Četvrta priča o izrekama u mom BizBlogu nastala je kao refleksija na važnost vlastitog iskustva i prenošenje znanja na druge ljude.
Relativno rano shvatila sam da zadovoljstvo onim što dobijem ili kupim traje puno kraće od zadovoljstva pričom koju mogu ispričati o onome što sam doživjela ili postigla.
Tako sam instinktivno sve više cijenila iskustvo koje sam tijekom vremena pretvarala u zanimljive i poučne priče s različitom akterima. Što je priča bilo više, to su akteri bili brojniji, a ja sretnija.
Ima jedna anonimna izreka koju volim, a ona govori upravo o smislu života:
“Ispunimo svoj život iskustvima, a ne stvarima. Imajmo priče za ispričati, a ne stvari za pokazati.”
Ova mudrost obično postaje jasnija kada netko svodi bilancu svog života.
Ili kada spozna vlastite vrijednosti.
Ili kada se suoči s neumitnom bolešću.
Ili kada prirodno dođe do kraja svog životnog putovanja.
Tada obično u tami svoje sobe ne nabraja imovinu ili stvari koje ima, to nekako pada u drugi plan.
Ono čega se čovjek tada sjeti i o čemu razmišlja su ljudi i zajedničke priče koje ih povezuju. Ti ljudi su obitelj, prijatelji, suradnici, druge osobe koje su u nekom trenutku bile dio nečijeg sna ili jave. To su one priče koje griju srce i pamte se zauvijek.
Zato mislim da je jako važno da ljudi postanu svjesni ove istine čim ranije u svom životu da bi imali puno više prilika steći potrebno iskustvo za dobre priče koje će njih i njihovu okolinu, slikovito rečeno, grijati u životu.
Upravo činjenica da sam tijekom dugogodišnje korporativne karijere uz moje redovne poslove radila nešto što je izvan mojih područja odgovornosti, obično neke velike kompanijske projekte, koji su bili toliko izazovni da su ostavili trajan i upečatljiv trag na ljudima koji su u tome sudjelovali, mislim da je moja najdragocjenija poslovna ostavština.
Upravo ti ljudi, moji suradnici i partneri svojim svjedočenjem o zajedničkim projektima u kojima su sudjelovali šire vjerodostojnu priču u okruženju te nastavljaju djelovati kao što su naučili.
Veliki je krug ljudi s kojima sam imala priliku i čast raditi na brojnim projektima ne samo u kompaniji u kojoj sam radila, nego i daleko šire u Hrvatskoj i izvan nje.
Naravno, suradnja je bila različitih razina, intenziteta i obima ovisno o okolnostima. Međutim, ono što je odredilo kvalitetu svake suradnje bila je strast, osnaženost i uključenost ljudi koji su sudjelovali. Morala je postojati kemija među ljudima koji su radili na zahtjevnim projektima i zadacima.
Znala sam da za realizaciju izvan serijskih stvari neće biti dovoljno ukoliko ljudi, iako kompetentni i iskusni, samo odrade svoj posao.
Trebalo ih je uvijek dodatno “zapaliti” za neku ideju, pridobiti ih i uključiti na način da to postane njima važan posao, bolje rečeno, san kojeg zajedno živimo.
Tek kada bismo postali tim ljudi koji se dobro razumiju, uvažavaju druge i njihova znanja, pomažu jedni drugima, imaju iste vrijednosti, žele postići zajednički cilj, tek tada sam znala da će svatko dati svoj maksimum, da je dovoljno motiviran, nadahnut i spreman za najzahtjevnije zadatke. Tada sam vjerovala da zajedno možemo napraviti čudo!
Temeljem upravo spoznaje da su ljudi ključ za rješenje svake životne zagonetke, došla sam do vlastite izreke koja je bila moja misao vodilja u radu s različitim ljudima i timovima.
Moj je moto uvijek bio:
”Motiviraj svoju okolinu, ljudi čine čuda.”
Kakav je moj recept za motivaciju ljudi koji čine čuda?
Na stranu svi uobičajeni poslovi upravljanja ljudima u izvršenju njihovog redovnog posla. Tu se bruse vrhunski menadžeri koje ljudi prepoznaju i cijene onoliko koliko to zaslužuju.
S druge strane lideri promjena ne moraju imati „svoje“ ljude u organizaciji. Možda opće nisu ni dio neke organizacije ili tima, ali svejedno ljudima su uzor i velika inspiracija.
Iz iskustva, prilike za utjecaj na ljude koji mijenjaju stvari mogu doći i kroz kreativne projekte koji ne moraju biti dio redovnih zadataka ili područja odgovornosti.
Baš zato i jesu interesantni. Barem meni.
Takvi projekti su me uvijek motivirali jer sam kroz njih imala osjećaj da mijenjam ljude, njihov način rada i odnos prema poslu i ciljevima.
Sve bi uvijek počelo s idejom koja je u pravilu bila nova, nikada copy -paste rješenje. To je bio moj uvjet. Sama sam sebi dizala ljestvicu, kao i svojim suradnicama i suradnicima. Posebno kada je bila riječ o velikim projektima koji su značajno doprinosili kompanijskom ugledu ili rezultatima.
“Neka drugi kopiraju ono što mi radimo, nemam s tim problema. Međutim, mi se ne smijemo ponavljati, niti smijemo kopirati druge”, govorila sam svom timu.
S obzirom da je često bila riječ o nečemu što dotada nije bila praksa, niti smo znali za sličan projekt, najprije bih se srela s nevjericom u vlastitim redovima.
“Pa to nije moguće! Kako ćemo tako nešto složeno napraviti? Gdje su nam ljudi za realizaciju tako kreativnih stvari? Nemamo dovoljno vremena”, samo su neka od pitanja koja bih uvijek slušala.
Nisam nikada zaustavljala takve diskusije niti odbacivala legitiman strah od neuspjeha. Štoviše, ta su pitanja bila izvrsna podloga za smanjenje rizika u narednim fazama svakog projekta. Dobro je da članovi tima mogu iskreno i bez straha reći što misle. Pa i kada imamo različito mišljenje.
Uvijek bih objašnjavala razloge zašto mislim da mi to možemo i znamo napraviti. Smatrala sam da trebamo razmišljati i pronaći rješenje izvan onoga što smo dotada radili.
„Treba izaći iz zone ugode i zakoračiti u uzbudljivi svijet novih perspektiva, iskoristiti vlastite sposobnosti kao i potencijal suradnika iz kompanije i izvan nje“, govorila sam uvjerena da naši ciljevi nisu nedostižni jer tako pripremljeni, mi smo pobjednički tim.
To je bila sjajna podloga za razmišljanje.
Na drugom sastanku, raspoloženje se počelo mijenjati jer su i drugi članovi tima u međuvremenu došli do prijedloga o mogućim rješenjima. Odjednom, nismo više govorili o problemu. Svi smo pronalazili prilike i razloge zašto i kako nešto možemo napraviti. Moram priznati da mi je taj dio stvaranja timskog duha i zajedništva u kontekstu osnaživanja i ohrabrivanja članova tima, posebno drag i važan.
Nakon toga, kada smo mi u najužem timu bili na istoj valnoj dužini mogli smo uključiti i druge. One koji su nekada trebali donijeti odluku o financiranju nekog projekta ili one čije su nam domensko znanje i kompetencije bili potrebni u narednim fazama. I njih je trebalo na odgovarajući način motivirati.
Za taj dio posla, najvažnija je bila kvalitetna priprema odnosno argumentirana prezentacija kao i samouvjerenost, hrabrost i odlučnost cijelog tima. Morali smo uvjeriti sve u procesu da mi to možemo i da su ciljevi ambiciozni, ali ostvarivi. Ne pamtim da smo dobili odbijenicu!
Naravno, svaki projekt ima niz izazova i krivo bi bilo misliti da su kvaliteta i stav članova tima jedino važni za realizaciju. Nisu jedino važni, ali su među najvažnijima. Zato je presudno u stvaranju timskog duha i pobjedničke kulture da se svi koji sudjeluju emocionalno angažiraju, da vjeruju ostalim članovima tima i spremni su za drugačiji pristup pa i dodatni napor (extra mile) u svom radu.
I tada smo spremni za čuda.
Međutim, jedno je realizirati neki projekt i steći neko iskustvo, a drugo je prenijeti pouku drugim ljudima.
Ja sam to vremenom počela raditi na nekoliko načina, dijeleći neka od svojih iskustava kroz suradnju i kroz mentoriranje drugih ljudi u njihovom osobnom razvoju.
Često sam poslovne sastanke, koji su bili malo ležerniji, znala obogatiti pričom o nekom od projekata koje sam s timom uspješno realizirala.
To sam uvijek radila instinktivno kada bih osjetila da takva priča može pozitivno utjecati na drugu osobu. Bio je to način da smanjim dojam prevelike formalnosti te otkrijem sugovorniku ili sugovornici ponešto o načinu na koji razmišljam i djelujem. Ujedno, smatrala sam potrebnim osigurati protutežu uobičajenoj krutosti poslovnih sastanaka na kojima ljudi prilično formalno konkretiziraju elemente poslovnih tema.
Nikada mi poriv nije bio hvaliti se rezultatima, nego upravo suprotno. Željela sam potaknuti sugovornika ili sugovornicu da u sebi prepoznaju potencijal za realizaciju vlastitih snova i stvaranje vlastitih priča.
Najveću zahvalu u pravilu bih dobila kao povratnu informaciju koja je došla odmah nakon sastanka ili naknadno. Bila bi to potvrda da je moja priča djelovala poticajno, vrlo često inspirativno i motivirajuće. Takvih je situacija bilo puno u mom životu. Jednako kao i uspjeha drugih ljudi koji su iz mojih iskustava izvukli dobru pouku i slijedili ju.
I moj rad s drugim ljudima kroz programe mentoriranja u zemlji i inozemstvu imao je sličan motiv. U tom interaktivnom, dvosmjernom procesu prepoznala sam veliki potencijal ne samo za rast i razvoj mojih mentija i mentijki, nego i za vlastiti razvoj.
Zapravo je riječ o sposobnosti prepoznavanja unutarnjih potencijala svake osobe i mogućnosti korištenja tih potencijala u različitim životnim situacijama. Svega toga ne bi moglo biti da nema iskustva koje je potvrda da je netko prošao sličan put i ispunio ga pričama koje dijeli s drugim ljudima.
Ukoliko nam ljudi vjeruju, napravili smo prvi korak prema cilju. Nakon toga puno je lakše motivirati svoju okolinu i potaknuti ljude da čine čuda.
Autorica: Snježana Bahtijari Sadržaj BizBlogova pod nazivom Mentorica bit će sastavnim dijelom autoričine knjige čiji je izlazak planiran za 2024. godinu.
Objavljeno 7. kolovoza 2023. Sva prava pridržana PoslovniFM.