Koliko ste puta u životu pomislili da nemate sreće jer se prilike događaju samo drugima, a ne vama? Koliko ste puta čuli komentar da je netko uspješan jer ima puno sreće?
No, je li zaista samo sreća zaslužna za vaš ili tuđi uspjeh?
Možemo li staviti znak jednakosti između dvaju stanja u kojima se čovjek može naći: biti sretan i/ili biti uspješan?
Mislim da ljudi sami stvaraju svoju sreću jednako kao i svoj uspjeh. Kao što kaže ona narodna: ”Svatko je kovač svoje sreće.”
Naravno, ima puno primjera da je netko zaista imao puno sreće jer se u nekom trenutku jednostavno našao na određenom mjestu, u određenom društvu… Nakon toga sve je postalo povijest.
Ili je netko bio nesretan jer se nikada ništa nije posložilo kako je trebalo, a sreća ga je uvijek zaobilazila u širokom luku.
To su dva emocionalna stanja koja ljudi često precjenjuju. Vjerujem da nečiji uspjeh nije rezultat ili posljedica samo emocionalnog stanja zadovoljstva, užitka i sreće koju kao živa bića idealiziramo i čemu cijeli život težimo.
Ovdje citiram Johna W. Gardnera, zagovornika važnosti sudjelovanja građana u društvenom, političkom i ekonomskom životu SAD-a te autora brojnih knjiga s istom tematikom, koji je rekao:
”Svi se mi susrećemo s nizom odličnih prilika, koje su izvrsno prerušene u nerješive probleme.”
Gardner ne govori o sreći kao presudnom faktoru uspjeha. On vjeruje da su svi ljudi u svom životu okruženi velikim brojem prilika, međutim, nisu ih svi sposobni prepoznati, a većina niti iskoristiti.
Zašto neki ljudi gotovo u pravilu ravnodušno promatraju različite mogućnosti koje im se u životu nude? Zašto smatraju da neka prilika nije ostvariva za njih? Ili ju opće ne prepoznaju kao nešto o čemu bi trebalo dobro promisliti i djelovati?
U isto vrijeme netko drugi ne samo da prepozna pravu priliku, nego na tome razvije cijeli serijal u nastavcima. Zašto se to događa? Zašto većina ljudi ne iskoristi ono što bi tijekom života mogli napraviti? Zašto problemi koji nas okružuju zamagle moguća rješenja? Zašto ljudi nisu hrabriji i odlučniji u razmišljanju na drugačiji način?
Moguće odgovore na ova pitanja dao je Albert Einstein koji je jednom komentirao način na koji on pristupa problemima:
“ Ukoliko imam jedan sat za rješavanje nekog problema, ja pedesetipet minuta potrošim na razmišljanje o problemu, a pet minuta o mogućim rješenjima.“
I druga je važna poruka koju nam je Einstein ostavio:
“Nikada ne možete riješiti problem s istim načinom razmišljanja koji je i stvorio taj problem.“
Dakle, Einstein nam je poručio da je:
- pristup problemu ili prilici najvažniji, a svaka je priprema, ma koliko obimna i dugotrajna, vrijedna konačnog rješenja problema;
- važno promijeniti način razmišljanja jer nam je upravo takvo razmišljale uzrokovalo neki problem. Promjena perspektive, novi pogled na neki problem ili pak priliku, zapravo je najteži dio posla kojeg svatko od nas mora odraditi ukoliko zaista želi demaskirati Gardnerove prilike prerušene u nerješive probleme.
Sada kada smo oboružani ovim važnim usmjerenjima, razmislimo na trenutak je li nam to dovoljno da bismo zaista prepoznali prilike i iskoristili ih?
Mene je to mučilo pa sam sama došla do pouke, a kasnije i do izreke koja mi je bila misao vodilja u većem dijelu mog života.
Prije nego vam ju otkrijem, zanima me znate li što se događa sa žabom ako ju lagano zagrijavamo u loncu?
U početku nema previše drame za jednu žabu – opusti se jer joj lagano zagrijevanje u početku godi. Međutim, to stanje ugode toliko joj omami sva osjetila da, kada joj do mozga dođe informacija da je voda prevruća, nema više snage iskočiti iz lonca. Tako je skuhana. Da smo ju ubacili u lonac ključale vode, na dodir s kipućom tekućinom iskočila bi bez problema i spasila se.
Slično je i s nama ljudima. Često omamljeni nečinjenjem i pasivnim promatranjem svega što se oko njih događa, neki ljudi većinu života ni ne pokušaju „iskočiti iz lonca“ da bi zgrabili neku od prilika koje upravo prolaze zamaskirane u probleme. S vremenom su skuhani kao ona žaba koja se nije ni pokušala boriti nego je mirno ležala i čekala neumitan kraj.
Sve bi bilo drugačije da je proradila intuicija, imaginacija, mogućnost razmišljanja na drugi način…
Da je kojim slučajem žaba imala neki dron kojim bi snimila situaciju i shvatila da mora iskočiti koliko god joj se u tom trenutku sviđalo lagano se brčkati u toploj vodi…
Ili da je imala pametni telefon kojim bi napravila selfi i poslala ga žabljoj policiji koja bi digla galamu….
Ili da je imala ugrađene senzore na temperaturu ispod kože koji bi ju alarmirali na vrijeme…
Ili da je kojim slučajem imala pomoćnika s druge strane lonca koji bi ju bocnuo dok je bezbrižno ležala u vodi, sve bi bilo drugačije.
Tada bismo rekli da je žaba drugačijim pristupom problemu pronašla rješenje te iskoristila priliku za bijeg od smrti i dobila priliku za novi život.
Slično je i s nama ljudima.
Naša je perspektiva omeđena vlastitim loncem odnosno okruženjem u kojem je stalno, slikovito rečena, nama poznata okolina te ugodna klima s prosječnom temperaturom vode. Iz pozicije pojedinca, upravo takvo okruženje vremenom postepeno otupi osobne senzore za sve rizike i osjetila za upozorenja.
Ako ne primijenimo Einsteinove savjete i ne izvučemo pouku od jedne žabe, i nama bi se moglo dogoditi da završimo plutajući na leđima u nekom plićaku sanjareći neki drugi sretniji život. Iz takvog položaja nećemo moći vidjeti prilike, a još manje ih iskoristiti.
Tako razmišljajući o mogućim rješenjima Gardnerove enigme, osnažena Einsteinovim poučcima došla sam do svoje pete izreke:
„Uvijek gledaj izvan okvira, tada ćeš vidjeti veliku sliku.“
Upravo tako.
Helikopterski pogled odozgo, izlazak izvan okvira i vlastite kućice u kojoj je ugodno, razmišljanje o problemu na drugačiji način, prikupljanje potrebnih informacija za kvalitetno sagledavanje prilika, rizika kao i mogućih rješenja, sve to nam pomaže da vidimo veliku sliku.
Zašto nam je velika slika toliko važna?
Zato što moramo pronaći način da vidimo izvan našeg lonca. Zato što nam upravo spoznaja o svijetu koji postoji izvan našeg omeđenog mikro prostora pomaže da vidimo bolje, više, dalje, da se osposobimo vidjeti i prepoznati prilike i iskoristiti ih.
Zato drugi put kada pomislite da je netko imao sreće, da se nekom poduzetniku sreća osmjehnula, razmislite koliko je ona žaba iz naše priče bila sretna i zadovoljna na početku kada je bezbrižno, uljuljkana ugodnim i toplim okruženjem, uživala u svojoj opuštajućoj kupci. Kasnije se pokazalo da je njena najveća nesreća bila to što nije vidjela dalje od lonca.
Zato nemojte da vam trenutna ugoda, sreća i zadovoljstvo u vašem osobnom svemiru zamagle oštrinu zapažanja, bistrinu razmišljanja, moć kreativnog djelovanja i hrabrost pokušaja.
Vjerujem da s pravim pristupom, koji se također uči, možete puno bolje iskoristiti vlastiti lonac da biste i u okruženju kuhali sve bolja, konkurentnija i potrebnija jela. Trebate se usuditi gledati izvan okvira jer tada ćete vidjeti veliku sliku s puno prilika upravo za vas.
Sretno!
Autorica: Snježana Bahtijari Sadržaj BizBlogova pod nazivom Mentorica bit će sastavnim dijelom autoričine knjige čiji je izlazak planiran za 2024. godinu.
Objavljeno 14. kolovoza 2023. Sva prava pridržana PoslovniFM.