Sada već gotovo pa sa stopostotnom sigurnošću možemo reći da se izgubila jasna granica između privatnog i poslovnog. Koncept rada od 8 do 16 za rijetke je kompanije pravilo koje se poštuje bez iznimki
Nažalost, došli smo u vrijeme kada je sasvim normalno odgovarati na mailove nakon radnog vremena, navečer nakon cijelog dana krvavog rada, vikendom dok smo s obitelji, ujutro odmah iz kreveta, čak i, s oproštenjem, dok sjedimo na WC školjki. Ta stalna dostupnost odavno je postala još jedno novo normalno, te su brojni poslodavci tu novu normalnost odlučili preokrenuti u svoju korist, i to često na štetu psihološkog blagostanja svojih djelatnika.
Problem se dodatno komplicira i razvojem same tehnologije, odnosno mobilnih uređaja. Oni više nisu samo sredstvo preko kojeg obavljamo pozive i pišemo SMS poruke, već su nam i prijenosni fotoaparati i kalkulatori, izvor novih informacija u zemlji i svijetu, osobni asistenti koji nas podsjećaju na naše obveze i to-do liste, sredstva za opuštanje i razonodu, platforme za izvršavanje bankarskih transakcija, servisi dostave hrane i pića i sl. Još samo nedostaje da na neki način preuzmu čišćenje kuće i peglanje veša. I upravo zbog svih tih funkcionalnosti sve se više „kačimo“ na ekrane svojih pametnih telefona, te sve više vremena provodimo gledajući u tu nesretnu plavu svjetlost koju isijavaju.
Prije nekoliko godina Gallup je na stanovnicima SAD-a proveo istraživanje o navikama korištenja pametnih telefona. Pokazalo se da se mobitel u prosjeku provjerava 52 puta dnevno, odnosno jedanput svakih 18 minuta. Kod mlađih ljudi to bude i nešto češće (konkretno, jedanput u 11 minuta), dok neki svog digitalnog ljubimca uzmu u ruke svake četiri minute. Možda je to razlog zbog čega se na našim mobitelima često nalazi više bakterija nego na kvaki prosječnog javnog toaleta.
Međutim, upravo ta navika stalnog korištenja mobitela kao da je zadala imperativ da moramo stalno biti dostupni – zbog čega i pišem ovaj blog. Što ako me moj šef treba, a ja nisam dostupan/na? Kakav dojam ostavljam? Jesam li ja onda dobar radnik? Hoću li dobiti neku kaznu zbog toga što se nisam javio/la?
Svaki put kada pogledamo mobitel, naše tijelo je pod stresom. To su ekstremno male količine stresa, ali kumulativnim djelovanjem dugoročno mogu biti kobne. S vremenom se čak počnemo i „trzati“, misleći da smo čuli zvuk dolazne poruke, a ustvari nismo dobili nijednu novu. I onda rezultat toga bude strah – što ako me moj šef nazove, a ja ne vidim poziv? Bolje valjda „puhati na hladno“ i stalno provjeravati mobitel, pa makar i bez razloga.
Što se tada događa u našem tijelu? Kada smo stalno „zakačeni“ na (poslovni) mobitel, suštinski se ne odmaramo od posla, te našem mozgu uskraćujemo prijeko potrebnu pauzu od poslovnog angažmana. A to onda dalje rezultira putovanjem od jedne do druge fizičke i psihološke posljedice, na kojem je burnout definitivno posljednja stanica. Nemojmo da pojmovi dnevni, tjedni i godišnji odmor postoje „reda radi“ – oni su tu s razlogom. Razlogom koji zbog prevelike količine posla i pretjerane uključenosti u njega često propustimo vidjeti.
Evo jednog posebno zanimljivog podatka: neke europske zemlje (npr. Francuska) čak su i zakonom omogućile ljudima da se van svog radnog vremena nisu dužni javljati na mobitel. Po službenoj definiciji, to tzv. „pravo na isključivanje“ (engl. right to disconnect) predstavlja pravo čovjeka koje se odnosi na mogućnost da se izvan radnog vremena odvoji od posla i ne uključuje ni u kakav oblik komunikacije preko nekog od elektroničkih uređaja, a koji je povezan s poslom. U Brazilu, primjerice, zaposlenici imaju pravo tražiti naknadu za prekovremeni rad u slučaju da ih poslodavac nazove izvan radnog vremena. Nažalost, daleko smo mi od takvog oblika uređenog sustava.
Možda bi se trebalo oduprijeti u startu? Jednom kad nas netko izvan radnog vremena dobije na mobitel, to će mu „dati krila“ da nazove i svaki sljedeći put. S druge strane, kod nekih se može javiti strah i (posljedično) otpor takvom stajalištu. Što ako mi šef da otkaz jer nisam dostupan/na na mobitel? Poduzetnici su navikli „ginuti“ za svoju firmu i biti klijentima dostupni de facto od 0 do 24, i onda često misle da bi i njihovi zaposlenici trebali imati jednako takav proaktivan mindset.
Također, svakako valja uzeti u obzir i individualni način na koji svatko od nas gleda na posao i svoja radna prava. Neki (najčešće zbog prethodnog radnog iskustva) imaju unaprijed oformljeno stajalište da korištenje poslovnog mobitela izvan radnog vremena nije dobro. Upravo bi to mogao biti uzrok velikih konflikata ako bi došli u radnu okolinu u kojoj bi se od njih očekivalo (odnosno, u kojoj bi njihov nadređeni od njih očekivao) da su stalno dostupni, da se jave na svaki njegov (ili klijentov) poziv, te da ažurno odgovaraju na mailove – makar oni bili poslani u gluho doba noći. Pa tko je još vidio spavati zbog posla?!
Naravno da jako ovisi i o tome gdje radite. Jedno je na uređenom radnom mjestu gdje se strogo odvaja privatno i poslovno te na kojem zaposlenici nemaju službeni mobitel (niti trebaju svoj privatni koristiti u poslovne svrhe), a sasvim je drugo ako ste, primjerice, u maloj privatnoj firmi gdje grcate od posla i novih projekata, gdje se treba konstantno misliti o akviziciji novih klijenata, te su zaduženja vašeg radnog mjesta jednostavno takva da ne stanu u okvire od 9 do sati Neke struke jednostavno trebaju stalno biti „on call“. Možete li zamisliti kirurga koji se ne javi na mobitel kad je dežuran? Ili vodoinstalatera koji je svoju reputaciju izgradio upravo na tome da dolazi riješiti vaše začepljenje bilo kada i bilo gdje?
Previše je faktora za obuhvatiti u jednom blogu, a posebice za donijeti neki jednoznačni zaključak i pravilo – ono koje bi sve zadovoljilo. Nažalost, pitanje iz naslova ostaje barem još neko vrijeme neodgovoreno. Točnije rečeno, na svakome od nas ostaje odgovornost da na njega damo odgovor i, ono što je još važnije, da u potpunosti prihvatimo posljedice te svoje odluke.