Kako država reagira na činjenicu da 98,58% svih poslovnih subjekata čine mikro i mali poduzetnici? Prema Zakonu o malom poduzetništvu (Small Business Act) koji je Europska unija donijela 2008. godine za sve države članice zakonodavac bi pri donošenju zakona, pravilnika, uredbi i slično pro trebao analizirati kako ti dokumenti utječu na mikro i male poduzetnike. To nam vrlo jasno govori i moto ovog zakona – „Think small first“ (misli prvo o malima). Upitamo li onih 98,58% mikro i malih vodi li zakonodavac brigu o njima kada donosi akte koji se odnose na poduzetništvo vjerujem da će velika većina odgovoriti negativno.
Tekstovi u medijima, tv emisije i drugi izvori informiranja vrlo često, potpuno neutemljeno o poduzetnicima stvaraju sliku kao o izrabljivačima radnika koji voze skupe automobile i ljetuju na egzotičnim destinacijama. Kada su uvedene mjere potpore za očuvanje radnih mjesta zbog krize uzrokovane koronavirusom, svi su pričali o velikim hotelskim lancima koji se prijavljuju na potpore, a proteklih godina ostvarivali su ogromne dobiti, a vro malo se, gotovo nitko nije pričao o kozmetičarskim i frizerskim salonima i ugostiteljskim objektima koji su bili zatvoreni ili o prijevoznicima čije je poslovanje bilo gotovo potpuno obustavljeno.
A činjenica je da mikro i mali poslovni subjekti (do 50 zaposlenih) kojih je u 2018. godini bilo 129.259 čine 98,58% svih registriranih poslovnih subjekata u RH i zapošljavaju 52,58% svih zaposlenih u poslovnim subjektima u RH. (izvor: CEPOR – Izvješće o malim i srednjim poduzećima u Hrvatskoj – 2019.) Prosječni broj zaposlenih u mikro i malim poslovnim subjektima je četiri. Zamislimo sada frizerski salon sa četiri zaposlene osobe koji radi u dvije smjene i čija je satnica 60 kn (uzao sam primjer frizerskog salona koji koristim). Možda će se nekome satnica od 60 kn činiti prilično dobra, ali kada od tog iznosa odbijemo PDV, poreze i doprinose iz plaća i doprinose na plaće, troškove režija, najma prostora i drugih usluga onda ta satnica pada na nekakvih 25 kuna neto što je dovoljno da se isplati malo više od minimalne plaće. Ne treba posebno napomenuti i da dvije suvlasnice obrta rade puno radno vrijeme, i da nemaju novaca za ekskluzivna ljetovanja i skupe automobile. Nemaju čak niti za nekakvu akumulaciju kapitala za slučaj krize kakvu upravo imamo. Naravno, ono što uvijek mogu napraviti je povećati cijenu usluge, ali u tom slučaju je upitno hoće li zadržati sve korisnike, a osim toga biti će to još jedan „argument“ za priču o bogatim poduzetnicima. Ovom pričom htio sam pokazati da, bez obzira što većina nas sliku poduzetnika veže za one „poduzetnike“ protiv kojih se trenutno vode razni sudski sporovi, većina poduzetnika su mikro i mali poduzetnici koji najčešće rade više i duže od svojih djelatnika i od tog rada mogu relativno pristojno živjeti.
Kako država reagira na činjenicu da 98,58% svih poslovnih subjekata čine mikro i mali poduzetnici? Iako se mišljenje o brizi države o mikro i malim poduzetnicima može prezentirati kao subjektivno mišljenje poslodavaca činjenica je da zakoni, pravilnici i drugi pravni akti koji uređuju poslovanje poduzetnika ne prave razliku između poduzetnika koji je jedini zaposlen u svom obrtu i tvrtke sa nekoliko tisuća zaposlenih. Poduzetnik koji radi sam trebao bi osim znanja u djelatnosti koju obavlja imati i znanja u knjigovodstvenim poslovima, pravnoj struci, zaštiti okoliša, zaštiti na radu i još nekim područjima. Ili bi trebao angažirati i platiti stručnjake koji imaju ta znanja. Trebao bi npr. platiti stručnjaka koji će mu objasniti da ukoliko vlastiti stan koristi kao ured mora imati plan evakuacije (mapu u kojoj će biti nacrtano kako se iz ureda/stana izlazi). Jer ukoliko to nema mogao bi platiti kaznu.
Ne treba posebno napomenuti da u Hrvatskoj još uvijek prevladava praksa da inspektori za uočene nedostatke u pravilu pišu kazne, a u puno manjem broju opomene, što je još jedan pokazatelj brige o mikro i malim poduzetnicima. Ovdje ne govorim o kaznama zbog utaje poreza ili sličnih prijestupa, ali većina kazni koje plaćaju mikro i mali poduzetnici odnose se na banalne prekršaje. Netko će na ovo sve reći kako mikro poduzetnici mogu osnovati paušalni obrt i onda im ne treba ništa od navedenoga, ali i paušalni obrt, osim vođenja jednostavnog ili dvojnog knjigovodstva, mora poštovati sve zakonske obveze. Nedostatak poslovanja u tom obliku pokazao se upravo sada, kada država i jedinice lokalne samouprave raspisuju natječaje i potpore za poduzetnike, a većina paušalnih obrta nema knjigovodstveni servis ili neku drugu instituciju koja bi im mogla pomoći u pripremi dokumentacije. Obzirom da se zakoni i pravila vezana uz potpore donose relativno brzo, jasno je da je u provedbi potrebno napraviti izmjene ili dopune tih pravila.
Problem je što institucije koje provode natječaje, prema iskustvima koje poduzetnici donose u grupi Udruga Glas poduzetnika na facebooku, sporo i slabo odgovaraju na upite. Postoje tu i pozitivni primjeri, npr. državni tajnik u Ministarstvu rada i mirovinskog sustava koji odgovara na pitanja i u popodnevnim satima, i vikendom i daje preporuke i upute što treba napraviti. Međutim, unatoč njegovoj dobroj volji i trudu, sustav ne smije funkcionirati na angažmanu pojedinaca, već na dobro postavljenim i kreiranim procedurama. Vrlo često se događa da ministarstvo promijeni ili dopuni pravila, poduzetnici to pročitaju na web stranicama, a djelatnici u ispostavama HZZ-a koji provodi mjere ne znaju ništa o tome, jer im još nitko nije rekao.
Uvijek postoje i neki pozitivni pokazatelji, pa tako i u ovom slučaju, a pokazatelji se odnose na EU sredstva. Čak 16 država članica EU predvidjelo je manje sredstava za potporu malim i srednjim poduzetnicima, a od onih koji su predvidjeli veća sredstva su države kao što su Italija, Poljska, Španjolska, Francuska, Njemačka i slične koje imaju puno veća sredstva na raspolaganju, pa su i sredstva namijenjena malim i srednjim poduzetnicima veća. Osim toga, Hrvatska je u 2019. godini bila u grupi država koje su najvećim dijelom ugovorile i isplatile sredstva iz programa za potporu malim i srednjim poduzetnicima.
U svakom slučaju država mora značajno više i kvalitetnije olakšati rad mikro i malim poduzetnicima kroz ukidanje normi koje nisu realno potrebne, smanjenje davanja ukidanjem parafiskalnih i sličnih nameta i drugim promjenama, jer osim što čine većinu poslovnih subjekata oni i zapošljavaju više od polovine svih zaposlenih, i kao i u svim drugim državama, nose razvoj gospodarstva.