Još 60-ih godina prošlog stoljeća, Albert Mehrabian otkrio je da se pri interpretaciji tuđih komunikacijskih poruka puno više „oslanjamo“ na geste, facijalne ekspresije i ton glasa našeg sugovornika, nego na sam sadržaj riječi. Posebice kada pričamo o sadržaju koji je emocionalno nešto nabijeniji.
A u poslovnom dopisivanju (te suštinski i u svakom drugom dopisivanju), kada nas od sugovornika dijeli ekran mobitela ili laptopa, nemamo uvijek uvid u elemente njegove neverbalne komunikacije, što povećava vjerojatnost krive interpretacije sadržaja i suštinski može samo komplicirati stvari.
Međutim, to ne znači da samo tekstualni sadržaj neke poruke ne može čitatelju prenijeti snažan dojam – naprotiv! Svaki vaš mail, post na društvenim mrežama ili poruka na Whatsappu i Messengeru u očima onoga tko je čita stvara neku mikro-sliku o vama, dok skup tih istih poruka i postova kumulativno kroz neko vrijeme stvara dojam o vama. To je obično ono što ljudi prvo kažu nakon što ste spomene vaše ime. Npr. „Ah, Marko! Da, on…“ (nastavi rečenicu).
Siguran sam da možete iz rukava izvući barem deset loših primjera mailova i postova na društvenim mrežama koje ste pročitali unatrag nekoliko godina, a ostavili su prilično pogrešan dojam o osobi koja ih je napisala. Ponekad se radi o gramatičkim greškama, pa post, ma koliko stručan bio i nosio dodanu vrijednost, jednostavno ne možete shvatiti ozbiljno jer vas ta nesretna gramatika „bode“ u oči. Ponekad je to pretjerano korištenje žargona i stranih riječi – vi ste ih možda razumjeli, ali netko drugi tko čita taj post možda se našao „utopljen“ u svoj sili različitih hrvatsko-engleskih izvedenica. Ponekad je to horda smajlića koji bespotrebno odvlače pozornost s teksta, ili nedostatak istih u postu kojem bi dobro došao koji, pa cijela poruka odaje dojam da je stroga i „hladna k’o led“. Ponekad je to prevelika količina teksta, pa u postu čitamo Markove konake i izlizane fraze koje već svi vrlo dobro znamo (i od kojih nam se često već diže kosa na glavi). A ponekad su to poruke koje su jednostavno nejasne i čitatelj zapravo ne zna što bi trebao napraviti nakon što ju je pročitao.
Suštinski nema ispravnog i manje ispravnog odgovora – na svima nama je hoćemo li s nekim u komunikaciji prijeći na „ti“, staviti emoji ili koliko ćemo teksta napisati u mailu. Međutim, ono što može biti korisno jest, prije nego što stisnemo gumb „pošalji“, da se zapitamo par stvari. Želim li pobuditi neku emociju kod svog čitatelja (i ako da, koju)? Postoji li vjerojatnost da se neke moje riječi (ili čak cijela poruka) pogrešno interpretira? Kad bih ja naletio/la na ovu poruku na društvenim mrežama, što bih pomislio? I u krajnjoj liniji, koja je neka temeljna misao koju nastojim potaknuti sa svakom svojom porukom? Želim li pokazati koliko sam stručan/na? Želim li zabaviti publiku? Samo je informirati? Učiniti da se osjećaju ugodno čitajući moj post? Ili nešto sasvim deseto?
Ponovit ću – nema ispravnog i manje ispravnog odgovora. Međutim, jedno je sigurno – neka bude autentično. Neka bude u skladu s onim što vi jeste. Želite prijeći s nekim na „ti“? Slobodno pitajte smijete li. Želite li staviti smajlić u poruku? Stavite i vidite kakva će biti reakcija. Ili odlučujete da nećete stvari prepuštati slučaju pa ćete se ipak odlučiti za opciju glasovne ili video-poruke.
Svaki vaš mail i post prilika je da kreirate dojam o sebi i pozicionirate se među drugima – iskoristite taj potencijal.