Pogledamo li kako danas žive umirovljenici, odnosno visinu mirovina, situacija definitivno nije dobra. Uzmemo li u obzir demografske trendove i trendove vezane uz iseljavanje, tu se krije i odgovor na pitanje hoće li uskoro biti bolje – neće. Drugi mirovinski stup budućim umirovljenicima može djelomično pomoći da se to promijeni, ali ne i dovoljno, što je jedan od razloga zbog kojeg smo se okupili, jer vjerujemo da može biti bolje, kažu Manuela Ćelić Marušić, izvršna direktorica nedavno osnovane Udruge članova obveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova i stručnjakinja za komunikacije Ankica Mamić, začetnica ideje o njenom osnivanju. Kaže kako se na to odlučila kako se počela približavati uvjetima za mirovinu.
Sa 62 godine bi već mogla ostvariti pravo na punu mirovinu, a kako ju je pandemija Covid-19 u zadnje vrijeme u poslovnom smislu malo usporila, Mamić se posvetila realizaciji ideje za okupljanjem grupe ekonomskih, pravnih i financijskih stručnjaka koji mogu sačiniti analizu stanja u drugom i trećem mirovinskom stupu, koja može detektirati probleme i predložiti kvalitetne promjene za poboljšanje sustava, istaknuto je u razgovoru s Marijanom Matković, urednicom emisije Moja mirovina.
– Drugi mirovinski stup mi zagovaramo, nismo za njegovo ukidanje i ne smatramo ga lošim, međutim u našem trenutnom mirovinskom sustavu i dalje čak 75 posto doprinosa odlazi u prvi stup. Tako 75 posto naših osobnih doprinosa odmah odlazi u isplatu mirovina, a samo 5 posto od ukupno 20 posto doprinosa za mirovinsko osiguranje koji izdvajamo iz plaće, odlazi na osobni račun svakog osiguranika pojedinačno i vodi se pod našim imenom i prezimenom u mirovinskim fondovima. Zakon kaže da je to naša osobna imovina, međutim mi tom imovinom ne možemo raspolagati. Danas uopće ne, a u trenutku kad odlazimo u mirovinu možemo njime raspolagati samo djelomično, pa se doista otvara pitanje može li to, i hoće li to doprinjeti boljem životu umirovljenika. Mi u Udruzi smatramo da je jedino moguće rješenje jačanje privatne štednje, kaže Manuela Ćelić Marušić. To otvara različite mogućnosti, pa najavljuje kako će financijski tim Udruge uskoro predstaviti opsežnu analizu i zaključke o tome koje su promjene moguće.
– lako je lakše reći nego provesti misao kako treba jačati privatnu štednju građana, svjesni smo i situacije u kojoj polovica građana ne bi bila u stanju pokriti iznenadni trošak u visini jedne mjesečne plaće, ne postoji taj novac koji ljudi mogu uložiti u treći stup, ili bilo koji drugi oblik dodatne štednje. Druga stvar o kojoj razmišljamo kad govorimo o drugom stupu je treba li taj drugi stup uopće biti obavezan. Naime, ljudi imaju različite sklonosti. Kad bi mogli sami odlučivati pitanje je jel bi uložili u iste te modele, netko bi uložio u kriptovalute, netko držao novac pod madracem i slično. Dakle, koliko god su mirovine pitanje dugog roka i država mora osigurati određenu razinu sigurnosti, smatramo da bi morala postojati veća mogućnost izbora i donošenja različitih odluka, ističe Manuela Ćelić Marušić otvarajući jedno od ključnih pitanja koje će Udruga glasno postavljati.
Na upit ne bi li se time doveo u pitanje cilj koji je zacrtan u vrijeme kad se drugi mirovinski stup uvodio, a to je da mora postojati izvor novca iz kojeg se može očekivati povećanje budućih mirovina, Čelić Marušić se slaže da je cilj bio poboljšanje standarda ljudi u starosti.
– No, danas su stvari postavljene tako da to ne događa. Istina je da u sustavu još nema ljudi koji su čitav radni vijek proveli u drugom stupu, ali kad pogledate podatke, samo 25 posto ljudi izabralo je mirovinu iz drugog stupa kao povoljniju. Većina građana koji su štedjeli u drugom stupu prebacila je sredstva u prvi stup. Prvi stup je nešto iz čega se mirovine odmah isplaćuju, dakle tog novca zapravo nema na nikakvim računima. U drugi stup izdvajamo 5 posto, ulaže se na tržištu kapitala i kapitalizira te ostvaruje neki prinos. Jednostavnom logikom nešto ne štima: naprosto je nemoguće da prvi stup nekome donese više nego što mu donosi kombinirana mirovina – pojašnjava sugovornica. Kaže kako možemo prihvatiti argument da smo u međuvremenu imali nekoliko povećanja mirovina u prvom stupu, zbog čega je on jačao, no riječ je o političkim odlukama koje nemaju veze s računicom u prvom i drugom stupu.
– Dodatno, stalno se govori kako je imovina u drugom stupu naša osobna imovina, a mi tom imovinom ne možemo raspolagati. Postavlja se pitanje kako je to onda moja imovina, a ne mogu je podignuti niti u cijelom, niti u djelomičnom iznosu, ne mogu je koristiti kao kolateral za kredit, ili bilo kako drukčije. To je ‘kao’ moja imovina, ali zapravo ne mogu ništa s njom. Mogu nešto tek u onom trenutku kad odem u mirovinu, ali ni tada ne mogu podići cijeli iznos, već maksimalno 15 posto, pa i to uz određene uvjete. U trenutku umirovljenja ta sredstva prelaze u mirovinska osiguravajuća društva i po aktuarskoj matematici dogovarate model mirovine. Ono što mene i kolege muči je da društvo računa mirovinu na temelju 87 godina, a pitanje je tko to uspije doživjeti. No, čak ida uzmemo u obzir produljenje životnog vijeka, ako osiguranik umre 10 godina nakon što je ostvario mirovinu, sredstva iz MOD-a koja mu nisu isplaćena ne idu njegovim nasljednicima, nego se raspoređuju drugim umirovljenicima. To, zapravo, postaje sustav generacijske solidarnosti, a ne privatna imovina. Dakle, ima još puno toga što kao udruga možemo propitivati, što neće biti jednostavan proces. I sve to zahtijeva izmjene zakona, no želimo otvoriti razgovore o tim temama – kaže izvršna direktorica udruge koja, pretendira zastupati interese osiguranika i drugog i trećeg stupa.
– Imali smo mnogo važnih događanja u gospodarstvu tijekom proteklih godina, često se isticalo kako će to ‘riješiti mirovinci’, pa sam pomalo – kao netko tko računa na to da će mu drugi stup osigurati izvor prihoda za mirovinu – počela pratiti što rade. Počela sam, u vrijeme famoznih fondova gospodarske suradnje (FGS-ova), koji su manje-više svi u likvidaciji, pratiti što se zapravo događa s doprinosima koje uplaćuju poslodavci. Kako sam sama sebi poslodavac, sama i uplaćujem i činilo mi se da je to jako puno novca, a da gotovo nitko od umirovljenika u ovom trenutku u Hrvatskoj ne živi dobro, osim one jedne male skupine povlaštenih umirovljenika po različitim osnovama. U isto vrijeme, bilo je puno poslovnih transakcija u kojima su sudjelovali obvezni mirovinski fondovi, pa i dobrovoljni. I razmišljala sam: To je naš novac, tko u fondovima uopće predstavlja osiguranike. Zaključila sam da preko 2 milijuna hrvatskih građana koji su zapravo vlasnici mirovinskih fondova – jer nisu to društva za upravljanje, što naši građani često zaboravljaju, ili brkaju – potpuno neupućeni u činjenicu da se radi o njihovom novcu. Razgovarajući s poslovnim partnerima i prijateljima koji su uključeni u gospodarski život, svi su znali reći: ‘To nije naša lova, time upravljaju strane banke, ili osiguravatelji’. I tad sam shvatila da je možda trenutak da na neki način ‘posvijestimo’ stvari stvarnim vlasnicima tog novca, a to je tih dva milijuna građana, da se tu radi o njihovom novcu i da su oni ti koji imaju pravo pitati one koji tim novcem upravljaju čine li to dobro, transparentno i treba li unijeti još neke promjene da bi rezultati bili bolji – pojašnjava Ankica Mamić misao vodilju osnivanja udruge.
Dodaje kako joj se čini važnim naglasiti da se pokazalo da su hrvatski građani, nažalost, financijski izrazito nepismeni.
– Imali smo krizu franka, imali smo ovršene i niz drugih problema, zbog čega mi se čini da je tema financijske pismenosti jako važna, pogotovo sad kad smo pred ulaskom u euromehanizam. Puno će se stvari za građane Hrvatske s tim promijeniti i sazrelo je vrijeme da im netko pomogne razumjeti o čemu se tu sve radi, što je jedan od glavnih ciljeva Udruge. Tu značajnom vidi ulogu poslodavaca, koji trebaju dizati svijest o bruto plaći, jer kod nas se još uvijek ne zna dovoljno o tome.
– Poslodavcu je u interesu da zaposlenik zna koliki je njegov trošak rada, ali da zna i to da dio tog novca može odvojiti za neku buduću mirovinu. Na žalost, još jedna od karakteristika korporativne kulture jest da živimo samo za sada, briga o starima do nedavno je ostajala na razini obitelji, što je do jedne generacije i moglo funkcionirati. No, taj je mehanizam danas iscrpljen, promjena stila života ne čini ga mogućim i sad je važno voditi računa da osigurate novac s kojim ćete moći osigurati institucionalnu skrb. Krajnje jednostavno: Moja kći ima troje djece i ja danas nemam vremena biti baka, osim vikendom, jer još radim, a kada meni jednom u ozbiljnim godinama bude potrebna pomoć, ona neće moći brinuti o meni, jer ima posao i obitelj o kojoj brine. Zato danas sami moramo misliti na to kako ćemo osigurati dovoljno kako bi od toga platili institucionalnu skrb, što današnje mirovine ni izbliza ne osiguravaju, kaže Ankica Mamić.
Dodaje kako je pritom problem to što podaci sugeriraju da većina građana ne vjeruje ni drugom, ni trećem stupu, pa ni državi. Naime, oko 97 posto naših građana uopće sami ne biraju društvo za upravljanje, odnosno fond u kojem će štedjeti za mirovinu.
– Imamo ih samo četiri, a opet 97 posto osiguranika prepušta Regosu da im po različitim algoritmima određuje u kojem će fondu završiti. To je podatak koji govori o velikom nepovjerenju gađana u ideju da je to njihov novac i da oni na nešto mogu utjecati. Zato je ključna uloga naše udruge sudjelovanje u financijskom opismenjavanju građana. Jer, većina nema kapaciteta za štednju, zato ono što štedimo pod silom zakona, bilo u prvom, bilo u drugom stupu, treba optimizirati – dodaje Mamić. Podsjeća da je još u vrijeme kad je mirovinka reforma zaživjela – 2002. godine – planirano da će se drugi stup razvijati uz povećanje postotka izdvajanja u fondove. No, zbog gospodarske situacije to još nismo učinili i vjerojatno dugo nećemo.
– Ukupnu stopu doprinosa za mirovine sigurno nećemo moći povećati, jedini način promjene je eventualna preraspodjela doprinosa za prvi i drugi stup, i o tome također trebamo razgovarati, dodaje Manuela Ćelić Marušić, pri čemu je, naglašava, bitno povećati odgovornost svih nas. Građana prije svega vezano uz činjenicu da određena obaveza izdvajanja za mirovine mora postojati te da moraju pratiti što se s njihovim novcem događa, a onda i da treba tražiti odgovornost političkih garnitura koje su na vlasti i obično razmišljaju vrlo kratkoročno, samo o četiri godine koliko su na vlasti.
– Nije stvar u tome imaju li mirovinska društva jednu lošiju investiciju ili dvije. Svakom tko je ikada participirao na financijskom tržištu jasno je da se svaka investicija neće vratiti. No, valja uzeti u obzir i to da fondovi do 2011. godine nisu imali obvezu izvještavanja javnosti, pa zapravo i ne znamo što se događalo u fondovima tih prvih 9 godina. Pa i sada kad ta obveza postoji, ako pročitate izvještaje i pratite medije, ima pitanja koja se mogu postaviti, kaže Ankica Mamić. Na poziv da da neki primjer ističe vijest o tome da je OMF Erste nedavno prodao preko 6 posto Podravke Pivcu.
– Znaju li oni o Podravci nešto što mi građani ne znamo, sprema li se u Podravci neka kataklizma, ili je to bilo samo pitanje trenutne likvidnosti? I ako da, zašto baš Podravka? Možda oni imaju dobre odgovore na ta pitanja, ali treba ih postavljati – dodaje Mamić, dok Ćelić Marušić smatra kako i jedna kuna dnevno na dugi rok može značajno utjecati na visinu budućih mirovina, što je glavna intencija mirovinskih fondova. Ukratko: Trebamo biti svjesniji da boljom kontrolom pravila ulaganja i načina na koji se upravlja našim novcem i sami možemo doprinijeti da se ta kuna stvori, ocijenile su Manuela Ćelić Marušić i Ankica Mamić u razgovoru za PoslovniFM.
Svi oni koji se žele pridružiti radu Udruge informacije mogu potražiti na www.nasemirovine.hr ili na Facebook stranici udruge. Članstvo je besplatno, a posebno su dobro došli stručnjaci i – poslodavci.
Autor: Marijana Matković Foto: Darko Buković/PoslovniFM
Objavljeno 15. listopada 2021. Sva prava pridržana ©poslovniFM