– Ma nemojte, molim vas. Ma što će meni objava u medijima, reklama!? Moj tanjur moja je najveća reklama, samo dođite i vidjet ćete sve što vas zanima – kazuje nam veselo Brano Lasić, rodom iz Mostara, koji je 2011. stigao u Zagreb i odlučio se posvetiti onome što njegova obitelj najbolje zna – obrtništvu i ugostiteljstvu.
Iako nije kajkavac, restoran u ulici Josipa Lončara, na krajnjem zapadu metropole, nazvao je „Lepi cajti”. Jer, „cajti” su tu stvarno lijepi, svakog vikenda održavaju se svadbe, krštenja, krizme, proslave prve pričesti, a kako je okružen velikim tvrtkama nezaobilazno je mjesto za poslovne ručkove. Iza njega je šezdeset godina života, a gotovo toliko je i u kuhinji jer je „u kužini” bio još od malena, pa je bilo logično da postane i profesionalni kuhar. Ali, ne bilo kakav. Specijalizirao se za brodske kuhinje pa petnaest godina u plovidbi lomio „kruh sa sedam kora”, na kruzerima koji su primali i po tisuću putnika. Dnevno bi bio, kaže, odgovoran za pripremu najmanje tri tisuće obroka.
– Moji roditelji, majka Zora i otac Zoran, oboje su danas pokojni, ali još su osamdesetih pokrenuli restoran Lasta u Mostaru. Ja sam naslijedio taj posao. Odlučio sam ga nadograditi, napravio sam lijepu terasu, a uveo sam i tri kategorije po kojima je restoran radio, a radi i danas. Tako imamo ribu, zatim gablece, a onda i „a la carte”, odnosno jela po narudžbi. Tamo se može smjestiti osamdesetak ljudi, a ovdje u Zagrebu mogu ih primiti i do 120, a uvijek smo puni – smiješi se ponosni vlasnik Lepih cajta.
Kaže kako nema velike tajne iza uspjeha.
– Dođi da ti pokažem, hajde! Pogledaj! U cijeloj mojoj kuhinji nema ni jedne jedine škrinje. Sve je kupljeno tog dana. Koliko imam, prodam. Jela su uvijek svježa, a sve se radi po istim starim receptima, kao da ste došli u goste kod svoje bake. U Zagrebu je sve manje dobrih mjesta za gablece. Mene ne zanima ta, takozvana, „visoka gastronomija”, gdje ti 10 eura naplate tri točkice nečega s točkom još nečega, a ti na kraju odeš kući gladan pa otvoriš mesni narezak – kaže simpatični Brano.
Uostalom, dodaje, pogledajmo samo recenzije koje na njihovim stranicama objavljuju gosti. Nije nam bilo teško, pregledali smo i zapazili puno pozitivnih recenzija i zapravo obećanja gostiju da će se sigurno vratiti, ali i zadovoljstva i nekim malih iznenađenjima koji prirede vlasnici.
Sedam ih je u restoranu, sve vodi sin Darko, dok drugi sin, smije se Brano, „neće raditi pa je otišao studirati medicinu”.
– Mogli bismo mi zapošljavati i više ljudi. Ali, koga? Nema radne snage. Država je tu potpuno pogriješila. Sada više ne možemo dobiti ni Filipince jer i oni samo gledaju dva-tri mjeseca sezone, a meni treba iskusni radnik koji će tu ostati dulje vrijeme. To je postalo nemoguća misija – iskreno će.
Kaže da u svom restoranu traži samo ono što je i sam – vrhunskog profesionalca.
– Kroz moje ruke prošlo je mnogo namirnica, ja sam profesionalac i takve i tražim. Hrana mora biti uvijek svježa i savršeno pripremljena. Pritom ne nudimo ništa „posebno”. Svakog dana imamo variva, teleća i svinjska pečenja, tradicionalna jela, a po narudžbi na unutarnjem ražnju kojeg smo sami izgradili pečemo janjce i odojke, kao i razna jela ispod peke – kaže. Dodaje da u vrijeme inflacije pokušava ostati dosljedan politici gableca po prihvatljivim cijenama, grah se može pojesti već za četiri eura, a ni najskuplji gablec s prilogom neće premašiti deset eura. Najskuplji su, 12 eura, njegovi vrhunski teleći kotleti koje priprema po vlastitoj recepturi, u umaku od šafrana, začina koji se sve rjeđe nalazi u jelima zagrebačkih restorana, dijelom zbog svoje cijene ali i zbog činjenice da malo kuhara zna sljubiti ga s drugim sastojcima. A more ga je naučilo i posebnoj – friganoj hobotnici, koja se najprije skuha, a zatim prži, pa dobije poseban okus kada se posluži u umaku od reduciranog crnog vina.
Nemamo, na žalost, vremena kušati sve što gazda Brano nudi, a nema ni on puno vremena govoriti, valja sastaviti popis, otići u kupnju, smisliti meni za drugi dan kako bi gosti bili zadovoljni. Odmorit će tek nedjeljom, ako i tada, jer u glavi je uvijek samo posao.
– Drugačije ni jedan obrt u Hrvatskoj, ma ni bilo gdje drugdje na svijetu, neće opstati – zaključuje ispraćajući nas.
Autor: Redakcija PoslovniFM Foto: Lepi cajti
Objavljeno 18. travnja 2023. Sva prava pridržana PoslovniFM.