Autor: PoslovniFM Redakcija Foto: Postolarski obrt Gloria
Za mnoge logičan slijed događaja bio bi ovakav: Svetlana završi gimnaziju, upiše i diplomira na Ekonomskom fakultetu, zaposli se te kroz godine napreduje u karijeri do predsjednice uprave neke korporacije ili, pak, ministrice financija.
No, kod zagrebačke obrtnice Svetlane Bursać stvari su otišle malo drugačijim tijekom. Sve je ona učinila kako smo naveli, no umjesto da zasjedne u kakvu fotelju i do kraja života zbraja i oduzima, ona je uzela literaturu, pa alat u ruke i postala jedna od najuspješnijih postolarki u Zagrebu u čiji obrt Gloria dame već desetljećima dolaze po unikatne svečane ili udobne, uredske cipele.
Dok svi hrle na fakultete, ona je s diplomom u ruci otišla u radionicu?
– Da, radila sam neko vrijeme u preteči današnje FINA-e, ali sam shvatila da ne želim cijeli život provesti tako. Zanimao me rad rukama. Htjela sam biti postolarka – kazuje nam. Pa je tako radikalno zaokrenula smjer i počela se raspitivati gdje bi mogla završiti školovanje i postati majstorica postolarka. Pronašla je školu u Kotor Varošu koja joj je dala svu potrebnu literaturu, a onda je u samo tjedan dana boravka tamo položila čak četrnaest ispita. Trebalo je još samo napraviti „maturalni rad”, odnosno, pred komisiju donijeti – cipele. I u tome je uspjela i sretno u ruci ponijela uvjerenje da je postolarka. I što nakon toga?
– Najveći je problem bio pronaći majstora koji me želi i koji će me primiti u svoju radionicu, a trebalo mi je obuke i prakse. To je uglavnom muški svijet, mislim da sam među jedinim šustericama u Zagrebu koje proizvode svoje cipele, sve radim ručno i unikatno. Tražila sam tko bi me primio i naišla na dobrog čovjeka, na žalost prije nekog vremena je preminuo. Zlatko Budiselić, postolarska radionica bila mu je u Ilici 21. Nakon toga sam kratko vrijeme provela u jednoj drugoj radionici i odlučila da sam spremna otvoriti vlastitu, pa sam 1986. otvorila obrt ovdje u Vlaškoj 6, gdje sam i danas – kazuje simpatična gospođa Svetlana.
Oduvijek je voljela lijepe cipele, a specijalizirala se isključivo za ženske. Više godina svoj je jedinstven dizajn predstavljala na Zlatnoj Igli, kao i na Sajmu vjenčanja. Takve, cipele za radosne i svečane prilike, najviše uživa raditi. Kaže da se kvalitetnom ne mogu mjeriti s „brendiranim” cipelama koje dolaze iz skupocjenih salona.
– Ali oni mi nisu konkurencija. Netko želi markiranu robu i spreman je to platiti, a preskupe su mu moje, unikatne cipele. S druge strane, postoje moje mušterije koje radije žele ono što ja radim. Nemam problema s poslom, uvijek ga ima – kazuje. Dodaje da joj dolaze i brojne poslovne žene koje žele udobnu, a opet lijepu i elegantnu cipelu u kojoj može ostaviti dojam, a da ju nakon deset sati provedenih u uredu ne zabole noge.
Priznaje da ju žalosti što obrtnici nestaju iz Zagreba, što se stari obrti zatvaraju, naročito u ulicama poput Vlaške i Ilice koje su povijest obrtništva metropole i čitave zemlje.
– Zatvorene su najpoznatije i najstarije radionice, ne rade se više prekrasne unikatne torbe koje smo mogli kupovati u centru… Ali, čini mi se da se ljudi ipak pomalo vraćaju u grad. Jedno vrijeme je bila određena praznina, onda je na sve to došla i pandemija, no nekako, kao da se opet počinju cijeniti obrtnici, iako to ide presporo i uz preslabu potporu pojedinih obrtničkih institucija i države. Često su inertni. Svi u centru imamo isti problem, u dugogodišnjem smo najmu, uložili smo u te prostore, kupili strojeve, to su ozbiljne investicije, a svako malo naš prostor mogu staviti na licitaciju i dati ga najboljem ponuditelju. To je za mnoge obrtnike jako frustrirajuća situacija. Mene toliko ne brine. Imam dovoljno staža da odmah mogu u penziju, ali mi se to nekako ne da – smije se. Kaže da ne može sebe zamisliti s kuhačom u jednoj i krpom u drugoj ruci.
– Ne bih znala što bih sa sobom. Navikla sam na svoju radionicu, porazgovarati s mušterijama, veseliti se s budućim mladenkama, ispunjavati njihove želje i tako ću dok se bude moglo – kaže. Ističe kako danas u cijelom Zagrebu postoje svega 50-ak postolarskih radionica, od kojih tek njih desetak radi vlastitu obuću, dok se svi drugi bave popravcima.
– Strašno nas je malo. Pokušavamo se okupiti kako bismo razvili zajednički brand, napravili marketinšku kampanju, ali i to ide vrlo teško. Vidjet ćemo. Obrti se uglavnom nasljeđuju, ja ga nemam kome ostaviti. Nema zainteresiranih naučnika, mislim da se više ni ne školuju za postolare. Ali zato kineske i vijetnamske obuće ima koliko ti srce želi – pomalo zabrinuto govori. No, dodaje, oni koji su ostali u poslu rade to isključivo iz ljubavi.
Ne možemo odoljeti pitati vrijedi li ona poslovica da su u postolara najgore postole? Ili su njezine najbolje?
– Ni jedno ni drugo. Moje su najudobnije, jer moram u njima biti cijeli dan -smije se gospođa Svetlana.
Objavljeno 21. veljače 2023. u sklopu projekta Iz ZG obrtničke radionice. Sva prava pridržava PoslovniFM.