Zove se Luka. Zagrepčanin. Dijete sa zagrebačkog asfalta. Glazbenik u duši. Drvosječa i šumar u poslu. Drvosječa?! Finska?!
Za 19-godišnjeg Luku, Zagreb više nije bio opcija. Samo na stanarinu i režije mjesečno je, kaže nam mladić s Trešnjevke, trošio više od 500 eura. Završio je ugostiteljsku školu, no poslovi koji su se nudili bili su uglavnom s isplatama većinom “na crno“.
„Dnevno bih, za jednu smjenu u kafiću, zaradio 35 do 40 eura. No, smjene nisu bile svakodnevne nego kada bi se pojavila potreba. Pojedeš nešto, platiš tramvaj do posla, a ako nekad izađeš na kraju mjeseca razmišljaš hoćeš li imati dovoljno za stanarinu. Ovisiš i o gostima, hoće li ti ostaviti napojnicu ili ne. Svaki dan, svaki mjesec nemaš drugog cilja nego samo preživljavanje“, počinje svoju priča Luka. Ukazala mu se tada prilika da promijeni svoj život. Preko „prijatelja od prijateljevog prijatelja“ doznao je da se u Finskoj može zaraditi dobar novac radeći – u šumi. Iako je dijete zagrebačkog asfalta, koje je možda nekoliko puta u životu držalo sjekiru u ruci, prelomio je i ukrcao se u zrakoplov. Nije imao prevelika očekivanja.
– Rekli su mi da neću mnogo zaraditi, ali prvenstveno mi je cilj bio maknuti se iz grada u kojem sam se loše osjećao, uvijek bez novca. Stigao sam u Finsku i prvih dva mjeseca učio sam posao. Zarađivao sam tek toliko da preživim. Živio sam u kući svog poslodavca, a mjesečno bih na ruke dobio novaca ovisi o tome koliko sam radio. Nekada bih tako radio tri, a nekada dvanaest sati u komadu. Nije bilo lako, isprva nisam mnogo znao o ‘trimanju’, špricanju stabala, sadnji, ma čak ni hodanju po šumi. Svi su bili stoput brži od mene – smije se Luka. No, po prirodi brzo uči, pa je potrebne vjeptine savladao i već nakon nekoliko mjeseci primijetio da mu je novčanik sve deblji. Tako je u manje od pola godine vratio sve dugove, kupio glazbeni instrument i mnogo gramofonskih ploča o kojima je još kao dijete sanjao, skupi poklon za obitelj, ali i – najvažnije – skupe alate za iduću sezonu. Riječ je, naime, o poslovima koji se zimi ne mogu obavljati radi vremenskih prilika, no Luka je spreman za proljeće.
„Shvatio sam da imam dovoljno znanja, kupio sam skup alat, imam volje i to je sve što mi je potrebno da u Finskoj otvorim malu tvrtku koja će se baviti istim poslovima. Zarađivat ću najmanje dvostruko, a moći ću zapošljavati i prijatelje. Posla u Finskoj ima za svakoga tko je voljan raditi“, primjećuje Luka.
Priča nas pomalo iznenađuje, znajući da su u hrvatskoj konobari i kuhari često veoma dobro plaćeni, a i deficitarno su zanimanje pa svake godine na obali radi sve više stranaca uvezenih od Bosne i Hercegovine do dalekih Filipina. Zašto Luka smatra da u svojoj struci u Hrvatskoj ne može uspjeti?
– Nije da kao konobar ne bih mogao živjeti, ali imam puno veće ambicije od toga da svakog mjeseca platim stan i hranim se u pekari, da razmišljam hoću li taj mjesec dva-tri puta izaći s prijateljima ili kupiti odjeću. Shvatio sam da u Finskoj za nekoliko godina mogu zaraditi dovoljno da sredim svoju životnu situaciju. Ostati ili se vratiti nikada nije bilo pitanje, Hrvatska je moja zemlja i naravno da ću u budućnost htjeti živjeti ovdje. Na svoj odlazak u Finsku gledam kao na „odskočnu dasku“, prvi korak za bolji život u budućnosti. Na žalost, taj prvi korak, početni kapital, u Hrvatskoj je teško ili nemoguće ostvariti i zato se sve više mladih, kao i ja, odlučuje otići, kazuje Luka. Nema straha da će njegov biznis u Finskoj uspjeti.
– To su golema šumska prostranstva o kojima tamošnja država veoma brine i to tako da poslove uređenja, sadnje i špricanja prepušta privatnim tvrtkama koje od države za to dobivaju novac. Šume je itekako dovoljno za sve koji žele zaraditi. Fizički je zahtjevno, to je činjenica, nekada i opasno. Cijelog si dana u divljini. Ljeti je neizdrživo vruće. Da, u Finskoj može biti vruće“ – smije se Luka pa objašnjava kako se rad nekada odvija na površinama s niskim raslinjem, a sunce je također veoma nisko, što u kombinaciji sa zaštitnom odjećom nije najugodnije.
Pitamo ga kakav je život u Finskoj, a on spremno kaže – nikakav.
„Ono što moraš shvatiti je da se nisi došao zabavljati nego raditi. Ako si to posložiš u glavi neće biti problema. Kafići i barovi jako su skupi, ako ćeš izlaziti neće ti ostati novca. Moja je prednost bila u tome što je kuća u kojoj sam živio na relativnoj osami, nema u blizini većih gradova. Nije mi dosadno. Slušam glazbu, kuham, nekada samo uživam u samoći, a iskreno – često sam i toliko umoran da jedva čekam krevet. No, to je zdrav umor. Cijelog si dana na svježem zraku, a novac minimalno trošiš“, kaže Luka.
Cilj je, smije se, zaraditi dovoljno da ne mora raditi ostatak života. Pomalo ambiciozno, primjećujemo.
„Da i ne. Plan je jednostavan i ostvariv. Posao u Finskoj omogućit će mi da ljepše i mirnije živim. Uštedjet ću možda za neko putovanje, za male stvari koje si ovdje ne bih mogao priuštiti. S vremenom namjeravam tvrtku u Finskoj povećavati, zapošljavati ljude koje će raditi za mene jer posla svakako ima dovoljno, a tamo je bez ikakvih diploma i samo uz volju za teškim radom moguće zaraditi nekoliko godišnjih lijepih hrvatskih plaća u nekoliko mjeseci. Takvih prilika u Hrvatskoj nema. Općenito je mnogo lakše baviti se poduzetništvom, Finska to potiče, kao i Norveška i Švedska. Kultura rada je drugačija, cijeni se nečiji trud“, kaže Luka.
Tijekom nekoliko godina, kada mu tvrtka stasa, možda upiše i studij. Želja mu je studirati umjetnost, glazbena produkcija mu je san. Pomalo monoton i težak život u Finskoj tako je investicija u budućnost, kako bi si mogao platiti troškove studiranja, a zatim i u Hrvatskoj pokrenuti vlastiti biznis.
„S novcem koji će se stvarati u Finskoj moći ću preuzeti poduzetnički rizik u Hrvatskoj. A kada sam rekao da ne želim ništa raditi do kraja života? Pa da, točno. Ako se baviš onim što voliš, a za mene će to biti glazba, onda zapravo ne radiš“, zaključuje mladi Zagrepčanin.
Objavljeno 24. veljače 2025. u sklopu projekta TeenBiz Zagreb, kojeg podupire Grad Zagreb.