Ne živi se od zraka, političkih obećanja i presipavanja „iz šupljeg u prazno“, nego rada, posebno rada poduzetnika koji mogu stečenim i novim znanjima uspjeti na tržištu, proizvesti novu vrijednost, zaposliti druge ljude, a onda im – u konačnici – nije problem platiti poreze kojima se podržava školstvo, zdravstvo, policija i vojska. I održiva brojnost birokracije. Posebna je tu uloga obiteljskih poduzetnika.
Godine 1931. francuski kipar i graver Robert Coin na pročelju zgrade gospodarske komore u Lilleu (Francuska) istaknuo je rečenicu: „Štitimo rad u sjevernoj regiji“ (Defendre le travail dans la region du Nord). U regiji, u kojoj su industrija i poljoprivreda omogućavale razvoj i kvalitetan životni standard stanovništva, uloga komore bila je jasno definirana i istaknuta. No, to nije bio zadatak samo komore, nego društva u cjelini.
Zašto Hrvatska treba obiteljska poduzeća? Više je razloga.
Devedesete i početak 21. stoljeća donijeli su Hrvatskoj privatizaciju u kojoj su nemilosrdno zatvarani proizvodni pogoni, a širili se trgovački centri. Problem s naglašavanjem trgovine kao jedne od vodećih gospodarskih aktivnosti samo je u tome što, da bi ste kupovali, negdje morate zaraditi novac koji ćete u trgovini potrošiti. Možete ga i posuditi, no, opet, ako niste zaradili, da biste vratili posuđeno morat ćete prodati nešto što ste dobili ili naslijedili od roditelja da podmirite dug.
Zatvaranjem proizvodnih pogona brojni su majstori u svojim najboljim, 40-im i 50-im godina života, kada su mogli još puno znanja prenijeti mladim naraštajima, jednostavno „bačeni u zapećak“, kao nepotrebni. U isto vrijeme rasle su generacije mladih koje su potrebna znanja stjecala samo teorijom, bez starijih koleg(ic)a, mentora, da im prenesu znanja koja se ne mogu naći u knjigama.
Stoljećima su djeca prva znanja stjecali od svojih roditelja. Išla su s njima u štalu, na polje, a neka su silazila u okna rudnika ili pomagala u tvornicama (o socijalnim okvirima iskorištavanja dječje snage možemo pričati u nekom drugom tekstu). Uglavnom, bitno je naglasiti da djeca prva znanja o radu stiču od svojih roditelja i što je ta veza kroz učenje bliža i jača, tim bolje djeca mogu razumijeti koliko s eroditelji muče da bi im osigirali dnevn eobroke i krov na dglavom.
Razlozi koji govore u prilog ideji da je potrebno sačuvati obiteljska poduzeća su višestruki.
Uvijek postoje roditelji koji svoju djecu isključuju iz posla koji rade, pod raznim objašnjenjima: „ti uživaj, dosta sam se ja mučio“, „mojem sinu ne smije ništa faliti, nek’ se vidi da imamo“ ili „šta ću ti ja objašnjavati, nemam vremena za tebe“, itd. Rezultat je najčešće pojava „zlatne generacije“ koja ne zna ništa proizvesti, eventualno zna kako nešto jeftinije kupiti. Posljedice toga?
Iskustvo mojeg kolege i prijatelja Arthura Hilla, Amerikanca koji živi i radi u Hrvatskoj, kaže da je pravilo univerzalno: u Oregonu (SAD), odakle Art dolazi, vlasnik vrlo uspješnog proizvodnog poduzeća prenio je vlasništvo i odgovornost za svoje poduzeće na dva sina koji se nisu previše trudili saznati kako se zapravo vodi takav posao. U manje od dvije godine, nakon što su na račun poduzeća kupili avion i obilato trošili da zadrže svoj životni stil, poduzeće je bankrotiralo, majstori s puno godina iskustva otišli su u druga poduzeća, a ostatke nekada uspješnog poduzeća kupila je veća kanadska tvrtka.
Najstarija su – obiteljska poduzeća
Poduzetništvo je jedna od najstarijih aktivnosti čovjeka. Da neki naš poduzetan predak nije sišao s drveta i pružio ruku ka kamenu ili komadu drveta ne bi li došao do više hrane, čovječanstvo bi i danas imalo više problema s buhama u krznu nego li s razvojem računala ili električnih automobila. Prvi oblici poduzeća okupljali su obitelji, kao grupu najvećeg povjerenja i podrške, pa tako najstarija aktivno obiteljska poduzeća i danas na tržištu opstaju zahvaljujući mudrom spoju znanja skupljanog stoljećima i moderim tehnologijama koje omogućuju pristup kupcu i tržištu u realnom vremenu.
Poduzeće Kongo Gumi, graditelji budističkih svetišta, osnovano je 578. godine i još uvijek se bave istim poslom – održavanjem svetišta u Osaki (Japan). Građevinska tvrtka s najdužim samostalnim postojanjem osnovana je kada je princ Shotuku iz susjedne korejske države doveo građevinske majstore kako bi mu sagradili budistički hram. Nakon završetka radova jedan od majstora je odlučio ostati u Japanu, zasnovati obitelj, nastaviti se baviti građevinskim poslom, pa je osnovao tvrtku koja se specijalizirala za hramove. Dio duge povijesti poduzeća navedena je na 3 metra dugom svitku papira koji potiče iz 17. stoljeća, na kojem je navedeno 40 generacija vlasnika, odnosno direktora poduzeća. Svi oni su pripadali jednom te istom klanu po imenu Kongō.
No, početak 21. stoljeća bio je koban i za njih te su 2006. bili prisiljeni na prodaju i tako su prestali biti obiteljski biznis. Kupila ih je velika japanska tvrtka Takamatsu te danas djeluju kao njihova filijala. Zbog toga Kongo Gumi više nije na rang-ljestvici najstarijih obiteljskih tvrtki.
Japanski hotel u termama Houshi Onsen tako je došao na prvo mjesto najstarijih obiteljskih poduzeća na svijetu, jer njime upravlja ista obitelj od 718. godine kada ga je utemeljio budistički monah na mjestu, kako kaže legenda, koje mu je naznačio bog planine Hakusan.
Među prvih deset najstarijih svjetskih poduzeća kojima generacijama upravljaju članovi istih obitelji čak šest su talijanske. Najstarije talijansko obiteljsko poduzeće jest Pontificia Fonderia Marinelli, druga na listi najstarijih obiteljskih poduzeća, a proizvodi crkvena zvona. Ta je tvrtka osnovana u mjestu Agnone pokraj Isernije na jugu Italije, kao papinska radionica crkvenih zvona. Danas talionica dijeli drugo mjesto na tablici zajedno s francuskom kantinom vina Chateau de Goulaine. Talionica Marinelli upotrebljava još i danas staru tehniku proizvodnje zvona. Njezini su proizvodi u cijelome svijetu, od New York do Pekinga, Jeruzalema, Južne Amerike i Azije. Ima 20 zaposlenih među kojima je i pet članova obitelji Marinelli.
Druga najstarija talijanska tvrtka, četvrta po starosti u svijetu, povijesni je proizvođač vina i maslinova ulja Barone Ricasoli, osnovan u Sieni 1141. godine. Na petom je mjestu tvrtka proizvođač muranskog stakla Barovier & Toso, s otočića Murano pokraj Venecije utemeljena 1295. godine i kojoj je na čelu već 20. generacija obitelji Barovier.
Italija je čuvena u svijetu po obiteljskim tvrtkama koje su osvojile svijet, a talijanska je ekonomija prije svega realna, proizvodna, a ne virtualna. Čak i kada gospodarstva zapadnu u krizu, Italija drži kako će se lakše izvući iz njih upravo zahvaljujući velikom broju obiteljskih tvrtki koje imaju dugogodišnju tradiciju,
Istina je da trava nije zelenija kod susjeda (pa čak niti u zelenoj Irskoj), no mladi, često visoko obrazovani ljudi odlaze iz Hrvatske očekujući da im život bude bolji. Netko traži financijsku sigurnost, neku više prilika za razvoj, a netko poštovanje okoline koja cijeni dobre radnike. Njihovim odlaskom smanjuje se broj djece, već rođene, ali i one koja će se roditi, pa trebamo manje zaposlenih u vrtićima i školama. Odlaskom ljudi koji imaju primanja smanjuje se potreba za zaposlenicima u trgovinama. Manje zaposlenih u gospodarstvu znači manje poduzeća, odnosno manje plaća i manje poreza. Sa smanjenjem uplaćenih poreza počinje pritisak na one koji su ostali i koji trebaju stvoriti sredstva za funkcioniranje sustava onako kako su ga zamislili oni koji planove donose na suhom, toplom i pod krovom, bez kontakta s realnim stanjem u gospodarstvu.
Zašto su nam u takvoj situaciji potrebna obiteljska poduzeća? Teška vremena lakše se prebrode kada ste dio tima koji se međusobno podupire i vezan je s više veza nego što bi to bila redovna plaća ili topli obrok. Roditelji su prvi primjer djeci koja odrastaju, najčešće pokušavajući biti poput mame i tate. Tada roditelji mogu svojoj djeci prenijeti znanja stečena iskustvom i primjenom u praksi, ne ulazeći u zamku „pleti kotac k’o i otac“ ili „ tako su radili naši stari, pa ne treba ništa mijenjati“. Naprotiv. Mudri, životno iskusniji roditelji prihvatit će znanja svoje djece, stečena školovanjem, korištenjem računala i interneta u slobodno vrijeme, ali i boljim razumijevanjem situacije. Djeca uključena u aktivnosti svojih roditelja odlučit će se nastaviti obiteljski posao, stvarajući tradiciju koja se često traži na tržištu, a onda je lako pretpostaviti da neće sve ostaviti kako bi našli posao u inozemstvu.
Umjesto da se aktualni politički i ini razgovori vode na platformi tko je bio pobjednik u ratu koji je završio prije skoro osamdeset godina, partizani ili ustaše, prijeđimo na pobjedničku platformu „nama znani (mladi) ostaše“.
Mladi nemaju dvojbi oko ljepota Hrvatske, kvaliteti života ili prirodnih prednosti, no to nije dovoljno. Ne živi se od lijepih izlazaka ili zalazaka sunca, žubora potoka ili umirujućeg zvuka valova. Današnje tržište je brzo, prebrzo, ali i dalje traži kvalitetu, tradiciju i povjerenje. Stoga je kombinacija znanja starijih i ideja mladih odlična kombinacija kojom se stvara tradicija i brend koje kupci traže.
No, obiteljska poduzeća nisu sama na tržištu. Postoje zakonski okviri koji im mogu olakšati poslovanje ili im ga otežati do te mjere da više ni ljubav prema roditeljima, odgovornost prema okolini i želja da im djeca rastu u Hrvatskoj neće biti dovoljni. I tada trava počinje izgledati zelenije na susjedovoj strani ograde.
Autor: dr. Saša Petar Foto: PoslovniFM