Čitav život bavim se različitim komunikacijskim dilemama i pitanjima imajući na umu krajnji cilj, a on je vezan uz percepciju, pozicioniranje, ugled i odnose među ljudima odnosno kulturu.
Taj proces kvalitetnog rada s ljudima, njihovo vođenje prema cilju nikada nisam doživljavala niti doživljavam kao operativni dnevni posao, iako tih elemenata u tom odnosu svakako ima. Ipak je ponajprije riječ o svojevrsnom poslanju koje netko u sebi ima, a netko naprosto nema. Uz to, ne otkrivamo mi danas toplu vodu kada govorimo o pravim liderima koji u bilo kojem području djelovanja mogu pokrenuti ljude. Razvoj civilizacije prepun je ljudi koji su to znali, mogli i radili.
Rimski carevi ili Marko Polo nisu imali Skype niti Google Earth, nisu se konzultirali u realnom vremenu sa drugim ljudima na online sastancima niti snimali selfije ili video uratke sa svojih „putovanja“. Međutim, vješto su i strateški fokusirano osvajali teritorije u vojne, komercijalne ili istraživačke svrhe. Danas bi bio ogroman problem da se kojim slučajem na kratko prekinu sve komunikacije i protok informacija po modernim komunikacijskim platformama, društvenim mrežama i internetu. Sve bi stalo. Naša je baza informacija i znanja danas smještena virtualno u nizu globalnih procesora koji su, zapravo, jako ranjivi.
Za razliku od naše virtualne stvarnosti, Džingis Kan je bez moderne tehnologije iz Mongolije doslovno osvojio cijeli svijet ostavivši svojim potomcima plan za nova osvajanja. Kineske dinastije s milenijskom tradicijom ostavile su svojim dalekim potomcima sustave vrijednosti koji i danas sjaje jednakim sjajem kao i u dalekoj prošlosti.
Kako je to bilo moguće?
Pa između ostalog, komunikacija s koljena na koljeno odigrala je svoju ulogu. Za Bibliju se kaže da je prva i ujedno najpopularnija ikada ispričana priča (story telling) u ljudskoj povijesti. Njen opstanak i broj pripovjedača kroz vrijeme fascinantan je.
Komunikacija je u tom prijenosu informacija odigrala ključnu ulogu. Ljudi su sudjelovali zato što su bili emocionalno dirnuti i što su vjerovali. Ta dva aspekta sudjelovanja ljudi u komunikacijskom procesu ostala su nepromijenjena do danas. I danas koristimo tehnologiju da bismo se povezali i vjerovali u nešto. Opet je riječ o emocijama i našem srcu. Ljudski mozak je mali procesor u odnosu na skup svih IT „mozgova“ koji tvore naš civilizacijski procesor. U tom centralnom procesoru svih „oblaka“ ugradili smo bezbroj informacija i podataka, „nahranili“ smo ga našim pričama i kojekakvim oblicima slika, zvuka i pokreta. Za razliku od tog centralnog IT procesora, naš mozak ima specifične dodatke u vidu emocionalne povezanosti i vlastite kreativnosti. To niti jedan komunikacijski „stroj“ danas nema. Kao što glasi jedan jako pomno osmišljen slogan: “Najvažnija je komunikacija među ljudima, ostalo je tehnologija.“
Karika koja zakazuje
Paradoksalno je, naime, koliko u umreženom i visoko tehnologiziranom svijetu moderne civilizacije, kada je sve povezano, postajemo svjesni krhkosti ljudske komponente.
U tehnološkoj revoluciji ljudi svojim ponašanjem i aktivnostima zapravo svjedoče koliko su im potrebni drugi ljudi i socijalizacija s njima, koliko žele izraziti svoje osjećaje i misli. To danas sve češće radimo kroz objave i lajkove na društvenim mrežama, korištenjem ICT tehnologije u svakodnevnom životu za pomoć u radu, kvalitetnijem provođenju slobodnog vremena, učenju, liječenju, sportu, zabavi…..
Paralelno s tim pozitivnim utjecajem odvija se još jedan, dvojbeno pozitivan proces. U vremenu ekspanzije digitalne transformacije, kada je tehnološki sve moguće i izvedivo, ljudi postaju karika koja zakazuje.
Današnji raj mogućnosti u digitalnom svijetu mami ih u svakom trenutku i oni ulaze u virtualne prostore u kojima nema granica, niti sankcija. Tamo je sve jednostavno, različite igrice potiču potisnute strasti i nagone. Gubi se granica između onoga što se smije, a što je izvan normiranog i prihvatljivog ponašanja u stvarnom svijetu.
Uigrani i ostrašćeni pojedinci nastavljaju svoje virtualne zabave i u stvarnosti iz čega onda nastaju dodatni problemi pa i ugroza za njihove i tuđe živote.
Djeca u sve ranijoj fazi razvoja počinju gledati, pa i igrati, sveprisutne agresivne virtualne igrice besmislenih borbi s desecima poginulih i mučnim scenama ubijanja s emocionalno potkapacitiranim glavnim likovima iz disfunkcionalnih obitelji i sl. Taj trend i njegove posljedice nagnale su svjetske znanstvenike da se podrobnije pozabave utjecajem takvih igrica na razvoj ljudskog mozga. Nema dvojbe, upravo svjedočimo posljedicama utjecaja velikog i brzog tehnološkog razvoja na djecu u fazi njihovog formativnog oblikovanja. Time se pred našim očima odvija ireverzibilan/ nepovratan društveni eksperiment s nepoznatim ishodom.
Nedvojbeno je dokazano da se ljudski mozak mijenja što znači i obrasci ponašanja. To s vremenom utječe i na sustav vrijednosti u društvu. Mladi ljudi imaju svoje obrasce za život i rad : modus vivendi i modus operandi.
Ne tvrdim da je stvarnost danas bolja ili lošija nego prije, naprosto je drugačija. Posebno ako se uzme u obzir da smo svi svjesni umjetne inteligencije (AI) koja na globalnu scenu ulazi brzim i nezaustavljivim koracima. Hoće li postati dobar sluga ili loš gospodar ostaje nam za vidjeti.
Virtualizacija stvarnosti
Razgovarate li s mladima, oni će vas razoružati neposrednošću z generacije, kojoj je sve dostupno. Sve se događa sada i sve što trebaš znati, pronaći ćeš s dva tri klika na webu bez potrebe za razmišljanjem…
No, je li to dovoljno kada se u trenutku dogodi stvarni život?
Kada opasna scena ili akcija iz virtualne stvarnosti završi kao gameover, znači li to da bi u stvarnom životu naša avantura mogla doživjeti tragičan kraj?
Kako pomoći nesigurnom djetetu razgovorom i ljubavlju, a ne novom tehnološkom igračkom?
Kako utješiti nekoga tko je u trenutku izgubio voljenu osobu ili nešto do čega mu je bilo stalo?
Kako sačuvati odnos s partnerom dok se za ručkom svako igra svojim telefonom? Kako razumjeti složenost odnosa kod realizacije zahtjevnog projekta u kojem 1 plus 1 nisu 2, a ljudi su nesretni do te mjere da odlaze iz projekta, kompanije pa čak i iz zemlje u potrazi za novim izazovima i drugom ekipom.
Mladi ljudi su pod velikim utjecajem fikcija. Zahvaljujući igricama u virtualnom je prostoru moguće i ubijati do mile volje bez da se osjeti ikakvo kajanje ili moralna dilema.
Kada su naši preci pričali priče znalo se tko su dobri, a tko loši momci i što im je dozvoljeno. Danas su neke igrice toliko iracionalno agresivne da se više nitko ne pita kako lik koji u igrici likvidira desetke i desetke protivnika koji nisu nužno bad gays, može biti primjer djetetu s kojim će se ono nakon određenog vremena poistovjetiti.
Ovaj ireverzibilni proces virtualizacije naše stvarnosti zbunjuje, a često i zabrinjava ljude.
U virtualnom svijetu mogu sve i sve im je dozvoljeno, dok je realnost sasvim drugačija, a posljedice trajne.
Sudar tih svjetova, tih antipoda u nekim slučajevima ima tragične posljedice. Zvjezdani sjaj pojedinih virtualnih influencera s milijunima pratitelja i ogromnom popularnošću u potpunom je nesuglasju pa i u suprotnosti s njihovim ovozemaljskim mentalnim stanjem. Očekivalo bi se da u svijetu s brojnim prijateljima nitko nije sam, a događa se upravo obrnuto.
Brojne zvijezde društvenih mreža, ponekad vrlo popularni likovi s milijunima pratitelja, toliko se osjećaju usamljenima da se ponekad odlučuju na fizičku izolaciju, mentalnu destrukciju pa i odlazak s ovog svijeta u njihov zamišljeni raj. Primjer mladića znanog kao Avici koji je imao sve, slavu, bogatstvo, zanimljiv posao DJ-a i planetarnu popularnost, a svojevoljno je napustio naš svijet u srednjim dvadesetim godinama nakon dugogodišnje bezuspješne borbe s depresijom i opijatima, najbolje govori o problemu s kojim smo kao društvo suočeni.
Ili još teže situacije kada otuđeni pojedinci u želji za malo medijske pozornosti počine teške zločine ili ubojstva velikog broja nevinih ljudi, djece….
U pravilu se istragama utvrdi da su se za taj čin pripremali te ostavili očajničke poruke na društvenim mrežama koje nitko nije shvatio kao ozbiljno upozorenje, niti je u tako toksičnim porukama pronašao razlog za brigu.
Da se to dogodilo, da smo prepoznali očajnički poziv za pomoć, možda nikada ne bi došlo do tih tragičnih posljedica.
Da smo znali pomoći, možda nikada ne bi došlo do tih zločina.
Da su s tim otuđenim ljudima komunicirali stručnjaci, koji su im možda mogli pomoći, možda nikada ne bi prešli Rubikon odnosno napravili nešto riskantno s nesagledivim posljedicama.
Ljudi kao inteligentna bića trebaju učiti na tuđim greškama kako takve greške sami ne bi ponavljali. Zato je krajnje vrijeme da se u društvu počne stvarati svijest da se virtualni prostor treba standardizirati na jednak način i život tu dolje, na zemlji. U pitanju je naša sigurnost i civilizirano komuniciranje kao temelj tolerancije i uključivosti.
U stvarnom svijetu bi naoružani čovjek koji na cesti prijeti oružjem svima bio opasan te bi potražili pomoć, obavijestili policiju i pokušali se pripremiti za najgori scenarij. Na društvenim mrežama takvi ljudi, naoružani do zuba vrlo prijetećim porukama često ostaju neprimijećeni. U virtualnom svijetu je ionako sve dozvoljeno pa nakon nekih ubojitih igrica, ljudi nastavljaju po istom obrascu. Nažalost, za obitelji onih koji su stradali od ruke takvih pojedinaca, to nije nikakva utjeha. Štoviše, još su žalosniji kada shvate da se ubojiti napad mogao spriječiti da su oni sami, njihova okolina i društvo prepoznali ugrozu i znali protumačiti takve poruke te da su na vrijeme reagirali ili potražili stručnu pomoć.
Dva svemira našeg ja
Gledajući danas mlade ljude ne mogu se oteti dojmu da digitalno doba mijenja sve uključujući i najvažnije razdoblje našeg formiranja kao osoba.
Neumitno, kako neumitno dolazi odrastanje ili starost, tehnologija popunjava sve raspoložive prostore naše osobnosti i mijenja nas iznutra i izvana. To smo drugi mi. Određen i omeđen brojnim tehnološkim dostignućima i mogućnostima 4. tehnološke revolucije naš se realni svijet isprepliće s našom virtualnom stvarnošću pa postajemo sve ranjiviji između ta dva svemira našeg ja.
Tehnologija utječe na nas gotovo poput nekog novog funkcionalnog organizma koji nas preuzima u cijelosti i svojim djelovanjem mijenja naš kod.
Produženo sjećanje, neograničeni dostup informacijama i znanju, olakšano korištenje svih resursa, umjetna inteligencija kao alternativa ograničenju pa i starenju ljudskog tijela i mozga koje pomalo gube utakmicu s beskrajnom i neograničenom moći umreženih procesora.
Što brže informacija putuje, to smo svjesniji da tom procesu možemo parirati jedino svojom kreativnošću i okretanju drugim ljudima. Kreativnost je ono u čemu ljudski rod zasada vodi.
No, koliko dugo će Sofija ili neka duga „virtualna osoba“ „nekreativno“ povezivati informacije i gospodariti samo virtualnim prostorom ostaje za vidjeti.
Već sada je jasno da postepeno nestaje granica koja dijeli fikciju od stvarnosti i što smo tehnološki razvijeniji, taj se proces ubrzava. Najnoviji primjer japanske modne blogerice koja ima 130.000 pratitelja, a zapravo nije stvarna, nego virtualna osoba, dovoljno govori o razmjerima svakodnevnog miješanja naših stvarnosti na što ljudi svjesno pristaju bez straha i ograda. To je donekle i razumljivo. Ono što predstavlja problem jest rastakanje granica ta dva svijeta našeg ja. Kada će naša virtualna osoba ugroziti svoje stvarno ja? Dijeli li nas od tog trenutka dovoljno vremena da pokušamo popraviti stvar? Svjedočeći svakodnevno novim uspjesima umjetne inteligencije i našeg sve dubljeg ulaska u virtualni prostor, čini mi se da je Rubikon već prijeđen.
Autorica: Snježana Bahtijari Sadržaj BizBlogova pod nazivom Mentorica bit će sastavnim dijelom autoričine knjige čiji je izlazak planiran za 2024. godinu.
Objavljeno 2. svibnja 2023. Sva prava pridržana PoslovniFM