U zadnje vrijeme vrlo česte su rasprave o tome treba li država isplaćivati potpore za poduzetnike ili ne. Naravno i jedna i druga opcija imaju svoje više ili manje gorljive zastupnike. Većina onih najgorljivijih i s jedne i druge strane su upravo oni koji najmanje razumiju što su i zbog čega se isplaćuju potpore.
Da bi to razumjeli potrebno je, barem u nekim osnovama, poznavati povezanost između poduzetništva i države. Poduzetnici uplatama poreza, doprinosa i drugih davanja dobrim djelom pune državni i lokalne proračune. Za uzvrat država i jedinice lokalne samouprave organiziraju funkcioniranje javnog sektora (zdravstvena skrb, obrazovanje, sigurnost, promet…), brinu o okolišu, donose zakone i pravila iz svoje nadležnosti i između ostalog vode računa o razvoju poduzetništva. Državi i jedinicama lokalne samouprave trebalo bi biti u interesu da imaju što kvalitetnije i razvijenije poduzetništvo, dok bi poduzetnicima trebalo biti u interesu da država i lokalna samouprava ima dovoljno sredstava za obavljanje svojih funkcija. Ne funkcionira u svim državama i svim lokalnim samoupravama ovo jednako uspješno, ali se upravo po uspješnosti određenih država i lokalnih samouprava može procijeniti i vidjeti koliko je ovo važno.
Potpore za očuvanje radnih mjesta koje se isplaćuju zadnjih godinu dana, zbog ograničavanja rada nekih od djelatnosti najčešći su okidač rasprava o potporama u poduzetništvu. Dok se neki zalažu za to da je država dužna isplatiti poduzetnicima sredstva za sve troškove, uključujući i njihovu dobit, drugi se zalažu da država ne isplaćuje baš ništa, jer „valjda su do sada dovoljno zaradili da mogu malo živjeti bez prometa“. Potpuno je ispravno očekivati da država, ako je ograničila određenu djelatnost u radu, isplati poduzetnicima iz te djelatnosti obeštećenje, a ne potporu. Koliko treba biti to obeštećenje teško je reći, jer ovisi o stanju proračuna, kao i o želji države da neku djelatnost održi, ali to obeštećenje sigurno ne smije biti manje od troškova koje je poduzetnik imao dok mu je poslovanje bilo ograničeno. Novce koji su kao „potpore“ isplaćeni za očuvanje radnih mjesta država bi, u slučaju da je odlučila ostaviti poduzetnike bez obeštećenja najvećim dijelom isplatila nezaposlenim osobama koje bi u svojim tvrtkama dobile otkaz, jer kada nema prometa, onda nema niti sredstava za isplatu plaća, davanja državi i drugih troškova. Osim što bi isplatila veliki iznos tih „potpora“, ali ne posredovanjem tvrtki, već posredovanjem Zavoda za zapošljavanje, država bi imala i drugi problem, a to je veliko povećanje nezaposlenih osoba u vrijeme ograničenja rada određenih djelatnosti. Koliko bi se tih osoba ponovo zaposlilo i kojim tempom teško je reći, ali je sigurno da ne bi svi poduzetnici koji su nastavili održavati svoju tvrtku to isto učinili i bez ikakvog obeštećenja. Ovakav ili sličan model obeštećenja poduzetnika uvele su i druge države, pa je jasno da je to model koji se morao primijeniti kako bi poduzetnici mogli nastaviti poslovati kada ograničenja prestanu.
Potpore su sredstva kojima država, jedinice lokalne samouprave, EU kroz svoje programe i druge institucije sufinanciraju određene sektore ili aktivnosti, jer procjenjuju da ti sektori i te aktivnosti donose koristi zajednici kroz otvaranje novih radnih mjesta, smanjenje zagađivanja okoliša, povećanje energetske učinkovitosti i slično. Među poduzetnicima s kojima razgovaram i ovdje ima velikih razlika u razumijevanju ovih potpora. Dok jedni misle da potpora uopće ne treba biti, već bi država i jedinice lokalne samouprave trebale smanjiti svoje poreze i druga davanja svima jednako za te iznose koje će odvojiti samo za određene sektore ili aktivnosti, drugi misle da država treba puno više ulagati u razvoj poduzetništva i to najviše kroz bespovratna sredstva. Istina je, kao i uvijek, negdje u sredini. Aktivnosti kao što je npr. razvoj inovativnih proizvoda i usluga uvijek treba podupirati, jer inovativni proizvodi i usluge nose brži razvoj tvrtke, otvaranje novih radnih mjesta i veće prihode za tvrtku, ali i za državni i proračune lokalne samouprave, a mikro i male tvrtke koje imaju veliki inovativni potencijal često nemaju sredstava za novi razvoj. S druge strane, kada se sufinancira izgradnja objekata ili nabava opreme tada treba voditi računa o tome da se iznosima koji se isplaćuju ne poremeti tržišna ravnoteža, tj. da se neke poduzetnike ne dovede u povlašteni položaj koji će im omogućiti stavljanje jeftinijih proizvoda i usluga na tržište. Upravo zadnji poziv koji je bio raspisan za projekte malog i srednjeg poduzetništva
„Jačanje konkurentnosti poduzeća ulaganjima u digitalnu i zelenu tranziciju“ pokazao je kako neki poduzetnici još uvijek ne razumiju funkcioniranje potpora, unatoč tome što se EU projekti za poduzetnike provode već više od deset godina. Dio poduzetnika žalio se kako je sufinanciranje za mikro i male poduzetnike samo 45%, dok je sufinanciranje za srednje samo 35% iznosa projekta. Takvim poduzetnicima objašnjavao sam da taj iznos nije „samo 34% i samo 45%“, već je to trećina i više od trećine investicije koju bi poduzetnici sami trebali snositi kada planiraju neki razvoj, i da je potpora samo motivacija da projekt naprave brže, kvalitetnije ili u većem obimu. Zbog toga se poduzetnici na pozive trebaju javljati kada planiraju investiciju koju bi proveli i bez potpore, a ne kada se raspiše poziv da „nešto“ naprave. Poduzetnici kojima potpora služi kao poticaj za brži i kvalitetniji razvoj razmišljaju dugoročno i održivo od poduzetnika koji žive od projekta do projekta.