mogu zadovoljiti svoje osnovne potrebe. To čini kvalitetu stanovanja, dakle život u stanu, zgradi i u naselju – kazala je u razgovoru za PoslovniFM dr.sc. Anđelina Svirčić Gotovac, znanstvena savjetnica Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu. Objašnjava da mnogi stručnjaci barataju tom sintagmom smrti urbanizma ili investitorski urbanizam ili slično, gdje se u principu on izgubio u procesu planiranja naselja kao stambene cjeline koja se nekada zvala stambenom zajednicom, pri čemu već desetljećima nemamo stambenu politiku.
Institut je lani proveo istraživanje u sklopu znanstveno-istraživačkog projekta Kvaliteta života u stambenim naseljima iz socijalističkog i postsocijalističkog razdoblja: komparativna analiza između Slovenije i Hrvatske (2020.-2023.), u kojem je voditeljica hrvatskog istraživačkog tima bila upravo Svirčić Gotovac.
Jedna od vodilja ovoga istraživanja slovenskog i hrvatskog tima je bila upravo to što ni Slovenija niti Hrvatska kao članice EU nemaju svoju stambenu strategiju. No, razlika između naše dvije zemlje je u tome što Slovenci imaju Zakon o stanovanju iz 2003. godine, a mi nemamo. Mi imamo jedino taj Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Po pitanju stambene politike, Hrvatska stoji najlošije u EU. Zato smo i napravili ovo istraživanje da dobivenim rezultatima doprinesemo i da budu podloga i smjernice za preporuku, a kasnije za donošenje stambene politike – naglasila je Svirčić Gotovac
– Svi smo svjesni da, samo hodajući kroz naše svakodnevne stambene okoline, naše susjedstvo i slično, situacija nije dobra. I česta je kritika građana da nedostaje vrtića, škola, zelenih površina, javnih prostora, svi mi to znamo, ali mi sad imamo dokaze. Znači, ne može se, pogotovo u znanosti, o tome samo pisati, a da za to nemate dokaze, da nemate analitiku i brojeve. Mi ih sada imamo – naglasila je Svirčić Gotovac.
– Bilo nam je jako zanimljivo istražiti stanogradnju prije samostalne Hrvatske i nakon osamostaljenja. Istražili smo i kakvo je stanje u Sloveniji s obzirom na to da dijelimo, odnosno imamo slična povijesna kretanja. Razlika između Hrvatske i Slovenije nastala je u tranzicijskom razdoblju gdje smo mi intenzivnije, značajno intenzivnije destruirali naše postojeće gradske prostore koji su bili slobodni, koji su ustvari sada natrpani i preizgrađeni. To su ta tzv. postsocijalistička ili nova stambena naselja koja smo nastojali komparirati sa starim naseljima, da vidimo kakvo je kvaliteta stanovanja, a onda s druge strane i zadovoljstvo stanara koji žive u tim stambenim naseljima, pojasnila je. Istaknula je da im je bila želja nastaviti dugogodišnju tradiciju koju je Institut imao 1970-ih godina. Tada su sociolozi i urbani sociolozi bili dio interdisciplinarnog tima i radili su s kolegama Urbanističkog zavoda grada Zagreba, Splita i drugih velikih gradova. Ideja je ovoga istraživanja bila da se ‘uzmu’ četiri velika makro regionalna centra, odnosno najveća četiri grada u Hrvatskoj koja su ustvari svaka regija za sebe, da nam na neki način ‘kažu’ kakvo je stanje u zgradama. Cjelovitu podcast epizodu poslušajte u nastavku na podcast platformama Mixcloud i Spotify, u streamu poslovnog radija ili preuzmite za kasnije slušanje.
Istraživanje je generalno i najgrublje podijeljeno na tri statističke jedinice – zadovoljstvo stanom, višestambenom zgradom, stambenim naseljem. Zanimljivo je da su ispitanici u Zagrebu najzadovoljniji stanom u starim naseljima, a u ostala tri grada u Hrvatskoj – Rijeci, Splitu i Osijeku su zadovoljniji svojim stanom u novim stambenim naseljima.
Kad se gleda ukupno zadovoljstvo stambenim naseljima, tu je situacija u Sloveniji bolja u novim nego u starim naseljima, a u Hrvatskoj je obrnuto. Prekretnica se dogodila 1990-ih godina naovamo kada je nastupio, na neki način, nedostatak urbanizma odnosno kako neki stručnjaci kažu nastupila je smrt urbanizma – upozorila je Svirčić Gotovac u podcastu Zgradonačelnik, kojeg uređuje i vodi Tin Bašić.
Istaknula je da je Hrvatska, to se zove home ownership country, uz Rumunjsku i nekolicinu postsocijalističkih zemalja, ima najveći udio privatnog vlasništva nad stanom i kućom.
– To je nešto s čim se država, zapravo, ne zna nositi. To je nastalo početkom 90-ih takozvanim otkupom društvenih stanova. Tada je država na neki način zakazala. Češka, Mađarska, Poljska su taj udio društvenih stanova ostavile na razini od dvadesetak posto, nekad i 25 posto kao u Poljskoj. One nisu privatizirale stanove, nego su ostale po takozvanim stambenim zadrugama koje su na neki način kombinacija privatnog i državnog vlasništva kojeg mi nemamo. U Hrvatskoj smo državno ili socijalno ili gradsko ostavili ispod pet posto, a možemo reći i dva posto. Starost unutar stambenih naselja, pogotovo starih vlasnika nad stanovima, nešto je što je u Hrvatskoj možda najveći problem jer što će biti za 50 godina s tim zgradama i s tim stanovima? Hoće li biti segregirani ili getoizirani jer te stanove neće moći nitko obnavljati, a onda će biti vrlo neatraktivni za dolazak novih obitelji? To je nešto s čim se zaista moramo suočiti – kazala je Svirčić Gotovac.
U razgovoru su spomenute ste dvije stvari – jedna je samačko kućanstvo koje ne može ‘podnijeti’ energetsku obnovu. Vlasništvo je Ustavom zajamčena kategorija, ona je pravo, ali i obaveza. Trebalo bi to gledati s obje strane, naglasio je urednik emisije. Svirčić Gotovac odgovara da naši ljudi nisu toga toliko svjesni ili nisu u mogućnosti toga biti svjesni.
Spomenute su i tehničke znanosti – građevinu, inženjere, arhitekte koji planiraju, rade. Urednik je, provocirajući sugovornicu rekao – Bit ću ‘đavolji odvjetnik’, no oni će reći – što jedan sociolog ima sa izgradnjom zgrade i naselja?
– Sociolog neće, naravno, ulaziti u tehničku znanost. Ali primjerice, ako se obnavlja ili poboljšava jedno stambeno naselje, onda je potrebno pitati ljude koji tamo žive koji su problemi. Sociolog može provesti anketno istraživanje i primijeniti nekoliko metoda kojima može ‘ući’ u način i kvalitetu života te itekako analizirati probleme koje tamo postoje. Na osnovu tih istraživanja, i tehničke znanosti i politika mogu dobiti osnovne rezultate na temelju kojih se može donijeti zajedničko rješenje, zajedničke smjernice. Kod nas uopće ne postoji interdisciplinarost na razini struka i na razini politike – kazala je Svirčić Gotovac.
– Nisam do sada naglasila jedan podatak kada sam spominjala privatno vlasništvo. Naime, u našim gradovima je udio vlasništva nad stanom oko 75 posto. Što je onda s preostalih 25 posto? To su najčešće mlađi stanovnici koji su u najmu. Možda nisu u mogućnosti kupiti stan. To nije beznačajan broj, to je četvrtina stanovnika. Mladi ljudi koji su radno aktivni i sposobni, oni su ti koji moraju i naći posao i kupiti (ili iznajmiti) stan. Funkcija rada automatski veže funkciju stanovanja. Ako nemate riješenu jednu stranu, ne možete riješiti ni drugu. Često je riječ i o prekarnim odnosima (oblik rada ili radnog odnosa u kojem se posao obavlja u ograničenom vremenu (povremeno, kratkoročno, sezonski, dnevno, jednokratno, honorarno i sl.), bez ugovora o radu na neodređeno radno vrijeme, op.ur.). Takva vrsta rada ne stvara sigurnost ni za stanovanje, niti za rad, niti, naravno, za kvalitetu života. Također, treba voditi računa i o tome da rad na neodređeno mlađoj populaciji postaje stara prošlost. I o tome treba voditi računa – upozorila je Svirčić Gotovac.
I na kraju, Svirčić Gotovac nije dala opću ocjenu (ne)zadovoljstva, no kazala je da za razinu zgrade možemo reći da je nešto malo iznad trojke, a za razinu stana i zgrade iznad četvorke ili oko četvorke.
– Ako rangiramo kategorije, onda možemo zaključiti da je zgrada najlošija. Generalno gledajući, stara naselja u Zagrebu ‘vode’ i ona su, možemo reći, pobijedila, dok su nova naselja u Rijeci, Splitu i Osijeku u samome vrhu. Zanimljivo je, recimo, POS naselje Kila u Splitu ili Rujevica u Rijeci koja nemaju nikakvu infrastrukturu i na periferiji su gradova, ali stanari su zadovoljni. Vjerojatno je to zbog toga što su tamo ljudi uopće mogli kupiti stan, ikakav stan – rekla je Svirčić Gotovac.
Kupnja stana, kredit za stan je nešto što je zaista satisfakcija i s čime nekako moramo biti zadovoljan ako smo zaista već dali takav novac. S druge strane, otkup društvenog stana u Soposu ili Zapriđu u Zagrebu možda nema ili ne razumije tu vrijednost kupovine.
Zato i Rujevica i Kila imaju itekako visoke ocjene i možemo to razumjeti. Treba itekako imati poštovanja prema tome su jer ljudi za taj stan, koji možda nije velik, dali veliki novac, zaključila je Svirčić Gotovac razgovor za PoslovniFM, podcast Zgradonačelnik.
.
Autor Tin Bašić Foto: Darko Buković/PoslovniFM
Objavljeno 8. rujna 2023. Sva prava pridržana PoslovniFM.