Jeste li primijetili da groznica darivanja poput pandemije zarazi ljude na kraju svake godine? Nema tog cjepiva niti razuma koji bi mogli stati na kraj toj globalnoj pošasti, posebno u bogatijim društvima i među onima koji materijalnim blagodatima daju prednost nad onima duhovnim.
S gripom, virozama i koronavirusom već se nekako snalazimo. Oboružamo se čajevima, limunom i medom, zalegnemo i čekamo ozdravljenje. No što učiniti s onim stanjem svojevrsnog pomračenja uma kada u bunilu na neki crni petak ili u trgovačkom centru, na nekom proračunatom sniženju robe koja je prethodno bila bezrazložno precijenjena, uz pobjednički osmijeh ugrabimo neki poklon kojemu ćemo kasnije odrediti vlasnika?
Problem je što ta groznica dolazi sve ranije i ranije, ove je godine bila posebno agresivna pa se već krajem rujna počela tući s kremama za sunčanje i kupaćim kostimima za najbolje pozicije u trgovačkim centrima.
Prigodne božićne pjesme i veseli natpisi nad morem blještavih beskorisnih sitnica bacali su rukavicu u lice oznojenim kupcima i pozivali ih da umjesto na ljetne artikle, obrate pozornost na božićnu ponudu.
Mislim da su kupce zatekli nespremnima. Nisu očekivali da će ih trgovci zaraziti već u listopadu i studenomu. Ipak je to prerano. Uostalom, kupci su do sada uglavnom prosinac doživljavali mjesecom u kojem troše novac koji nemaju, za ono što im zapravo ne treba i u svrhu koja je, dok su zdravi, upitna.
I tako, kako je groznica došla puno ranije, oni najbolesniji do sada su već nakupovali mali šleper poklona, nek’ se nađe da budu spremni kada počne razmjena dobara.
A nitko nije uzviknuo: „Car je gol!“ Zar zaista nitko ne primjećuje da na caru nema novog ruha, da je bez obzira na sve slatkorječive komplimente njegovih dvorana za nevidljivo ruho, car bespomoćno gol. I naravno, neiskvareno dijete je dovoljno iskreno i hrabro da kaže – car je gol!
Trebaju li nam djeca reći istinu koju bismo već i sami trebali shvatiti? Groznica darivanja izgubila je svoj smisao jer smo prestali razmišljati o ljudima koje darujemo. Nije nas briga što bi njih uistinu razveselilo.
Sigurna sam da našu obitelj, prijatelje i suradnike neće razveseliti tisućiti suvenir u oceanu skupljača prašine u njihovim domovima, pedeseti šal i rukavice koje neće stići prošetati jer je konkurencija velika, a zima prekratka, ili pak figura Orašara u svim veličinama koju smo zadnjih nekoliko godina tako strastveno prigrlili iz njemačke bajkovite prošlosti da bi njome zaštitili naše domove.
Da se razumijemo, što god nekome darovali uvijek ćemo dobiti zahvalu jednako blaziranu kao i naš poklon. Nešto poput: „Nisi trebala, hvala ti, baš se radujem…“
No je li naša zahvalnost istinita ili je riječ o odgovoru koji bismo željeli čuti. Groznica darivanja zahvati nas dvostruko – jednom kao one koji daruju, a drugi put kao one koji primaju poklone. U oba slučaja, simptomi su isti: kupujemo, darujemo, dobivamo, zaboravljamo.
Je li se i vama dogodilo da ste dobili poklon koji ste proslijedili nekome drugom?
Ili da ste, možda, dobili poklon od prijateljice koja vas dobro poznaje? I onda se dogodi da joj iduće godine s ushitom pokažete taj poklon uz riječi: „Super poklon, koristim ga često“, a prijateljica upita: „Lijepo, a tko ti je to poklonio?“
Biste li dobiveni poklon proslijedili da je to bilo nešto izrađeno baš za vas?
Bi li vaša prijateljica znala da vam je ona poklonila nešto da je kojim slučajem sama to izradila umjesto da je taj poklon, kao i bezbrojne druge, kupila hrpimice, a tek pet minuta prije Božića, kod pakiranja poklona, odredila vas kao budućega sretnog vlasnika?
Mislim da ne bi.
Recimo da vam netko napiše osobnu poruku u obliku teksta koji vas opisuje, potiče i inspirira na nove pothvate, ohrabruje ili tješi kada je to potrebno. Tekst od kojeg vam zastaje dah i koji ćete nositi u srcu do kraja života. Biste li i taj dar od srca dali nekome ili biste ga čuvali za sebe i sladili se njegovim učinkom dok ste živi?
Da vam dijete napiše pjesmicu i ukrasi je svojim crtežima. Za vas bi taj poklon imao emocionalno veći učinak nego skupa slika vrhunskog umjetnika. Iskreno, uratke koje mi je kćerka pripremila imaju svoje zapaženo mjesto među najdražim uspomenama koje ne bih mijenjala ni za što drugo.
Zašto je to tako?
Zato što pokloni koji diraju vaš duh i dušu ostavljaju neizbrisiv trag u vašem srcu i nikada ih nećete moći nadomjestiti poklonima koje ste kupili ili dobili, a nisu izazvali takav učinak.
Zato se ljubav, dobrota, sreća i radost ne mjere novcem jer ga ne bi bilo dovoljno na svijetu ako bismo njime kupovali te vrijednosti. Njih ne možemo kupiti, ali ih možemo darovati. Zato u ovim danima, kada se svjetlo širi prostorom i ljudima, a mi uistinu želimo nekoga razveseliti, napravimo nešto drukčije, ne tražimo poklone po šoping-centrima, nego dozvolimo djetetu u nama da se opet igra.
Sjednimo za stol na kojem su bojice, plastelin, brašno, jaja, šećer, orasi i pekmez; hrpe vune ili tekstila; igla i konac, papir u veselim bojama i pustimo mašti na volju…
Izradimo čestitku i napišimo pismo dragoj osobi… Zapjevušimo neku pjesmu uz kićenje božićnog drvca ili izradu kolačića, pripremimo paketiće za one kojima su to jedini pokloni koji će dobiti, nazovimo zaboravljene prijatelje i čujmo im glas, zaigrajmo tombolu, čovječe ne ljuti se ili neku drugu društvenu igru i nađimo razloga za smijeh, puno smijeha.
Zaboravimo na trenutak blještavilo lažnog sjaja, okrenimo se ljudima do kojih nam je stalo. Vrijeme s njima je najveći poklon koji možemo dobiti ili darovati, a ono nema cijenu. Baš zato je i najvrjednije.
Autorica: Snježana Bahtijari Sadržaj BizBlogova pod nazivom Mentorica bit će sastavnim dijelom autoričine knjige čiji je izlazak planiran za 2024. godinu.
Objavljeno 8. siječnja 2024. Sva prava pridržana PoslovniFM.