„Mali su veliki“, stoji li ta izjava?
Od početka 2016., a prema klasifikacijskim kriterijima EU direktive i tome prilagođenim odredbama hrvatskog Zakona o računovodstvu, počela se primjenjivati nova klasifikacija obveznika poreza na dobit prema veličini. Umjesto dosadašnje tri kategorije (veliki – srednje veliki – mali) uvedena je još jedna (mikro). Tako je brojčano najveća skupina poslovnih subjekata podijeljena u dvije kategorije, i prema kriteriju veličine omogućen kvalitetniji analitički pogled na gospodarstvo Republike Hrvatske.
Razvrstavanje je ovisno o pokazateljima (ukupna aktiva, prihodi i prosječni broj radnika) utvrđenim posljednji dan poslovne godine koja prethodi godini za koju se sastavljaju financijski izvještaji. Ako poslovni subjekt, obveznik poreza na dobit, zadovolji dva od tri kriterija, prema navedenim pokazateljima raspoređuje se u određenu kategoriju.
– mikro poduzetnici – aktiva do 2,6 milijuna kuna, prihodi do 5,2 milijuna kuna, prosječan broj radnika tijekom poslovne godine 10
– mali poduzetnici – nisu mikro poduzetnici i aktiva im iznosi do 30 milijuna kuna, prihodi do 60 milijuna kuna, prosječan broj radnika tijekom poslovne godine 50
– srednji poduzetnici – nisu mali poduzetnici i aktiva im iznosi do 150 milijuna kuna, prihodi do 300 milijuna kuna, prosječan broj radnika tijekom poslovne godine 250
– veliki – prelaze pokazatelje za srednje poduzetnike u dva od tri kriterija.
Kad pogledamo te kriterije u odnosu na podatke i pokazatelje za sve poslovne subjekte koji kao obveznici poreza na dobit javno objavljuju financijska izvješća, vidjet ćemo da biti „mali“ hrvatski poduzetnik znači već postići ozbiljne vrijednosti nekoliko ključnih financijskih pozicija kojima se mjeri stečena tržišna pozicija (prihodi), socijalna odgovornost (broj zaposlenih) i materijalna odgovornost (da se imovina efikasno stvara i koristi, i fer iskazuje).
Podaci iz prethodnih tabela ukazuju na određenu uravnoteženost udjela broja zaposlenih, prihoda i neto rezultata koje mali ostvaruju u ukupnom poduzetništvu Republike Hrvatske (otprilike jedna četvrtina). Manji udio imovine, a pogotovo manji udio dugotrajne imovine (samo 14,5 %), indicira da mali svoje poslovne modele temelje više na uslugama, intelektualnom kapitalu i outsourcingu, što ih čini fleksibilnijima. A fleksibilnost je danas jedna od ključnih osobina onih koji žele biti izvrsni, odnosno dugoročno konkurentni, razvojni i održivi. Nesigurnost i nepredvidivost u sve globalnijem i konkurentnijem okruženju ne dozvoljava da organizacije budu pretjerano strukturirane, nepromjenjive na dulje staze, opterećene pravilima i sustavima, nego da kontinuirano očitavajući poruke iz okruženja, i tome, u skladu sa svojim mogućnostima, suptilno prilagođavaju svoj organizacijski ustroj, poslovne modele, kompetencije, tržišta, portfelje roba, proizvoda i usluga. Velika je obveza malih da ekonomski opravdano usklade (ključne i neophodne) poduzetničku intuiciju i hrabrost s profesionalnošću (dobavom i implementacijom klasičnih menadžerskih znanja i vještina, modela i alata). Takva poduzeća, većinom s obilježjima „obiteljskog poduzetništva“ (zajedništva, razvijene kulture timskog rada, interne komunikacije, otvorenosti i transparentnosti, učenja na pogreškama…) mogu preuzimati sve već odgovornosti za razvoj i rast hrvatske ekonomije i uspjeh društva u cjelini. A da će morati, morat će! Brže, jače i više. Zašto? Zato što je neizbježno da će veći broj velikih i srednje velikih, pod utjecajem okolnosti iz okruženja ili aktualne razine (ne)efikasnosti, započeti ili nastaviti, ili opetovano provoditi procese restrukturiranja, da se to tek treba provesti i u javnoj upravi i gospodarskim institucijama. Za velik broj ljudi koji će navedenim restrukturiranjima svojevoljno ili prisilom mijenjati radnu sredinu trebat će osigurati „mjesto pod Suncem“, da svojim radom i kompetencijama (a nije da ih nemaju) zadovoljavaju svoje fiziološke i materijalne potrebe, sve to na korist svih dionika ekonomske i sigurnost i stabilnost društvene zajednice.
Imajući sve to u vidu, važno je da gospodarske i druge relevantne institucije u svojem području djelovanja i odgovornosti osiguraju preduvjete za rast „malih“. Da otklone smetnje i stvore prostor i poticaje za veću zaposlenost, širenje na nova tržišta, ulaganja u istraživanja i razvoj, stjecanje novih kompetencija. Primjerena fiskalna politika, subvencije i izvori financiranja, gospodarska diplomacija, koncepti udruživanja, edukacija na području menadžmenta, stručna potpora transferu vlasništva, to su područja na kojima se dobro organiziranim aktivnostima može pomoći malima kako bi onda oni mogli pomoći cijeloj ekonomiji i društvu primjereno praksama najboljih europskih ekonomija, a posebice lidera i nama najčešće navođene referentne ekonomije – Njemačke.
Da bi se uvjerili da su „mali“ već sada „veliki“, a da sutra mogu biti još VEĆI, u nastavku analize prikazat ćemo trendove ključnih financijskih podataka i pokazatelja malih za razdoblje 2016. – 2018., te one za 2018. usporediti ih s vrijednostima za cijelu Republiku Hrvatsku.
U prezentacijama i izlaganjima često se ističe kako jedna slika vrijedi 1000 slova, u ekonomskoj analitici trendovi, odstupanja od referentnih vrijednosti, međusobne usporedbe, odnosno indeksi, postotci i drugi izvedeni brojčani pokazatelji su za one koji ih uvažavaju i znaju očitavati također slike ekonomskog zdravlja, rizika i potencijala.
Iz prethodnih „slika“ o „malima“, može se zaključiti da su već „veliki“, i da im u širem interesu moramo omogućiti da što prije, održivo, sigurno i stabilno, postanu još VEĆI. Trebaju nam, i iz dana u dan će nam još više trebati. Nema se tu što izmišljati, samo dogovoriti „što – tko – kako – kada – koliko“ u skladu s najboljim svjetskim praksama, zasukati rukave, i djelovati.