Trema je u glumačkom pozivu zanimljiva stvar – može biti nevjerojatno destruktivna, i znam neke starije kolege koji nisu mogli više izdržati taj pritisak i koji su sami govorili da s godinama postaje sve gora, ali trema može biti i nevjerojatno gorivo, ako ju znate procesuirati te vam u glumačkom segmentu tijekom izvedbe zasigurno daje 10-20 posto na kvaliteti. Slično je sa stresom, ocijenio je za PoslovniFM Mislav Čavajda, glumac Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Ako su ljudi podložni stresu, ako su podložni promatrati stres kao nešto izrazito negativno, to je onda destruktivna sila gotovo do granice bolesti, smatra.
Tijekom godina tremu sam stavio na njezino mjesto. Najgori mi je dan premijere, jer od ustajanja do izlaska na scenu, imate osjećaj da je teret čitavog svijeta na vašim leđima, da to što ćete večeras izvesti je nešto nadnaravno bitno, što će promijeniti svijet i svaki trenutak do izlaska je nepodnošljiv. Zapravo želite iskočiti iz vlastite kože, trema govori da nemate tu snagu da iznesete cijelu priču, a ako uspijete to svladati, trema nestaje na sceni i oslobađate svu svoju kreativnost, pojasnio je osjećaj prije premijere Čavajda.
Kroz glumu možeš u jednom životu proživjeti toliko života koliko si uloga igrao, odgovorio je Čavajda na upit urednika emisije Mislište, Sandra Kraljevića, kako utjeloviti nečiji lik, donijeti karakter i, zapravo, djelić nečijeg života. Cjelovitu emisiju možete poslušati u nastavku ili preuzeti za kasnije slušanje.
Izgradnja nekog lika je zahtjevan i dubok proces, iako nekad idem i predaleko u tome i kad ne treba, psihološko proučavanje, povezivanje vlastitih situacija i možda inkorporiranje tih situacija u lik, kao i pretpostavku koju nisi doživio, ali pretpostavljaš da bi taj lik mogao se naći u takvoj situaciji, bacaš se u nepoznato i otvore se neki svjetovi za koje možda ni ne slutiš da će se otvoriti. Glumac postaje medij koji donosi lik u svojoj punini.
Kao primjer navodi glavnu ulogu Leonea u Gospodi Glembajevima, koje je u riječkom HNK režirao Branko Brezovac. On je u jednom trenutku probe kazao ‘ajmo se sad dić’ od stola i tekstova te šetati da vidimo malo kako funkcionira prostor’. Napominjem, nisam znao u potpunosti tekst jer nismo imali puno proba. Starog Glembaja je igrao pok. Galiano Pahor, nas dvojica smo se digli i kako smo krenuli izgovarao sam tekst od riječi do riječi točan, što oni koji znaju Krležu mogu pretpostaviti o čemu govorim. Proba je tekla gotovo sat i pol, na kraju su svi ostali u šoku, bio sam obliven hladnim znojem, jer kao da nas je neka kozmička ruka vodila, kaže Čavajda koji do dan danas to ne može objasniti.
Svaki put je kazališna predstava neka drugačija izmjena kreativne energije. Bilo bi poželjno poznavati psihologiju ljudi kao glumac, ali…. puno puta mi se potvrdilo u životu da, iako sam mislio da razumijem kod drugih ljudi nešto, vrlo brzo bi se to srušilo jer te ljudi iznenade – vrlo često negativno.
Kao i svi, ganjamo rokove, često nemamo puno vremena za probe, minimum bi trebao biti dva mjeseca, a nekad se pokaže da je i manje proba donijelo dobre i kvalitetne predstave.
Primarno sam kazališni glumac, pred filmskom kamerom toliko velikog iskustva još nemam, uz smijeh će Čavajda. No, izmjena kreativne energije od predstave do predstave, i kad nema kod nas na pozornici oscilacija u predstavi, ovisi i o publici, koja te nekad ponese svojim reakcijama – bilo smijehom i reagiranjem, bilo mukom. A ista predstava, kaže.
Na upit o najtežoj ulozi, izdvojio je jedan, kako kaže, eksperiment u ZKM-u, s redateljem Oliverom Frljićem. Riječ je o Strinbergovoj Gospođici Juliji, gdje je temeljna predstava koja traje nešto dulje od sat i pol vremena, ponavljana je dok možemo, ukupno više od osam sati. Dakle, gledatelji su mogli ući i izaći kad su htjeli, a mi kao glumci smo ponavljali predstavu. I vremenom se gubila režija, mi glumci smo preuzeli zapravo režiju svog lika, počela su se događati i puknuća, mučnog deranja, odlaska s scene….sve je to dalo upravo predstavi, koja ima u sebi tu napetu psihološku energiju i koja je to mogla podnijeti, kazao je Čavajda.
Prisjetio se i nastupa na Dubrovačkim ljetnim igrama, gdje je igrao glavnu ulogu Kralja Edipa i dva dana prije premijere je polomio koljeno. Predstava odgođena, ali nisam htio pustiti, pa sam zamolio kolege i u jednu večer sam prerežirao svoju temeljnu ulogu u kojoj sam prvotno skakao po svuda, da bi sad uzeo dva crna štapa i kretao se s njima, i time sam dobio dodanu kvalitetu ulozi. Opet se neki kozmos uključio, kaže.
Talent ili učenje. Gluma je apsolutno zanat, a talent je nešto urođeno. Bitan je, ali bez mukotrpnog rada neće nijedan talent zasjati u punini, ističe Čavajda. I dok nas drugi gledaju kroz blještavila pozornice, bajkoviti svijet i crveni tepih, iza toga je mukotrpan posao. Navodi kao primjer angažman koji je trajao punu godinu, svaki dan, od 6 ujutro do ponoći.
Prisjetio se ranog djetinjstva kad je, kako je rekao, intenzivnim izbojem energije, bio posvećen slikarstvu i svakodnevnom slikanju. No, kako je bio znatiželjno dijete, uz zahvalu roditeljima na tome, isprobao je puno toga, pa je tako naletio na studio Mala scena, kojeg je vodila Vitomira Lončar i legendarna Zvjezdana Ladika, koje su mu pobudile ljubav prema glumi. Nakon 13 godina Male scene, logično je bilo upisati akademiju dramske umjetnosti, kaže Čavajda. Slikao sam gotovo danonoćno, meni je taj papir bilo mjesto izbacivanja unutarnje kreativnosti, i to je bilo stvarno hiperpoduktivno.
Biti glumac u Hrvatskoj, kao i bilo gdje drugdje u svijetu, je teško, dok ne dođete do trenutka i na neku razinu i da od tog posla možete živjeti, bez da razmišljate iz dana u dan kako će vaš život izgledati. I dok se niste pomirili sami sa sobom šta zapravo od svega toga očekujete
Ne dozvoljavam sam sebi više ići toliko negativnom smjeru razmišljanja o svojoj profesiji. Pogledajmo oko sebe, život nas tako šamara da bi mi se čini moramo pristupiti tako da ono što nam je prije bila floskula živjeti od dana do dan, sada postaje imperativ. I moramo znati tako funkcionirati. Ja jednostavno pokušavam u danu pronađeš jednu, bar jednu stvar, možda sitnicu, koja će izmamiti osmijeh na licu usaditi pozitivnu memoriju i čini mi se da to uspijevam. Jako je teško i promatrati ljude oko sebe, jer vidim koliko je ljudi potonulo. pogotovo nakon potresa i neki ljudi koji su bili veseljaci i pozitivci počeli su spiralno propadati, padati u neke depresije.
Čini mi se da je potrebno resetirati i sam sebe, presložiti svoju misao što je to neko novo normalno i to nije nešto što je bilo prije. Mislim da ljudi čekaju da se vrati ono nešto što je bilo prije – a to se neće nikad vratiti. Jednostavno moramo odgovoriti na sljedeći izazov koji će nam se desiti u životu, a ako to nismo u stanju onda ćemo imati puno problema.
Kroz glumački život naučio sam dvije lekcije – biti strpljiv i osluškivati samog sebe, najbolje varijante samoga sebe ako imate strpljenja, istaknuo je na kraju razgovora za PoslovniFM glumac Mislav Čavajda.
Autori: Sandro Kraljević i Darko Buković Foto: Darko Buković/PoslovniFM
Objavljeno 12. studenoga 2021. Sva prava pridržana ©poslovniFM