Težak je život na otoku, skup, nepredvidljiv, novine ne dolaze na vrijeme, a turizam je preuzeo sve pa se gotovo nitko ne bavi poslom, ne radi rukama… Uostalom, teško je i naći nekog mlađeg od trideset godina koji išta radi.
Kazuje nam to dobitnik dijamantnog priznanja na prvom Balu obrtnika u Opatiji, Fabio Fučić, čija je stolarska radnja u Cresu priznanje dobila jer radi nevjerojatnih 115 godina. Sve je pokrenuo njegov pradjed Francescho, naslijedio ga je djed Franjo, zatim opet otac Francescho, a kasnije i Fabio. Dakle, svi na F.F.?, upitasmo.
– Da, pa čak i brat Franko, ali on se ne bavi stolarskim poslom – smije se 47-godišnji Fabio.
Stolarija Fučić od 1908. djeluje na Cresu, obrt je proživio i preživio nevjerojatne stvari, ali su i dalje prvo mjesto gdje će se stanovnici otoka i okolice obratiti kada im treba napraviti kuhinju, vanjsku stolariju, pa čak i lijes. Jer nema toga što vrijedne ruke Fabija ne mogu napraviti.
– Znate, nekada na otoku nije bilo puno izbora. Morao si se baviti obrtom da bi preživio. Svi naši stari otočani su obrtnici. Radilo se, a kvaliteta je bila najvažnija. Pradjed je počeo posao, ali onda je otišao živjeti i raditi u New York. No, vratio se u radionicu. Presudno je bilo pismo, javili su mu da mu je brat teško bolestan pa je napustio posao u Sjedinjenim Američkim Državama i vratio se na Cres – kazuje nam.
No, zanimljivo je da su baš svi iz ove jedinstvene obrtničke radione vidjeli svijeta.
– Nono Frano je otišao u Argentinu, pa se vratio ovdje raditi stolariju, Tata je otišao u Kanadu, pa se i on vratio u obrt. Radionica je tako uvijek ostala živa. Selili smo se, mijenjali lokacije, ali uvijek unutar područja grada Cresa, a tako sam i ja, uz njih, zavolio posao. Otac je umro prije pet godina, uvijek mi je pomagao i svo znanje stekao sam od njega. Od djetinjstva pamtim taj miris, sigurno znate, miris drveta u obradi, to je nešto što ti ostaje u krvi – govori nam Fabio.
Po struci je inače inženjer brodogradnje, no miris drveta ga je isuviše privukao, a i obiteljska tradicija.
– Na žalost, danas radim sam. Volio bih imati šegrte, ali mlade to uopće ne zanima. Kada bi mi se netko javio da želi doći i raditi, odmah bih ga zaposlio. Ali, ima tu više problema. Naprimjer, jeste li znali da kvadrat stana na Cresu košta 2.500 eura? Čovjeka treba smjestiti, nahraniti, a to je sve teže jer svi su se okrenuli samo i jedino turizmu. Ako nemaš nekretninu na Cresu, sigurno nećeš doći raditi i živjeti ovdje, preskupo je. Tužno. Gledam mlade, do tridesete godine ništa ne rade. Od čega žive!? Ne želim ni razmišljati o tomu što će se dogoditi kada mene jednog dana ne bude. Imam dvije kćeri, jedna je stara osam, druga deset godina. Ne znam hoće li naslijediti posao, ne želim ih forsirati. Nisu baš sklone radionici, možda završe dizajn, pa da barem dijelom ostanu u poslu. Napravili smo zajedno drvenu kućicu za lutke, mislio sam da bi ih to moglo potaknuti – gotovo nostalgično kazuje nam ovaj obrtnik.
Materijali koji se koriste u radionici nekad su bili isključivo iz Hrvatske, no on se i danas trudi da najveći dio ne bude iz uvoza. Uglavnom se radi o jasenu, hrastu… Bavi se i obnovom tradicijskih barki, brodogradnja mu je ipak prva ljubav, no danas se sve jahte, jedrilice i barke uglavnom rade od plastike. No, posla, kaže, ima i previše.
– Da sam 24 sata u radionici, ne bi bilo dovoljno. Zovu hoteli, restorani, kafići, vlasnici apartmana, svi žele namještaj po mjeri, radim i popravke, nema me dovoljno – zaključuje.
Kaže da bi država mogla pomoći.
– Dijele subvencije, ali njih nitko ne uzima. Treba položiti majstorski ispit, prekvalificirati se i slično. Ako mene pitate, čovjek bi trebao položiti samo osnovno, recimo zaštitu na radu, a onda dopustiti majstoru da ga nauči. Kroz rad će steći zanat. Majstorski ispit uvijek može položiti, bitno je da zna raditi – daje nam pouku ovaj vrijedan creski obrtnik.
Autor: Redakcija PoslovniFM Foto: Stolarija Fučić