Hrvatska i dalje ima veliku stopu odlaganja u odnosu na ostale europske zemlje, kao društvo se pomičemo u smjeru rješenja tog gorućeg problema, ali je napredak još uvijek spor. Velik broj jedinica lokalne samouprave prihvatile su važnost kružnog gospodarenja otpadom kao nešto nametnuto, a ne nešto što je potrebno i nužno, istaknuo je u razgovoru za poslovniFM Marko List, direktor tvrtke Consultare za pružanje usluga poslovnog savjetovanja i upravljanja u području obnovljivih izvora energije, poljoprivredno-prehrambene industrije, zaštite okoliša i gospodarenja biootpadom.
– Istina, postoje i svijetli primjeri jedinica lokalne samouprave, no, čini se da jedinice lokalne samouprave najčešće čine samo one nužne korake, ono prema čemu su se obvezale bilo domaćim ili europskih zakonodavstvom. Za razliku od njih, hrvatsko gospodarstvo radi puno brže korake i traži svoje prilike ka kružnom gospodarstvu. U Hrvatskoj su problemi u gospodarenju otpadom prisutni jer su stvarni. No, dobro je da su mnogi prepoznali važnost te teme, polako i građani postaju svjesni da se nešto u tom području mora učiniti, a onda kroz pritisak javnosti raste i pritisak na sve aktere kružnog gospodarenja, ocijenio je List u razgovoru s Borisom Živkovićem, urednikom emisije Recikliraj.
Uzroke nedovoljnom razumijevanje te problematike možemo naći u nedostatku političke volje, nesposobnosti pojedinaca, a i nepovjerenju građana u cjelokupni sustav. Moram dodati da sami proizvođači imaju veliku odgovornost, ali također, moramo znati da se velik broj proizvođača drži propisa i uspješno se prilagođava regulativi, neki anticipiraju i svoje poslovne modele prilagođavaju unaprijed, ne čekajući zadnji trenutak, i oni su na neki način predvodnici. No, kako velik broj gospodarskih subjekata u Hrvatskoj ima probleme u poslovanju, za njih prilagodbe nisu jednostavne jer su povezane s investiranjem, istaknuo je List u razgovoru s Borisom Živkovićem, urednikom emisije Recikliraj.
– Što se, pak, tiče legislative, u Hrvatskoj postoji niz pravilnika, zakonika, uredba i direktiva koje definiraju gospodarenje otpadom, no problem je i što se legislativa tumači na različite načine. Nažalost, ima slučajeva da jedan službenik tumači legislativu na jedan način, a drugi tumači tu istu legislativu drugačije, odnosno kako rješavaju predmete tako se parcijalno prema njima postavljaju. Mi iz struke, vidimo velik problem na terenu u raznim dijelovima Hrvatske u primjeni i provedbi. Naime, poduzetnicima treba puno vremena i raznih dokumenata kako bi se ishodile potvrde, a onda to rezultira osjećajem kod brojnih poduzetnika da nadležno ministarstvo ne razumije i nema volje da pomogne gospodarstvenicima.
Razloge loše situacije u gospodarenju otpadom treba tražiti u nedostatku političke volje. Podsjetimo se kako je nekad funkcionirao sustav gospodarenja otpadom, a kako funkcionira danas. Prije nego što smo postali članicom EU-a gospodarili smo otpadom na jedan jedinstveni način. Konkretno, kao korisnik usluga nekog komunalnog poduzeća imali ste kantu u stanu-kući i taj otpad ste bacili u kantu ispred zgrade-kuće, došao bi kamion i sve je to ubacio i odveo na odlagalište, i time je problem bio riješen. Nakon toga, kad smo postali članicom EU-a, osim što smo prihvatili nova pravila – prihvatili smo i obveze iz područja gospodarenja otpadom. Raznorazni stručnjaci počeli su govoriti da taj otpad više nije smeće, te da je u pitanju vrijedna sirovina, i kad ljudi krenu odvajati otpad – računi će automatski biti niži, što je daleko od istine. Naime, argument je sljedeći: mi kao odvajamo otpad u kućanstvu – miješani, biootpad, plastiku, papir, metal itd, a komunalno društvo dolazi nekoliko puta odvoziti drugu vrstu otpada. I sad kad se tako odvojeno sakupljeni otpad prikupi – ono što nama nedostaje u Hrvatskoj je infrastruktura. Infrastruktura da bismo taj otpad koji smo korisno odvojili i prikupili mogli i iskoristiti. Zbog toga se događa da komunalna društva plaćaju privatnim oporabiteljima da uzmu taj otpad i da ga oporabe, iskoriste te izvezu u inozemstvo.
Naravno, kada se govori o jedinicama lokalne samouprave uvijek je sve povezano s novcem i troškom. Gradonačelnicima i načelnicima je u interesu da ta cijena bude što niža i da sve bude što jeftinije, jer se uvijek vodi briga o glasačima za sljedeće izbore i onda, nažalost, u tomu svemu ta komunalna društva prođu najlošije. S jedne strane moraju zadovoljiti apetite politike, a s druge strane trebali bi zadovoljiti potrebe korisnika. Nažalost, malo je svijetlih primjera proaktivnih uprava, no, iako ih ima, mogu se nabrojiti na prste jedne ruke. Ne zaboravimo uz sve to da su u pravilu nekada komunalna poduzeća služila kao mjesto gdje ćete zaposliti ljude po političkoj liniji. I dok se nekada prema starom modelu prikupljanja otpada nije vodila briga kako funkcionira tržište, danas kad imate tržišno komercijalnu robu kao otpad, velika količina tih komunalnih poduzeća se ne snalazi i onda nastaju problemi zbog nesnalaženja, nedostatka financija, neaktivnosti, neprijavljivanja na europske ili neke druge fondove, i na kraju sukus svega je da imate nizak postotak isplativosti odvajanja otpada. Valja naglasiti da u Hrvatskoj nije na svakom području ista situacija, postoje velike razlike između Dalmacije, Istre, Međimurja, Slavonije.
Uglavnom, nedostaje prihvaćanje nužnosti promjene u gospodarenju i transparentnosti odnosno uključivanja cijele zajednice u traženju najboljih rješenja za komunalnu problematiku. Potrebno je ljudima jasno i transparentno izložiti, pojasniti i omogućiti da prihvate neke druge ideje ili sugovornike. Također, zbog nedefinirane situacije, ljudi, što iz bunta, što iz drugih razloga, odbacuju otpad i tamo gdje ne bi trebali i uopće ne vode brigu o gospodarenju otpadom, stoga moramo mijenjati njihovu svijest i stav. Nitko ne razmišlja da smo odbacivanjem otpada napravili štetu svojem društvu, svojoj djeci. U Hrvatskoj još uvijek odlažemo 77 posto otpada na odlagališta, a to još uvijek prolazi zato jer je to kao najjeftinija opcija. Onda Fond za zaštitu okoliša sanira to odlagalište i na to se utroši dobar broj europskih milijuna, ali i nacionalnih. To vrlo malo košta neki grad ili općinu jer oni sudjeluju u malom dijelu troška, ali nitko se ne zapita, jer nitko nije napravio ozbiljne studije i analize o tome, kako utječe otpad s odlagališta na okoliš i na podzemne vode, na procijedne vode, te kakav je utjecaj na tlo. Da ne govorimo o emisijama štetnih plinova, CO2, metana itd…
Dakle, zaključak je da društvena svijest u Hrvatskoj, što se otpada tiče, nije na zadovoljavajućoj razini. U nekoliko manjih gradova u projektima edukacije stanovništva koji je financiran iz fondova EU-a, potrošeno je 65 milijuna kuna za edukaciju. Nažalost, koncept javnih tribina i letaka je prošao, to su tempi passati. Veoma je velika nezainteresiranost ljudi da dođu na takve tribine, a kad ljudi i uzmu letak ili brošuru uopće ih ne pročitaju. Iz iskustva vidimo da je ključno fokusirati se na najmlađe članove društva na vrtićku i osnovnoškolsku djecu od 1. do 4. razreda, jer su stariji za to već nezainteresirani. No, danas, kad je tehnologija napredovala, imate mogućnost korištenja društvenih mreža, snimanih edukacijskih videa, edukacijskih crtića i sl. Ta djeca su ljudi koji će za 10 do 15 godina gospodariti otpadom i malim koracima možemo utjecati na njihov stav, a za to je potrebno vrijeme. Valja naglasiti i da ta djeca postaju korektivni faktor roditeljima, bakama i djedovima, tako da bi se obavezno u tom smjeru trebalo ići. Neki su gradovi u tome bili aktivni te su se prijavili za dobivanje tih sredstava, ali mi smo kao društvo, kad je riječ o edukaciji, tek na početku i ogroman je posao pred nama. Primjerice, zagrebački ZGOGOSI su pun pogodak. Edukacija stanovništva propisana je i u zakonu, postoji članak 39. koji obavezuje jedinice lokalne samouprave da konstantno ulažu u edukaciju građana, no nažalost to je stvar odluke pročelnika, gradonačelnika, vijeća, pa ima li ili nema dovoljno novaca za takve projekte. U svakom slučaju trebamo imati kontinuitet inače nećemo ništa napraviti, smatra List, te posebno ističe kako smatra da privatni sektor uvijek brzo reagira, puno brže prilagođava se novonastalim situacijama.
– Privatni sektor uvijek traži nove mogućnosti i puno je aktivniji. Istini za volju, ima nekoliko društava u vlasništvu gradova i općina koja su proaktivna kao što je to, primjerice, u Međimurju, Krku, Osijeku ili Koprivnici, ali u suštini je privatni sektor taj koji grabi snažno naprijed, gleda kako to radi zapadna Europa. Imamo jedan model odvojenog sakupljanja biootpada, jer ne trebamo kao društvo „otkrivati toplu vodu“, samo moramo gledati kako su to implementirali pametniji od nas. Mi smo primijenili skandinavski model koji fenomenalno funkcionira, no za punu implementaciju treba nam još vremena.
Što se, pak, tiče povlačenja iz EU-a sredstava za razvoj infrastrukture za gospodarenje otpadom, situacija nije toliko loša. Povlače se i ulažu ogromna sredstva, naročito u zadnjih godinu i pol dana. Razni natječaji bili su otvoreni za gradnju bioplinskih postrojenja, kompostana, reciklažnih dvorišta, nabavu kanti, kamiona, itd. No, moja zabrinutost ide u smjeru nedostatka komunalne infrastrukture. Naime, kad sve sakupimo, u kojim će se pogonima u Hrvatskoj obrađivati papir, biootpad, plastika ili metal? Mi ćemo izvesti našu sirovinu, oni će ju preraditi i napraviti novi proizvod i na kraju plasirati nama. I onda nam prodati 10 puta vrjedniji proizvod.
Njemačka je jedna od zemalja EU-a koje najbolje gospodare otpadom. Za razliku od Hrvatske, Njemačka prakticira termičku energetsku oporabu nereciklabilnog otpada. Gotovo svi veći europski gradovi izgradili su energane na otpad te, što je osobito aktualno, znatno smanjili emisiju ugljičnog dioksida. Spaljivanje otpada nije prepreka sustavnom razvitku projekata odvojenog sakupljanja i recikliranja otpada u Njemačkoj i drugim razvijenim državama. Energane na otpad naročito u urbanim sredinama jamče izbjegavanje odlaganja otpada i istovremeno, u kogeneraciji, proizvodnju električne i toplinske energije. Zašto je to problem u Hrvatskoj? Pogledajmo poznatu spalionicu u Beču, koju je oslikao Friedensreich Hundertwasser, u koju turisti dolaze i plaćaju ulaznice. A kao digresiju dodao bih kako sam pročitao da ljudi u Beču puno duže žive nego ljudi u Zagrebu, i očito je da im ne smeta što imaju nekoliko spalionica u gradu.
Naš plan gospodarenja otpadom koji je donesen na razini Republike Hrvatske izrijekom odgađa odluku o termičkoj oporabi otpada. Spaljivanje i suspaljivanje nereciklabirnog otpada trebalo bi imati važnu ulogu. Mislim da se taj otpor prema spaljivanju temelji na premalo znanja i lošoj komunikaciji prema građanima. Mi smo prihvatili odlaganje kao neizbježnu kariku te kao najjeftinije i najjednostavnije. Današnje tehnologije za izgradnju energana za oporabu su otišle veoma daleko kad je riječ o zaštiti zraka, vode, tla i zaštiti okoliša, i za to se koriste najbolje raspoložive tehnike, tako da su potpuno ekološke.
Sad se postavlja pitanje: ako znamo da to funkcionira u Europskoj uniji i u zemljama okruženja, kao što su Austrija i Italija, zašto to ne bi moglo funkcionirati i kod nas? Skeptični smo jer pri ugradnji tehnologije skloni smo ‘hvatati krivine’ kako bi se uštedjelo, a uz to i zaobilaziti propisano. Očito još nije sazrelo vrijeme da u Hrvatskoj o tome govorimo kao društvo. Primjerice, u Austriji energetska-termička obrada uopće više nije predmet diskusije u javnosti, ta tema je davno apsolvirana. Također valja spomenuti kako Austrija ima i 400 kompostana u kojima od 1994. godine odvajaju biootpad, to su u malim ruralnim sredinama dopunske djelatnosti farmera i oni u stvari taj biootpad oporabe i proizvode kompost te prodaju jedan kilogram za 35 do 40 eura. Za razliku od malih sredina, veliki gradovi, pak, svoju problematiku rješavaju u zatvorenim sustavima, rekao je List, te pojasnio da je vrlo zanimljivo i gorivo iz otpada, kao alternativno gorivo npr. u cementnoj industriji.
– U dva regionalna centra, u riječkoj Marinšćini i u pulskom Kaštijunu, imamo velikih problema s plasmanom goriva iz otpada SRF-a i RDF-a. Oba centra baliraju pa zakapaju gorivo iz otpada, a što je glavni proizvod njihovih pogona. Kaštijun čak nema nikakav ugovor za plasman tog otpada, a Marišćina RDF zakapa u bioreaktorsko odlagalište. Cementare su jedna od mogućnosti za korištenje tih goriva, a ukupni kapaciteti u Hrvatskoj bili bi oko 170 tisuća tona godišnje. Naravno, takvo gorivo mora zadovoljiti stroge kriterije kvalitete i stroge propise, ali s obzirom na to da nemamo spalionica i energana s termičkom obradom i prilagođenim ložištem u kojem bi se moglo iskorištavati SRF, a kako bi se spaljivalo s ugljenom 5 posto u TE Plomin, preostaje nuđenje viška SRF-a na tržište EU-a. S obzirom na to da ne postoji ugovorna obveza s oporabiteljima, jedini dobitak pretvorit će se u troškove za zbrinjavanje. Mislim da je bila upitna količina vlage odnosno nedostatak suhe tvari u našem RDF-u i sve cementare su odbile koristiti gorivo iz otpada, ali jedan dio se ipak izvozi u BiH.
Postavlja se pitanje: jesu li ti regionalni centri i takva kvaliteta SRF-a ono što mi trebamo, ili je to samo problem, kako je istaknuto u Istri, u tijeku turističke sezone kad se proizvede veća količina biootpada, a koja kasnije utječe na kvalitetu tog proizvoda. Dobijemo taj nekakav krajnji nusproizvod, ali trenutačno ne znamo kamo s njim i vidimo da ljudi imaju problema jer su već velike količine balirane u skladištima i stoje tako pohranjene. Imate situaciju da neke cementare koriste dobar dio otpada – plastike, a da biste zadovoljili potrebne uvjete morate napraviti brojne analize i uzorke gdje se u laboratorijima provjerava odgovara li to njima ili ne.
Protivnici energijske oporabe, odnosno spaljivanja, ističu da zemlje koje uvoze imaju višak izgrađenih kapaciteta za spaljivanje, te ih sada moraju ispuniti uvozom otpada. U posljednje se vrijeme, kažu podaci, u zemljama poput Njemačke smanjuje uvoz, dok u drugima stagnira ili se povećava kao u Nizozemskoj ili Danskoj. Poznat je slučaj Švedske i Norveške. Švedska reciklira 99 posto svog otpada. Također, oni su se dogovorili s Norvežanima da uvoze njihov otpad koji onda spaljuju i tako proizvode toplinsku i električnu energiju. Također je interesantno da su Šveđani dogovorili s Norvežanima da će njima vraćati preostali dio tj. pepeo. Osim iz Norveške, Šveđani najviše otpada uvoze iz Velike Britanije. Podaci također kažu da je EU na područje članica koje nisu u EU-u najviše otpada izvezla u Tursku. Od 1. siječnja 2021. godine izmjenom Bazelske konvencije postroženi su kriteriji za izvoz plastike. Kina je zatvorila svoje tržište prije dvije godine i onda se to prevozilo do Malezije, i u taj se otpad znalo svašta miješati, no sad je to postroženo.
Svakako valja u okviru gospodarenje otpadom i kružne ekonomije spomenuti i bioplinska postrojenja. Bez sumnje da je bioplinsko postrojenje jedno od najekološkijih u području gospodarenja biootpadom. Njemačka je predvodnik u bioplinu i ima desetke tisuća postrojenja. Korištenjem bioplina dobiva se najučinkovitija kontrola procesa organske razgradnje koja postoji do danas. Bioplinska postrojenja razgrađuju sve vrste organskog otpada od biljnog, životinjskog, krutog ili tekućeg, i glavne prednosti su proizvodnja električne energije, povećanje postotka obnovljivih izvora, proizvodnja toplinske energije za farme, za staklenike, i povećanje energetske neovisnosti, rješavanje problema organskog gnojiva, jer se ostatak nakon fermentacije koristi u poljoprivredi kao digestat i time se smanjuje potreba za mineralnim gnojivom.
Također, tako se rješava i problematika poljoprivrednog otpada, stajavke, gnojovke, slame, rješava se i problem biootpada trgovina, hotela, restorana, supermarketa, tržnica. I u suštini u kontroliranim uvjetima dobivate anaerobnom razgradnjom metan koji preko kogeneracijskog motora proizvodi toplinsku i električnu energiju. U Hrvatskoj trenutačno imamo 40-tak bioplinskih postrojenja i to je oko 50 megavata, a radit će se još novih devet postrojenja koja su uglavnom fokusirana na području Slavonije, središnje i sjeverozapadne Hrvatske, dok Istra i Dalmacija nemaju takvih pogona. U Hrvatskoj počinje i suradnja između gradova i općina te bioplinskih postrojenja kao javno-privatno partnerstvo. Privatni sektor shvatio je da potencijal postoji u segmentu bioplina i počinje se kretati ka tome da pojedini gradovi i njihova komunalna društva sakupljaju biootpad i odvoze ga u bioplinska postrojenja koja su u njihovoj blizini, te se tako izbjegavaju visoki transportni troškovi, zaključio je Marko List.
Autor: Boris Živković Foto: PoslovniFM/Darko Buković
Objavljeno 5. veljače 2021. Sva prava pridržana ©poslovniFM