Piše: Manuela Čelić Marušić, izvršna direktorica Udruge članova obveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova
Više od dva milijuna hrvatskih građana štedi za mirovinu u obveznim mirovinskim fondovima, u tzv. drugom mirovinskom stupu. Radi se o imovini od preko 125 milijardi kuna, a skupa s trećim stupom ili dobrovoljnom mirovinskom štednjom, riječ je o više od 130 milijardi kuna „naših novaca“. Zašto naših? Zato što su to, za razliku od doprinosa koje iz bruto plaće idu u prvi stup za isplatu mirovina sadašnjim umirovljenicima, to sredstva koja su naša imovina, na našim osobnim računima, pod našim imenom i prezimenom.
Bitno je to naglasiti, jer po zadnjim podacima čak 96% novozaposlenih niti ne bira fond u koji će se njihova sredstva uplaćivati, nego ih REGOS raspoređuje po svom ključu. Velik dio mladih niti ne zna u koji fond se sredstva uplaćuju niti koliki im je iznos na računu. Zašto takva inertnost i nebriga za vlastiti novac? Odgovor se krije i u činjenici da je to novac koji se teško doživljava osobnom imovinom, jer njome ne možemo raspolagati do trenutka odlaska u mirovinu, a to je za mnoge, ili se iako čini tako, daleka budućnost. Osobito mladim ljudima teško je zamisliti sebe u starosti, a kamoli sad razmišljati o mirovinskim primanjima. Drugi razlog je u činjenici što je u Hrvatskoj općenito niska svijest o bruto plaći, odnosno doprinosi za mirovine (i ostali porezi i doprinosi) su nešto što za njih uplaćuje poslodavac pa ih ni ne doživljavaju kao dio svoje plaće. No, iz razgovora s mladim ljudima, izranja još jedna poražavajuća činjenica, a to je niska razina povjerenja u državu i društvo, pa se ta niska razina zainteresiranosti može dijelom objasniti i tim nepovjerenjem u sustav.
Ujedno, svako malo se pojave nove ideje za mirovinsku reformu i reformu reforme, cijelog tržišnog i političkog spektra – od dajte ljudima da potpuno slobodno sami štede za svoju budućnost do toga da su ljudi nesposobni brinuti o vlastitoj budućnosti, da drugi stup treba ukinuti…
Iz tih i sličnih pitanja, a ponajviše iz upitne održivosti ovakvog sustava, zbog loših gospodarskih i demografskih trendova, iseljavanja, lošeg odnosa radno aktivnog stanovništva i broja umirovljenika, starenja stanovništva, osnovana je Udruga članova obveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova, kao prvi glas gotovo 2,5 milijuna hrvatskih građana, koji 20 godina nisu imali tijelo preko kojeg bi mogli utjecati na način upravljanja svojim novcima. Udruga je okupila stručnjake koji u ovom području mogu pomoći kvalitetnom komunikacijom sa zainteresiranim stranama, prije svega društvima za upravljanje mirovinskim fondovima, kao prirodnim partnerom za ostvarivanje cilja bitnog svim osiguranicima, a to je kapitalizacija individualnih sredstava i osiguranje boljih mirovina za sve nas.
No, i dalje 75% doprinosa ide u prvi stup, odnosno to su sredstva koja odmah idu u potrošnju, tj isplatu mirovina sadašnjim umirovljenicima. Samo 25% doprinosa usmjerava se u drugi stup, na naše osobne račune. To znači da je i dalje moja mirovina pretežito oslonjena na obećanje države da će sutra postojati dovoljan broj ljudi, dovoljne zaposlenosti, koji će generirati dovoljna sredstva za isplatu naših budućih mirovina.
Pogledamo li trendove u ključnim područjima o kojima ovakav sustav ovisi – a to su zaposlenost, gospodarski rast, migracije, odnos radno aktivnog i umirovljenog stanovništva, demografski trendovi, ne treba biti financijski stručnjak da bi se jednostavnom matematikom zaključilo da je ovakvo stanje neodrživo, odnosno da će budući umirovljenici živjeti lošije od sadašnjih, što je nedopustivo, jer je i danas razina mirovina preniska, a umirovljenici na granici i ispod granice siromaštva.
Sve nabrojano predstavlja ozbiljan pritisak na makroekonomskoj razini u smislu održivosti sustava i mogućnosti isplata mirovina u budućnosti, ali s druge strane potrebno je podizati i svijest o činjenici da se u drugom stupu nalazi osobna imovina građana i da je njihova odgovornost brinuti o vlastitim sredstvima, jednako kao što je odgovornost fondova i države briga o tuđim sredstvima. Kao uplatitelj i vlasnik sredstava na računu, ja moram imati pravo, ne samo na informaciju o stanju na tom računu, nego i na postavljanje pitanja o ostvarenim prinosima, o poslovanju onoga koji upravlja mojim novcem, u što ulaže, zašto tamo, je li mogao bolje, ako smatram da mogu drugačije, da mi se olakša prelazak iz fonda u fond, u krajnjem slučaju ako su to moja osobna sredstva, možda ja imam i druge ideje o ulaganju i štednji za budućnost?
Koja mi je korist od biranja između četiri fonda, ako ionako moram ulagati u jedan od njih? Kakva je to osobna imovina, ako ja ne mogu njome slobodno raspolagati, gdje je onda sloboda vlasništva? S druge strane, gdje je sloboda ponašanja fondova, ako su i njihova ulaganja prekomjerno regulirana? Ako smo se odlučili za tržišnu ekonomiju i davanje dijela doprinosa mirovinskim društvima, onda se i njima treba omogućiti da se tržišno ponašaju, a ne da budu tek produžena ruka države. Ali sloboda sa sobom svakako nosi i odgovornost. Kome društva koja upravljaju mirovinskim fondovima odgovaraju za svoje pogrešne odluke, a bilo ih je? Je li prirodno odgovarati regulatoru ili i vlasnicima? Ljudi koji su nekome dali 130 milijardi kuna na upravljanje, moraju imati mogućnost utjecaja. Jednako tako, i u svijesti svakog pojedinca potrebno je jačati osobnu odgovornost za vlastitu budućnost. Jedino kvalitetno rješenje je jačanje individualne štednje, ali u ovakvim uvjetima to je jako teško, jer uz 15% doprinosa za I.stup, 5% doprinosa koji ode u obvezni II.stup, te ostale poreze i doprinose, velikoj većini građana ne ostane dovoljno za dodatnu štednju.
Pred nedavno osnovanom Udrugom članova obveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova dva su velika zadatka – jedno je podizanje svijesti građana o postojanju individualne mirovinske štednje i ulozi mirovinskih fondova te aktivno zagovaranje interesa osiguranika, a drugo je pomoć u iznalaženju argumentiranog, apolitičnog, na činjenicama i struci zasnovanog prijedloga i rješenja kompleksnog pitanja mirovinskog sustava koji će osigurati održivost na dugi rok i bolju budućnost za sve nas.