„Sanjam o domovini dobra a ne državu manjega zla“. Čičkova misao i djelo može se sažeti u tri pojma – borba za ljudska prava i slobode, razvoj političkog pluralizma – demokracije, sve za dostojanstvo čovjeka.
Nisam ovo želio; nismo se tako dogovorili dragi Zvonac. Pobjegao si u novi bolji svijet gdje ćeš s novim Demijurgom stvarati i jadikovati za onim što si čeznuo cijelog svog života, tj. 60 godina javnog djelovanja.
„Izvedi narod moj, o Gospode.
Izvedi ga iz ropstva zlopatna…
I skini mu vjeđa pospanih još onu mrenu tvrđu, zlokobnu
Što zastire sada oči njegove!“ (iz Mojsija, pjesnik S.S. Kranjčević)
Kao što sam naveo, misao i djelo ovog poznatog zaštitnika ljudskih prava Ivana Zvonimira Čička sročio sam u tri kategorije – borba za ljudska prava i slobode, razvoj političkog pluralizma – demokracije, sve za dostojanstvo čovjeka. Neumorni glasnik i zaštitnik obespravljenih i onih koji glasa nemaju, to je zastupao gotovo šest desetljeća u hrvatskoj javnosti.
Teško mi je vjerovati da si kao realni optimist, mogao prihvatiti one sumorne poruke svoga suvremenika i znanca don Ivana G.
„Umoran sam, od misli i snova, od želja i napora, umoran sam od ove sredine ja.“
„Umoran sam od navodne slobode, starih sigurnosti, novih nedorečenosti.“
„Umoran sam od ove Zemlje ja“. (zbirka Nemirno more, HAU Split).
„Nad Razastrtom kartom moje domovine“ naslov je Čičkove zadaće iz trećeg razreda gimnazije (III. gimnazija u Kušlanovoj ulici, Zagreb) godine 1966. zbog kojeg je izbačen iz svih srednjih škola. Taj je tekst odredio njegov put, put patnje i ljubavi prema domovini.
„A naša majka, to je naša domovina. To je praiskonska, nagonska, moralna ljubav, usađena u dubinu našega nemirnoga duha kojeg ne bih znao prevesti u svijet pojmova… I nikada neću zaboraviti povijest. Možda je autoput od Ljubljane do Gevgelije simbol onog što se zove SFRJ! To je naša otadžbina! Možda će jednom autoput Moskva-Berlin-Pariz-Atena biti simbol države koja će se zvati Europa. Ali do vijeka će mi moja Domovina biti najdraža.“
„Čovječe pazi, da ne ideš malen ispod zvijezda.
Da ni za čim ne žališ.
Kad se budeš zadnjim pogledima rastaj’o od zvijezda.
Na svom koncu mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde.“ (iz Opomene, pjesnik A.B. Šimić)
Neumorni borac za ljudska prava
Hrvatska, ona demokratska, slobodarska, i ona s ljudskim licem, oprostila se od hrvatske političke i javne legende Ivana Zvonimira Čička, utemeljitelja i predsjednika Hrvatskog helsinškog odbora. Javna komemoracija održana je 15. studenoga 2024. godine u Hrvatskom novinarskom domu u Zagrebu i tada sam o Zvoncu dodatno govorio:
Ivan Zvonimir Čičak kao tragatelj za Istinom (a ne posjedovatelj istine), kao zaljubljenik Logosa (Riječi) – s kojim je sve počelo i završit će, svojom dubinskom refleksijom traži izlaze u samim temeljima kršćanske vjere: to je vapaj za Dobrom – kao smislenost življenja u ovoj egzistencijalnoj stvarnosti koja je upućena na Metafizičku stvarnost. Poput jednog domoljuba povratnika iz azila se žali: „Ja sanjam o domovini dobra a ne državu manjega zla“. A kao istinski čovjek koji misli, osjeća, i živi svoju ljudskost koje nema jer kaže da nedostaje u poplavi gramzivosti, koruptivnosti, oholosti i obilju jala.
Iz naših prijateljskih susreta poput proroka Jeremije jadikuje i upozorava „Jeruzaleme, Jeruzaleme u tebi leži propast tvoja“, a zbog demografskog sloma s gorčinom i tjeskobno upozorava „U praznom prostoru nema ni rađanja ni smrti, prazan prostor nema ni sjećanja ni vizija, u praznom prostoru nema ljudi. U praznom prostoru nema ni Boga“ (autor Trpimir Jurčić, redatelj HNK Split).
Ovom sartrovskom Ništavilu naš vizionar suprotstavljao se svojim duhom punim optimizma i hrabrošću iz kršćanske perspektive. Naime, hrvatski proljećar, sudionik prije više od 60 godina u političkoj javnosti je poznat kao neumorni borac za ljudska prava. Štitio je ljudska prava, naravno i religijska svakog čovjeka i njegovo dostojanstvo. Uzor mu je bila Deklaracija „Dignitatis humanae“ značajni dokument Drugog vatikanskog ekumenskog koncila koji se poziva na savjest ljudske osobe kao Božjeg glasa u čovjeku.
Osviješćeni kršćanin i čovjek obitelji
Kao kršćanin praktikant oformio je svoj duh u povijesnoj župi sv. Petra u Zagrebu. A u Palmotićevoj jezuitskoj bazilici slušao je i predavanja filozofa biskupa Mije Škvorca. Svjedočio je na povijesnoj tribini u Studentskom centru gdje je bio organiziran prvi javni skup – dijalog s marksistima na kojem su sudjelovala dva filozofa Mijo Škvorc i Branko Bošnjak. Taj dijaloški susret imao je veliki odjek u hrvatskoj široj javnosti jer i tada i kasnije kazano je: dijalog drugog puta nema poznata sintagma Tomislava Šagi Bunića. Manje je poznato da je Ivan Zvonimir Čičak sudjelovao u organizaciji NEK-a Nacionalnog euharistijskog kongresa 1984. godine u Mariji Bistrici zajedno s Mijom Gabrićem voditeljem benda „Žeteoci“ kao i sa Antunom Škvorčevićem današnjim požeškim biskupom. Inače kao pobornik ekumenskih gibanja Ivan Zvonimir Čičak posjećivao je bogoslužja u Baptističkoj crkvi u Zagrebu, božićne liturgije u pravoslavnom hramu u Preobraženskoj zajedno sa biskupom Kokšom, a bio je i donator i sudionik otvaranja zagrebačke džamije 1984. godine. Naravno, u središtu Čičkovog života bila je i ostala njegova obitelj koju vidim kao biblijsku obitelj. Supruga Marija bila je i suputnica i supatnica s petero djece i deset unučadi, ta velika bogata obitelj činila mu je svakidašnje osobno zadovoljstvo, i mislim, smisao njegovog življenja u zrelijim godinama. Sve tegobe lakše je podnosio jer ima s kime podijeliti dobivene životne rane od kojih su neke duboko zatomljene u njegovoj duši. (posebno ga je proganjala devetomjesečna samica u Lepoglavi o kojoj je rijetko govorio, ali je silno patio…“
Utemeljitelj HHO-a za ljudska prava
Skupina nezavisnih intelektualaca različitih profila, njih 24, 31. ožujka 1993. godine u Čičkovom stanu utemeljili su Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava (HHO), navesti ću samo neka imena: Ivan Zvonimir Čičak, Peter Kuzmič, Sulejman Mašović, Bono Šagi, Jovica Nikolić, Mladen Maloča, Žarko Puhovski, Danijel Ivin, Drago Pilsel, Miko Tripalo, dr. Izet Aganović i drugi.
Zanimljivo je primijetiti da je već tada HHO osnovao nagradu „Mašović – Nikolić – Vincetić“ za doprinos ekumenskom i međureligijskom dijalogu i za širenje mira i tolerancije. Jednom riječju razvoju religijskog pluralizma. Dobile su je brojne ugledne javne osobe iz društveno-političkog, medijskog i religijskog života. Najdugovječniji predsjednik HHO-a bio je upravo Ivan Zvonimir Čičak, a predsjednici su još bili Žarko Puhovski, Danijel Ivin i Ivo Banac. Odbor je zapažen kao supstitut opozicije a progovorio je o slobodi medija u Hrvatskoj koji su podržavljeni i pod cenzurom. Suprotstavljao se deložacijama građana srpske nacionalnosti i vojnih lica te postao crvena krpa vlastima. On i obitelj su šikanirani.
Značajni datumi koji su obilježili Čička
Prosinac 1970. izabran za prorektora Zagrebačkog sveučilišta, prvi u povijesti tristo godina Sveučilišta i prvi deklarirani vjernik u javnosti tadašnjeg ateističkog sustava.
12. prosinca 1971. uhićen sa skupinom studentskih vođa Budišom, Paradžikom, Dodigom i Bušićem. Osuđen na tri godine strogog zatvora koje je odslužio u Lepoglavi s devet mjeseci samice koje je duboko traumatiziralo njegovu dušu.
10. prosinca 1989. organizirao potpisivanje peticije za puštanje političkih zatvorenika i za provođenje demokratskih izbora. Sto trideset tisuća potpisa uručili su tadašnjem predsjedniku Sabora Anđelku Runjiću, potom tadašnji partijsko državni vrh raspisuje višestranačke izbore.
21. studenoga 1996. na središnjem hrvatskom forumu Trgu bana Jelačića HHO organizirao je prosvjedni skup protiv oduzimanja koncesije stojedinici. Okupilo se više od sto tisuća prosvjednika. Od vlasti su organizatori nazvani „plaćenicima, crvenim, žutim i zelenim vragovima koji se prodaju za judine škude“.
5. ožujka 2022. HHO zajedno sa ukrajinskom manjinom organiziraju skup podrške i solidarnosti s Ukrajinom. Odjek je bio velik i u hrvatskoj i u europskoj javnosti. Čičak je tada poručio“ u Ukrajini se borimo za ljudske i kršćanske vrijednosti, nemamo pravo šutjeti na Putinovu agresiju. Mi smo na pravoj strani povijesti“.
Nagrade
Predsjednik HHO-a dobitnik je niza međunarodnih i domaćih priznanja i odličja
1998. dobiva prestižnu nagradu „Bruno Kreiski“ za zaštitu i promicanje ljudskih prava (istu nagradu dobio je Nelson Mendela)
1999. srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“ dodjeljuje mu nagradu „sv. Sava“ za zaštitu prava srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj
Državno odličje dobio je i od predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i predsjednika Zorana Milanovića
(Susret Čičak – Kuharić. U knjizi „Franjo Kuharić – kardinal i vlast“ autor povjesničar Miroslav Akmadža – izdanje Profil 2020. Zagreb, spominje 23 puta Čičkovo ime. U knjizi se vidi da Čičak često u razgovoru s tadašnjim zagrebačkim nadbiskupom izražava svoje negodovanje zbog pasivnih stavova u pogledu javne podrške tadašnjem reformskom pokretu u Hrvatskoj. A to se još više vidi u susretima i razgovorima s don Živkom Kustićem, poznatim katoličkim publicistom i urednikom Glasa Koncila).
Dakle, Čičkov prometejski prkosni duh bogovima Olimpa prodirao je do brojnih slojeva hrvatskog društva. Njegova strast za građanskim i nacionalnim slobodama prodirala je do dubina naroda i visina pendrek silnika bogova svjestan one izreke „quod licet Jovi non licet bovi“ – što je dopušteno bogovima nije običnim smrtnicima. Pričali smo i razmišljali – i Sizif i Faust zajedno s Aurelijem našli su odgovore za sve sumnje: „Stvorio si nas za sebe i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi Gospodine“ iz ispovijesti Aurelija.
No, ovo nije rekvijem dragi i poštovani Ivane Zvonimire Čičak, već poziv na Resurekcijo – novu nadu. On je spomenik, ali onaj koji govori, nije za arhivu već je testis temporis – svjedok vremena hrvatske povijesti i sedamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća. Živa memorija iz galerije likova javne scene o kojima suvremena publicistika i hrvatska historiografija imaju što reći. A ime Ivana Zvonimira Čička bez obzira na njegove kontroverzije, ostaje trajno upisano u hrvatsku kolektivnu memoriju.
Ne znam koliko ćeš u novom svijetu dijalogizirati, ali sam siguran da ćeš sa svima polemizirati, i to žestoko. Vječni ti spokoj, dragi Zvonac. Obitelji ponos i hrabrost.
Autor: Augustin Bašić Foto: Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava
Projekt ‘Znanost i religija – jesu li suprotstavljeni entiteti ili komplementarni u traženju Transcendencije?’ kojeg priprema i uređuje Augustin Bašić na multimedijskom poslovnom portalu PoslovniFM, financijski podržava Agencija za elektroničke medije kroz projekt novinarske izvrsnosti za 2024. godinu.
Objavljeno 27. studenoga 2024. Sva prava pridržana PoslovniFM.