Pitanje koliko nam trebaju EU fondovi, nastavno i pitanje trebaju li nam uopće EU fondovi, otvara kao Pandorinu kutiju i raspravu treba li nam Europska unija. Većinom se u takvim raspravama mogu čuti različiti, kvalitetni i manje kvalitetni argumenti za i protiv, dijelom i paušalne ocjene, temeljem čega je teško dati objektivnu ocjenu. U pravilu za sve one koji su za Hrvatsku u EU uniji, nema dvojbe da je i korištenje EU fondova potrebno, a to je potpuno jasno u pogledu stavova države i javnog sektora.
EU fondovi i financiranje iz tih fondova je potrebno, jer se veliki broj infrastrukturnih projekata financira iz EU fondova. I bez tih sredstava veliki dio infrastrukture gradio bi se i razvijao puno duže.
Ali kada su u pitanju poduzetnici, pitanje trebaju li nam EU fondovi prije bi se trebalo voditi na razini pitanja trebaju li poduzetnicima potpore, ne samo one iz EU, nego i državne i lokalne potpore. Jer dio poduzetnika zagovara tezu kako država ne bi trebala dijeliti potpore po bilo kakvim kriterijima, jer je to uvijek diskriminacija i stavljanje u nepovoljniji položaj onih koji nemaju pravo na potpore. Ti poduzetnici ne smatraju da država treba potpuno zanemariti poduzetnike, već zagovaraju tezu da bi za iznose za koje država i jedinice lokalne samouprave raspisuju natječaje za potpore trebalo smanjiti porezno opterećenje svim poreznim obveznicima – jednako.
Iako takva teza zvuči ispravno, stvar ipak nije tako jednostavna. Potpore se dodjeljuju, ili i se trebale dodjeljivati upravo poduzetnicima koji su iz nekog razloga diskriminirani, pa im potpore, na neki način, trebaju pomoći da održe tržišnu ravnopravnost. Pojam „diskriminirani poduzetnik“ nije baš uobičajeni ekonomski pojam, ali radi se, ovisno o situacijama i lokacijama o poduzetnicima početnicima, ženama poduzetnicama, poduzetnicima koji obavljaju djelatnost u slabije razvijenim regijama i sl. Zamislimo na primjer privatnu ustanovu za edukaciju stranih jezika koja radi u Zagrebu i Vukovaru. Tvrtka u Zagrebu, osim što zbog standarda može postaviti višu cijenu usluge, može puno brže napuniti jednu ili više grupa polaznika. Sada bi netko rekao da poduzetnik koji ne može profitabilno raditi ne treba niti otvarati ustanovu za edukaciju u Vukovaru, ali ovdje nije samo pitanje rada poduzetnika, već i nekakvog normalnog standarda života na nivou cijele države. I ako je izbor potpora poduzetnicima ili pružanje takvih usluga (državna ustanova ili ustanova u vlasništvu jedinice lokalne samouprave) ja sam uvijek za prvo, jer će biti puno manji trošak i za državni proračun i za proračun lokalne samouprave, a onda će biti i manje porezno opterećenje za sve porezne obveznike.
Ako postoji potreba za potporama poduzetnicima, onda je jasno da nam treba i potpora iz EU fondova. Kao što pomažu javnom sektoru tako EU fondovi mogu i trebali bi pomoći i realnom sektoru. Koliko će i kakve koristi biti od EU fondova ovisi prvenstveno o javnom sektoru, tj. vladi, ministrima i stručnjacima koje angažiraju, jer se sredstva troše prema operativnim programima koje ministarstva i angažirani stručnjaci pripremaju. Kompletna priprema jednog programa kreće od strategije. Nekoliko puta pisao sam koliko je strategija za bilo koje područje važna. Ne kao dokument koji moramo imati i za čiju izradu će netko „uzeti“ novce, već kao dokument koji će definirati koji su „diskriminirani“ poduzetnici kojima treba pomoći i koje su djelatnosti i sektori koji mogu uz potporu puno brže rasti, donositi novu vrijednost i stvarati nova radna mjesta.
Na žalost, puno strategija koje sam vidio, nisu strategije koje definiraju ove poduzetnike i sektore, već više liče na popis želja koje uključuju što više djelatnosti i sektora i što veći segment poduzetnika. I tada potpore, i sufinanciranja, uključujući ona iz EU fondova, postaju kontraproduktivna, a pozivi za sufinanciranje projekata postaju natječaji na koje se može prijaviti jako puno poduzetnika, i zbog toga prijava postaje „najbrži prst“, a ne prijava projekata koji pomažu poduzetnicima, ali i lokalnoj samoupravi i državi da se bolje, brže i kvalitetnije razvijaju.
Što u ovakvoj situaciji mogu poduzetnici? Poduzetnici mogu pripremati projekte koji su im potrebni za njihov rast i razvoj. Ako su im takvi projekti potrebni oni će ih, prije ili kasnije, provesti s ili bez pomoći, tj. sufinanciranja. Poduzetnici nemaju komfor, koji ima država i javni sektor, provoditi projekte kada ima novaca, ili provoditi projekte za koje su osigurana sredstva, a neće dovesti do rasta i razvoja. Kada poduzetnici to shvate onda se neće dogoditi da poduzetnik ima primjedbu na stopu financiranja koja je „samo“ 30% ili 40%, jer će znati da su to sredstva koja će pomoći projektu koji mu treba, a ne sredstva koja će zakrpati rupu u projektu koji se radi samo radi projekta i novca koji se nudi. S obzirom na to da mali i srednji poduzetnici nemaju vremena, znanja, iskustva, resursa pripremati projekte, pratiti pozive i natječaje i pripremati dokumentaciju za iste oni mogu birati hoće li se obratiti nekoj od potpornih institucija koje će im u tome pomoći, ili će angažirati konzultante koji će odraditi pripremu i prijavu, a često i provedbu projekta za njih. Druga opcija je najčešće puno skuplja, ali poduzetnik će tada utrošiti manje svog vremena u cijeli proces. S druge strane, ako si tvrtka ne može priuštiti konzultante uvijek može naći neku potpornu instituciju koja će joj odraditi, ili pomoći odraditi cijeli proces uz niže troškove, ali veći angažman poduzetnika i njegovih resursa. U svakom slučaju priprema, prijava i provedba projekta nisu „uzmimo neke novce“ aktivnost, kako je puno poduzetnika mislilo kada su počela sufinanciranja, a dobar dio ih misli i sada, već su to procesi pripreme, prijave i provedbe koji imaju svoja, često vrlo komplicirana pravila, i koji su namijenjeni ostvarivanju svrhe programa i projekta, a ne uzimanju novaca.