Ulaganje u fotonaponske elektrane, solarne krovove, može biti najbolji investicijski program
„Sve oko nas je energija, bez energije ne možemo živjeti, treba nam energija! Pitanje je sad kako ćemo ju koristiti, odakle ćemo ju proizvoditi i kako će to sve utjecati na prirodu. To je moja poveznica. Jasno je da su energija i klima i sve oko nas povezani, cijeli ekosustav, odnosno okoliš, priroda u kojoj živimo: san, hrana, voda. Moramo biti optimisti. Ne smijemo odustajati. Moramo ustrajati da napravimo sve što možemo – sada“, izjavila je za poslovniFM Sandra Vlašić, suosnivačica i izvršna direktorica Terra Huba, tvrtke koja se bavi alternativnim financiranjem i socijalnim inovacijama, „zelena međunarodna stručnjakinja“, spisateljica te, kako voli i sama napomenuti, kao važan faktor u kontekstu klimatskih promjena, majka. Cjelovitu emisiju možete poslušati u nastavku ili preuzeti za kasnije slušanje.
U emisiji 50 nijansi zelene, s urednikom dr. Julijem Domcem razgovarala je o klimatskim promjenama, društveno odgovornom poslovanju, alternativnom financiranju, temama koje su bitne za 21. stoljeće, kao i o tome kako se nešto može napraviti, a ne zašto i kako se nešto ne može napraviti.
Na pitanje kako se jedna biologinja našla u energetskom svijetu, Vlašić odgovara kako je to za nju bio potpuno razumljiv korak. Kako se nakon fakulteta ima mogućnost ostati u znanosti, djelovati u istraživačkom sektoru ili tražiti neku primjenu, ona se odlučila na drugi dio unutar kojeg je smatra da može jače i bolje pridonijeti. „Primjena vodi različitim putevima. Moj put me doveo do međunarodnog razvojnog sektora gdje sam se bavila energijom i okolišem, kasnije inovacijom, odnosno društvenim inovacijama“, kaže.
O tome je li lako biti optimist kada gledamo klimatske promjene, kad znamo što bismo trebali napraviti ali nismo sigurni da postoji politička volja, posebno kad gledamo i mlade koji su to prepoznali, Vlašić je naglasila da „radi svih generacija, i ovih koji petkom štrajkaju i protestiraju na ulicama umjesto da su u školi, a i radi sve naše djece, moramo biti optimisti. Ne smijemo odustajati. Moramo ustrajati da napravimo sve što možemo – sada“.
Urednik Domac ustvrdio je kako istodobno dok i sami imamo brojne probleme i teme koje bi nam trebale biti prioritetne, hrvatskim je građanima, zapravo, zanimljivo raspravljati o tome smije li se Greta Thunberg ili plače, je li instrumentalizirana i tko ima kakav interes, dok se na neki način sama suština izgubila iz fokusa.
„To je, ustvari, tužno i zabrinjavajuće i pokazuje stanje u kojem je naše društvo. Više se bavimo vanjštinom nego stvarnim meritumom, problemom odnosno rješenjima. Mi se svi moramo kolektivno okrenuti prema rješenjima , kako bismo došli do njih i promijenili stvari na bolje“, dodaje Vlašić.
U Hrvatskoj je, nažalost, jako popularno govoriti kako se nešto ne može i zašto se nešto ne može napraviti, kako smo premali, preminorni, a da bismo imali ikakav utjecaj ili da bismo se uopće kao građani zamarali ovim temama. „Emisija poput ove na radiju poslovniFM, kolumne, članci, primjerima dobre prakse može se mijenjati svijest. Toga treba biti sve više, a mi kao publika trebamo tražiti takve sadržaje sve više i ignorirati žutilo, crnilo i poluvijesti, spinove… Kao konzumenti možemo utjecati na ono što nam se nudi, moramo širiti dobre priče i pokušati zaraziti druge da ih traže i da ih slijede“, smatra Vlašić.
„Znate da se kaže: kad staviš prst u more onda si u kontaktu s cijelim svijetom. Mi nismo sami bez obzira na to koliko smo mali, i sve će kad tad doći do nas i sve što mi napravimo prelit će se nekom drugom. Svaka ta mikrostruktura, svaka ta kapljica, fraktal povećat će se u veću sliku. Zato je jako važno da svatko od nas ne kaže ja s tim nemam ništa, ja sam premali, moja zemlja je premala. To je najgore što možemo napraviti“, kaže Vlašić.
Politika nam često ne ide ususret, nekako kao da se ne razumijemo. Možemo li mi i na našu politiku utjecati, te na koji način, jesu li to argumenti, novi dokazi koje nam daju znanost, tehnologija ili konkretan politički angažman?, pitanje je voditelja.
Jako je važno da svatko od nas ne kaže ja s tim nemam ništa, ja sam premali, moja zemlja je premala. To je najgore što možemo napraviti
Sandra Vlašić
„Mi smo tu, a oni se mijenjaju. Baš zato mi moramo biti uporni, svaki put ponavljati istu priču sa sve više argumenata, jer ih imamo. Znanost i tehnologija omogućuju nam nove argumente, nove dokaze i ne smijemo odustajati, moramo moći pokazivati kako bismo mogli drugačije. Moramo moći širiti svoju viziju prema društvu. I dok, s jedne strane, nemamo volje ući u politiku, s druge strane trebaju ljudi poput nas ući u politiku i pokušati utjecati na promjene, na donošenje pozitivnih odluka“, pojašnjava Vlašić.
Projekt otoka Zlarina, hvalevrijedan je, poznat ne samo u nas već i u svijetu.
„Sada već dobrih godinu dana i više Zlarin je pod povećalom, reflektori su upereni na otok Zlarin. Zanimljivo je, nedavno sam pratila naslove po portalima, medijima, koji pišu da je otok Zlarin preko noći postao planetarno poznat. U stvari nije preko noći, već nakon više od godinu dana upornog rada, entuzijazma, tima koji stoji iza inicijative Za Zlarin bez plastike. To je tim volontera i volonterki udruge Albatros Revolution i Turističke zajednice, mjesnog odbora Zlarina, te svih dionika na Zlarinu koji su povezani u Odbor za održivi razvoj Zlarina. Zajedno su potpisali povelju kojom su se obvezali da će se ovog ljeta prestati koristiti plastikom za jednokratno korištenje, dakle dvije godine prije nego što to europska inicijativa nalaže.
Dva su paralelna puta početka priče, koja su se na jedan dobar način povezala. Jedan put pokrenula je udruga Terahub kad je prošle godine s partnerskom udrugom Zona iz Poreča osmislila koncept Adriatic Plastic Challenge, odnosno inovativni natječaj na koji smo pozvali sve koji imaju ideju na temu kako smanjiti bacanje plastičnog otpada u more. Istodobno je na Zlarinu Ana Rob, koja je porijeklom sa Zlarina ali dugi niz godina živi i radi u Francuskoj, tamo ljetovala. Ona je sa svojim prijateljicama iz djetinjstva stajala na lokalnom trgu i gledala u ogromne količine jednokratne plastike koja ostane nakon jedne zlarinske fešte. Zlarin je inače otok s 200-tinjak stalnih stanovnika, a ljeti dođe 2 do 3 tisuće turista. Razlika je velika, i količina jednokratne plastike koja se koristi 10 do 15 minuta ogromna je i – htjeli to ili ne – završi u moru ili vodi. Odlučile su da nešto tu moraju promijeniti.
Naravno da ničega ne bi bilo bez lokalne turističke zajednice i bez lokalne zajednice. Oni su se zajedno prijavili na naš natječaj, a mi smo odabrali sedam najboljih. Sedam najboljih timova prošlo je kroz dvodnevni boot camp, a najbolji je dobio prva inicijalna sredstva kroz nagradu i tako je nekako sve počelo u studenome 2018. godine.
„Iako potencijala za širenje tog koncepta itekako ima, te iako interes za provedbu takvih alternativnih rješenja postoji, još nitko osim otoka Zlarina s provedbom nije počeo“, ističe Vujčić, dajući istodobno i kako to uopće nije tako jednostavno kako izgleda, jer je jako mnogo prepreka koje se na tom putu moraju svladati.
Zlarin kao primjer
Pozitivan je velik interes medija za priču oko otoka Zlarina, koji je potaknuo i interes građana o širenju svijesti o štetnosti jednokratne plastike. „To je prvi otok u Jadranu koji je odlučio biti otok bez jednokratne plastike. Kad si prvi ,onda si prvi. Onda sve zanima što ti to radiš. Sami otočani već su se lagano umorili od medijske pažnje, a s druge strane im je drago i ustvari jako su zadovoljni i ponosni, tim više što je inicijativu prepoznala i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koja ju je predstavila na UN Global Summitu, što je isto jedna lijepa priča, odnosno pokazatelj i dokaz da dobre stvari i dobar glas daleko putuju“, dodaje Vlašić.
Spomenuli smo Terra Hub koji se bavi alternativnim financiranjem u suradnji sa Zelenom zadrugom. To je priča o kojoj smo isto slušali u javnosti, poput krova u Križevcima. Koliko se inicijativa sa solarima širi po Hrvatskoj, te kakva je njena budućnost, na urednikov upit Vlašić pojašnjava da je bitno znati kako mobilizirati zajednicu, potom što znači postaviti elektranu na krov i koji sve problemi mogu niknuti.
Ulaganje u fotonaponske elektrane odnosno solarne krovove može biti najbolji investicijski program za naše građane kao i najbolje osiguranje njihove mirovine
Sandra Vlašić
„Kroz crowdfunding kampanju možeš okupiti jako puno i partnera i sredstava koja su puno više od tog prikupljenog iznosa, jer se uključuje županija, grad, male eko tvrtke i, zapravo, cijela se priča kompletira“, kaže Vlašić i dodaje kako je upravo škola u Križevcima imala obnovljeni krov, zamijenjenu rasvjetu u školi i solarnu elektranu koja je bila većeg kapaciteta nego što je bila inicijalno predviđeno, i koja pokriva potrebe škole.
Ulaganje u fotonaponske elektrane odnosno solarne krovove može biti najbolji investicijski program za naše građane kao i najbolje osiguranje njihove mirovine. Čini se da to struka prepoznaje, ali politika ne. Što to zapravo znači onima koji se odluče na solarne krovove, te koja je korist pojasnila je.
Solarne elektrane – dobro ulaganje
„Vijek trajanja solarne elektrane je 20 do 30 godina za koje će vrijeme ona proizvoditi struju odnosno generirati neki prihod. Taj prihod je, zapravo, dobra ušteđevina uz dodatnu proizvodnju čiste energije. Nema tu puno dileme. Mislim da smo svi zajedno dosta napravili u tri do pet godina na promociji cijele priče. Što više primjerom pokažemo što to zapravo znači i da to nije rizičan posao, da je to dobar posao, to će prije ljudi izvući one silne ušteđevine koje su mrtvi kapital na računima banaka ili još gore kod kuće, pa su mamac za provale i krađe. Imovina ti puno više znači ako uložiš u nešto produktivno i time generiraš višestruke efekte, čistu struju, radna mjesta za sve instalatere, proizvođače opreme, održavanje, ali isto tako i za svoju mirovinu“, smatra Vlašić
„Usprkos želji, volji, resursima, postoji i jedan zastrašujući paradoks: Ministarstvo energetike i zaštite okoliša ponosno je na to što je dodijelilo koncesije na istraživanje ugljikovodika u Dinaridima umjesto da se fokusira na obnovljive izvore energije. To je strašno, ali tim daje više energije onima koji se bave alternativnim i boljim načinima razvoje da ustraju i da uvjere sve kako to nije budućnost Hrvatske nego nešto drugo“, ocijenila je Vlašić.
„Imamo resurse, relativno smo mali, trebali bismo se moći složiti, iskoristiti sve, proizvoditi hranu lokalno a ne uvoziti s velikih udaljenosti i time još pridonositi emisijama. Mi smo u idealnoj poziciji da budemo mala zemlja sretnih ljudi“, zaključila je Sandra Vlašić u razgovoru s dr. Julijem Domcem u emisiji 50 nijansi zelene.
Objavljeno: 18. listopada 2019. ©poslovniFM Foto: Branko Komar