Da su Marx i Engels živi vjerojatno bi ovih dana zaključili – ESG bauk kruži Europom – bauk održivosti! I najavili bi doba održivosti kao normirani i obvezatni model razvoja u 21. stoljeću.
Šalu na stranu, ali u zadnje vrijeme gotovo nema dana da netko u javnosti ne razmatra ESG teme i dileme. Panel rasprave, okrugli stolovi, konferencije, događanja… sve su to nove prilike da brojni teoretičari, a tu i tamo i pokoji praktičar ili praktičarka, odgovore na pitanja zašto je ESG važan za kompanije i zašto menadžment ovaj put konačno mora početi razmišljati o održivom razvoju kao strateškom poslu čiji rezultat vitalno utječe na opstanak svake kompanije – velike, srednje i male.
I što je još važnije, da konkretnim primjerima pokažu ne samo da su neki marketinški trikovi nedovoljni i neprihvatljivi kao dokaz nečijeg održivog poslovanja, nego, naprotiv, da se koncept održivog razvoja i poslovanja mora implementirati u strategiju same kompanije što znači da se o svemu mora voditi računa.
Zašto je ESG postao buzzword današnjice? Što je potrebno znati o tome, pročitajte u nastavku ovog teksta.
Što je održivi razvoj i tko je za njega odgovoran?
Najjednostavnije rečeno, održivi razvoj predstavlja koncept razvoja koji zadovoljava potrebe sadašnjih generacija, a pri tome ne ugrožava mogućnost budućih generacija da zadovolje svoje potrebe. Koncept takvog balansiranog i društveno odgovornog poslovanja poznat je već desetljećima, no za većinu kompanija (osim za kompanije koje su bile obveznice temeljem obveza o nefinancijskom izvještavanju) on je dosada uglavnom bio pitanje njihove vlastite osviještenosti, izbora i dobrovoljnosti. To više nije tako.
U EU i njenim članicama, pa tako i u Hrvatskoj, održivo poslovanje sada je potpuno regulirano te je usvojena opsežna legislativa. Time je izvještavanje o održivosti odnosno okolišnim, socijalnim, upravljačkim čimbenicima te utjecaju na klimatske promjene, postala zakonska obveza velikih, srednjih i malih kompanija u narednom razdoblju. Da ne bi bilo dileme te da bi se točno znalo tko, što, kada, kako treba izvještavati definirani su europski standardi izvještavanja o održivosti koji obuhvaćaju ESG područja odnosno okolišne, socijalne i upravljačke čimbenike (ESG – Environmental, Social and Governance).
Također je zakonski definirano i uređeno pitanje održivog financiranja (tzv zelenog financiranja) sa ciljem usmjeravanja kapitala i financijskih investicija u one kompanije i aktivnosti koje zadovoljavaju kriterije održivog poslovanja.
Kao što je naglasilo Vijeće EU u procesu donošenja odgovarajuće legislative, trgovačka društva će uskoro morati objavljivati detaljne informacije o pitanjima održivosti što znači da će se automatski povećati odgovornost društava i njihovog menadžmenta, spriječiti razlike u standardima održivosti i olakšati prelazak na održivo gospodarstvo.
Što to praktično znači za obveznike izvještavanja o održivosti? Kompanije će morati izvješćivati o tome kako njihov poslovni model i način rada utječu na njihovu održivost i o tome kako vanjski čimbenici održivosti (kao što su klimatske promjene ili pitanja ljudskih prava) utječu na njihovo poslovanje.
Sve to pomoći će ostalim dionicima odnosno zainteresiranim stranama kao što su: investitori, financijske institucije, dobavljači, partneri, sadašnji i potencijalni zaposlenici i svi drugi da mogu donijeti informirane odluke o pitanjima održivosti nekog trgovačkog društva.
Kratko rečeno, pitanje održivog poslovanja postaje pitanje dugoročnog opstanka i razvoja što u praksi znači povoljnije financiranje; bolje pozicioniranje na tržištu kao i veći ugled; kvalitetnije i zadovoljnije zaposlenike i slično. Bez tog usklađenja i razumijevanja utjecaja svih aspekata održivosti na budući razvoj kompanije neće biti moguće zadovoljiti zahtjeve zakonodavca kao ni ostalih zainteresiranih strana. Menadžment je odgovoran i obvezan osigurati da strategija razvoja poslovanja svake kompanije uvažava sve aspekte održivosti koji su propisani legislativom te definirani standardima. U njihovom je interesu da se čim prije dobro informiraju i poduzmu odgovarajuće korake jer zakone moraju poštivati.
Je li ESG moderni face lifting?
Ne bi smio biti. Međutim, razumijem skepsu dijela javnosti jer je neodgovornog ponašanja i neodgovornih ljudi bilo i još uvijek ima napretek. Istina, neke su kompanije svoj imidž često peglale marketinškim projektima pod krinkom društveno odgovornog ponašanja. Kritici cijelog koncepta je doprinosilo pojednostavljeno tumačenje društvene odgovornosti i održivosti kao davanje novca nekoj od ugroženih skupina u društvu i skrivanje loše prakse nekih poduzeća prema svojim zainteresiranim stranama iza velikih donacija. To je javnost vidjela i kritizirala, no sankcije su izostale. Sada napokon postoji jasna opredijeljenost i odlučnost EU i njenih članica što se vidi iz opsežne legislative kojom je uređeno ovo područje. No, zakoni su tek prvi korak prema cilju. Ključ uspjeha cijelog koncepta je u implementaciji onoga što je zakonom uređeno i djelovanje sukladno pravim vrijednostima etičnosti i odgovornosti.
Što s kukoljem u žitu?
Vjerujem da će se temeljem izvještaja o praksi održivog poslovanja pojedinih kompanija prepoznati kukolj u žitu, kako bi se to reklo. Zahvaljujući standardima i taksonomiji kojima je određena mjera za određivanje konkretnih obveza kompanija koje moraju izvještavati o održivosti, javnost i svi dionici imat će uvid u ponašanje ili poslovanje poduzeća u cjelini po svim područjima društvene odgovornosti i održivosti, a ne samo i isključivo koliko novca je izdvojeno za neku aktivnost, ma kako humana ili pozitivna bila. U doba velike informacijske povezanosti vrlo brzo će na vidjelo izaći one prakse koje nisu baš tako pozitivne. Uz to, rezultati iz javno objavljenih izvještaja su sljedivi i usporedivi pa sukladno tome može jačati ili slabiti poslovni ugled i reputacija neke tvrtka.
Nama još uvijek nedostaje sankcija onih koji se neodgovorno ponašaju i posluju. To se odnosi na osudu javnosti i društva, ali i nedostatak pravnih i kaznenih reperkusija za takvo neprihvatljivo ponašanje. Konkretno, ne može neka kompanija tvrditi da je održiva i društveno odgovorna i služiti kao primjer drugima ako i uz potpisane etičke i druge kodekse poslovanja i ponašanja završi u svim medijima kao kompanija čiji su vodeći ljudi otuđili veliki novac, primili mito ili ga nekome dali. Isto tako, nije odgovorna ona kompanija koja donira velika sredstva u neku humanitarnu svrhu, to iskoristi u marketinške svrhe, a istodobno ne plaća svojim dobavljačima, ne brine o svojim zaposlenicima ili zagađuje okoliš sa negativnim posljedicama za lokalnu zajednicu, zdravlje stanovništva ili klimu. Takva se ponašanja moraju otkriti, procesuirati i sankcionirati. U tome svoje važno mjesto, odgovornost i ulogu imaju i mediji svojim kritičkim propitivanjem određenih negativnih praksi. Tek zahvaljujući takvim primjerima djelovanja sustava, građani odnosno javnost će u većoj mjeri steći povjerenje da najodgovorniji za strateški razvoj društva zaista vjeruju u održivi razvoj kao koncept budućnosti. Također će bolje razumjeti zašto je važno da odmah krenu s konkretnim promjenama i brzim usvajanjem zakonskih obveza.
Tko će uvesti održive procedure?
Jednom kada je na razini kompanije najviše poslovodstvo osvijestilo važnost i preuzelo odgovornost za održivi razvoj kompanije, slijede koraci koje svakako treba napraviti. To se odnosi na izradu strategije održivosti vlastite kompanije, definiranje tima te uvođenje procesa koji će osigurati sve potrebne elemente za izradu izvještaja. Vrijednost standardizacije je u tome da se točno znaju i slijede pravila, kriteriji i područja koja mjerimo jer samo tako možemo uspoređivati dobivene rezultate i raditi analize koje će nam pomoći da vidimo gdje smo i gdje su područja za unaprjeđenja. Pitanje održivog razvoja nije posao jedne osobe niti se može strateški raditi ukoliko najviši menadžment, odnosno uprava ne preuzme vlastitu odgovornost te tom području pridijeli najvišu razinu u organizacijskoj hijerarhiji kao i obvezu suradnje sa ostalim dijelovima vezano uz sva područja koja su predmet izvještavanja. Slikovito rečeno, u tom zahtjevnom procesu sudjeluju interni profesionalci odnosno znalci u područjima koja govore o održivim čimbenicima, ali isto tako i drugi dionici bilo da je riječ o vlastitim zaposlenicima kao i vanjskim dionicima poput ulagatelja, financijskih institucija, dobavljača, partnera, javnosti, društva i zajednice.
Treba priznati da mi u Hrvatskoj nemamo dovoljno eksperata s domenskim znanjima, posebno praktičara. Zapravo, teoretičari su jako glasni ima ih puno i njihov broj se brzo povećava kako se približavaju rokovi izrade prvih izvještaja. Međutim, nama, a i u cijeloj EU, nedostaju profesionalci sa strateškim znanjima dokazanim u praksi kroz implementaciju integriranog sustava održivog poslovanja i izvještavanje s konkretnim pokazateljima rezultata. Takvi ljudi zaista znaju što, kada, kada i tko treba napraviti u kompanijama da bi se ciljanim aktivnostima po svim područjima djelovanja cijeli sustav održivog poslovanja implementirao u organizaciju i temeljem rezultata napravili kvalitetni izvještaji. Također se zbog tzv zelenog financiranja pojavljuje potreba za ljudima koji imaju specifična financijska znanja potrebna za buduća financiranja poslovanja ili investicija.
Zašto su važni standardi?
Prihvaćenost i uspjeh koncepta održivog razvoja ovisi o jasnom zakonodavnom okviru te čvrstoj odluci o njegovoj provedbi, jednako kao i o standardizaciji kao obveznom načinu izvještavanja. Nakon što su brojnim propisima definirani zahtjevi (npr: Direktiva europskog parlamenta i vijeća o korporativnom izvještavanju o održivosti (CSRD); Uredba o objavama povezanim s održivosti vlasnika kapitala o održivom financiranju u sektoru financijskim usluga (SFDR); Uredba o uspostavi okvira za olakšavanje održivih ulaganja (EU taksonomija) i Uredba o referentnim vrijednostima za klimatsku tranziciju) tijela EU krajem prošle godine donijela su i prve standarde za izvještavanje o održivosti (ESRS – European Sustainability Reporting Standars). Ti standardi propisuju način i sadržaj izvještavanja o održivosti. Dakle, nema više mogućnosti da se neke teme ili problemi, slikovito rečeno, pospreme pod tepih. Poduzeća će morati izvješćivati o okolišnim, društvenim i upravljačkim temama vezanim ne samo uz svoje poslovanje već i uz svoj lanac vrijednosti (kupci, dobavljači, partneri i dr.). Ono što je također važno i novo je koncept dvostruke materijalnosti. S jedne strane, od poduzeća će se zahtijevati da izvješćuju o značajnim učincima poslovanja na društvo i okoliš, a s druge strane, morat će izvijestiti kako okolišna i društvena pitanja utječu ili mogu utjecati na novčani tijek, bilancu ili dobit. Takvim sveobuhvatnim reguliranjem ovog područja osigurava se ista mjera za jasne, nedvosmislene i pouzdane objave odnosno izvore podataka te uspostavlja primjerena metodologija za procjenu, mjerenje i praćenje ESG čimbenika u različitim industrijama. Neće više biti moguća, slikovito rečeno, cherry picking varijanta. To je često znao biti problem kod izvještaja jer su u njima bile isključivo pozitivne stvari koje su činile izvještaje prilično „ružičastima“. Rizici u poslovanju, negativni trendovi u odnosu na okoliš i zajednicu, zaposlenike, dobavljače, partnere ili druge dionike, naprosto bi bili zaboravljeni i o njima u izvještajima nije bilo konkretnih pokazatelja. Zahvaljujući sveobuhvatnosti cijelog koncepta i standardizaciji, strategija održivosti prestaje biti manifestacija stavova, a postaje konkretizacija strateških ciljeva svake kompanije. Sa novom regulativom dobili smo kvalitetne alate kojima će se stimulirati pozitivne prakse, ali i sankcionirati one druge.
Primjeri dobre ESG prakse
Kao osoba s velikim iskustvom smatram da je uvijek najbolje svjedočiti primjerima.
Ericsson Nikola Tesla je najbolji hrvatski primjer integriranja održivog razvoja u strategiju poslovanja te kompanije. Taj strateški odnos prema održivosti u toj je kompaniji od samih početaka pojave ideja o konceptu održivog razvoja. U tom smislu kompanija i njeni stručnjaci svojim su strateškim, stručnim i profesionalnim doprinosima kroz tri desetljeća značajno doprinijeli razvoju koncepta u Hrvatskoj te njegovoj implementaciji u sve sastavnice kompanijskog poslovanja i razvoja. Osobno sam tijekom cijelog tog razdoblja bila odgovorna osoba za društveno odgovorno i održivo poslovanje u Grupi Ericsson Nikola Tesla pa ću ovdje izdvojiti dva konkretna primjera iz prakse. Prvi je Projekt energetske učinkovitosti kompanijskih prostora Ericssona Nikole Tesle na lokaciji u Zagrebu. To je veliki projekt vrijedan skoro deset milijuna eura koji je uspješno realiziran krajem 2020. godine, a još je i danas najveći takav projekt u našem gospodarstvu. Ostvareni su znatni pozitivni rezultati kroz energetsku obnovu vlastitih proizvodnih prostora te unaprjeđenjem energetske učinkovitosti procesa. Prema izračunima koji su prethodno bili napravljeni znalo se da u ukupnoj godišnjoj kompanijskoj emisiji ugljikovog dioksida (CO2) čak 47 posto odnosi na energetske izvore, 43 posto na sve oblike prijevoza, a tek 10 posto na sve ostalo. Iz tih je izračuna bilo jasno da za učinkovito smanjenje emisije ugljičnog dioksida primarni fokus treba usmjeriti na poboljšanje fizičkih svojstava zgrada i termo – tehničkih postrojenja s pripadajućom infrastrukturom. Ostvaren je primarni cilj: smanjenje emisije CO2 kroz smanjenje potrošnje energenata što konkretno u brojevima znači smanjenje emisije CO2 za 1400 tona godišnje. Tim je rezultatom Ericsson Nikola Tesla kroz vlastiti konkretan doprinos okolišnim i klimatskim ciljevima napravio ogroman iskorak prema cilju da prepolovi svoju emisiju CO2 do 2030. godine.
Drugi strateški primjer odnosa prema održivom razvoju iste Grupe je u području ljudskih potencijala potrebnih za razvojno istraživačke i druge visoko tehnološke poslove. U želji da utječe na proces stvaranja kvalitetnih stručnjaka odgovarajućih profila koji su potrebni industriji i gospodarstvu te da se pozicionira kao poslodavac izbora, Ericsson Nikola Tesla je prije dvadesetak godina, zajedno s vodećim tehničkim fakultetima (FER, FESB, FOI i drugi), pokrenuo Ljetni kamp za studente završnih godina fakulteta koji su u kompaniji radili na konkretnim projektima tijekom 2,5 ljetna mjeseca. Taj je jako kvalitetan način rada s mladim ljudima sada već široko prepoznat u našoj zemlji i daleko šire. Kroz Ljetni kamp je dosada prošlo više od tisuću najboljih studenata s kojima je radio ogroman broj vrhunskih mentora iz kompanije i profesora s fakulteta. Tijekom tog razdoblja studenti su uvijek radili na najnovijim tehnologijama i budućnosti orijentiranim projektima. Većina tih mladih ljudi je nakon takvog iskustva ostala raditi u kompaniji ili su svoje pozitivno iskustvo ponijeli sa sobom i danas su suradnici ili partneri Ericssonu Nikoli Tesli na brojnim projektima. Ovo je najbolji primjer važnosti brige o ljudima, potencijalnim zaposlenicima ili partnerima koji su potrebni za ambiciozne planove razvoja kompanije u budućnosti. Samo da napomenem da je početkom 2000.-tih kompanija imala oko tisuću zaposlenika, danas ih ima više od 3,5 tisuće te oni u najvećoj mjeri rade na razvojno istraživačkim poslovima. Kompanija je time ostvarila zdrav temelj da nastavi svoj put kao najveći izvoznik znanja u Hrvatskoj s najvećim R&D centrom u cijeloj regiji.
Treći primjer ESG relevantnog projekta je iz područja održivog financiranja odnosno financiranja sa smanjenom kamatnom stopom što je uspjelo grupi Letina koja se bavi proizvodnjom inox tankova na pet kontinenata i krenula je u veliki investicijski iskorak izgradnje i opremanja novog proizvodnog pogona u vrijednosti preko 14 milijuna eura. Podršku u tome dala im je dokazana financijska i ESG praktičarka Jasminka Rojko. Proces nije bio lak, jer osim pripreme investicijske studije i financijske opravdanosti projekta, trebalo je dokazati da projekt značajno doprinosi barem jednom od 6 okolišnih ciljeva, a u ostalima ne nanosi značajnu štetu te izračunati CO2 otisak. Sve te elemente trebalo je ugraditi u projektnu dokumentaciju, kako bi građevinari mogli pratiti “zelene” standarde gradnje. Letina je, dakle, iskoristila priliku da za svoju investiciju u zeleno i digitalno kod HBOR-a osigura 75% nižu kamatnu stopu što je sigurno izvrstan primjer kvalitetnog pristupa prilikama za održivo financiranje.
Rokovi već „cure“
Neke kompanije su davno implementirale koncept održivog razvoja i već ubiru plodove. S druge strane, prilično je jasno zašto je održivost top tema u cijeloj EU zajednici pa i daleko šire. S jedne strane, promjena klime i njezini negativni učinci na okoliš, ljude i društvo postaju goruće pitanje na globalnoj razini. S druge strane, rokovi za izradu prvih izvještaja o održivosti po novim standardima, taksonomiji i dr. bit će obvezni već za iduću poslovnu godinu s objavom u 2025.-oj. Ostala velika poduzeća koja su dosada bila izuzeta od nefinancijskog izvještavanja postaju ESG obveznici za 2025. godinu (izvještaji u 2026. godini). Mala i srednja poduzeća čije su dionice uvrštene na burzu svoje će izvještaje o održivosti morati pripremiti za 2026. (objava u 2027. godini).
Naravno, ovo su zakonski rokovi. Ono što će se stvarno dogoditi i o čemu donositelji odluka u kompanijama moraju voditi računa jest činjenica da se proces izvještavanja o održivosti ubrzava za sve kompanije jer su sve one dio dobavljačkog lanca nekih obveznika izvještavanja koji će onda zbog svojih obveza morati zatražiti potrebne informacije i od svojih dobavljača. Drugim riječima, iako je zakonodavac dao neki pristojan rok za usklađivanje posebno srednjih i malih kompanija, u stvarnosti se i te kompanije već sada moraju pripremati za održivo poslovanje. U protivnom, teško će ostati nečiji dobavljač, zadržati svoje zaposlenike ili dobiti kredit, a posebno ne po povoljnim uvjetima.
Kako i zašto ubrzati implementaciju?
Pitanje prihvaćenosti ESG načela zakonodavac je riješio pravnom regulacijom. Samom činjenicom da je zakonska obveza, ona je definirana kao što je definirana i kazna za nepoštivanje zakona i propisa. S druge strane, gospodarstvo je vitalno zainteresirano za sve što može doprinijeti njegovom rastu i prosperitetu društva. Mislim da je najveći izazov promjena razmišljanja i djelovanja ponajprije najodgovornijih ljudi u kompanijama koje dosada nisu bile obveznici nefinancijskog izvještavanja. Za njih je ovo velika i važna promjena. Svoju strategiju razvoja cjelokupnog poslovanja sada moraju uskladiti prema zahtjevima održivosti, osigurati ljude i resurse za internu transformaciju, konkretizirati i mjeriti aktivnosti te o rezultatima redovno, točno i transparentno izvještavati. Veliki je to posao koji počinje s preuzimanjem odgovornosti za budućnost razvoja kompanije. U tom kontekstu ESG izvještaji nisu samo skup određenih informacija nego ponajprije praktični dokaz naše brige za vlastitu budućnost odnosno naš ekonomski i društveni razvoj, odnos prema okolišu i poduzete mjere ublažavanja klimatskih promjena.
Naravno, s obzirom na nedovoljnu osviještenost svih dionika u društvu, trebamo dijeliti znanje i promovirati kompanije koje odgovorno i uspješno posluju u skladu s interesima i potrebama njihovih dionika te doprinose pozitivnim promjenama u društvu, ekonomiji i u odnosu prema okolišu i klimi. Sve ovo da bi i buduće generacije imale mogućnost ostvariti svoje potrebe.
Autorica: Snježana Bahtijari Sadržaj BizBlogova pod nazivom Mentorica bit će sastavnim dijelom autoričine knjige čiji je izlazak planiran za 2024. godinu.
Objavljeno 3. srpnja 2023. Sva prava pridržana PoslovniFM.