U brzini života punog neizvjesnosti, promjena, opreza i nepovjerenja, teško je steći povjerenje, a lako je izgubiti ga. Ako među osobama u osobnom ili poslovnom odnosu nestane povjerenje, ni jedan im ugovor, zakon ili sud ne mogu pomoći. Prva žrtva svakog ozbiljnog konflikta je upravo povjerenje.
Povjerenje se ne može dobiti samo zato što je netko odlučio stupiti s nama u odnos ili nas angažirao da obavimo neku profesionalnu ulogu ili uslugu. Moramo ga zaslužiti.
Jednako je i s povjerenjem koje medijator ili medijatorica tijekom medijacije još od prvog kontakta grade sa sudionicima konflikta kojima pomažu pronaći za njih najbolje rješenje.
Razlika između želje i potrebe
Na radionici o medijaciji za gospodarstvenike, govorio sam koliko je pri traženju rješenja za konflikte (sporove) važno razlikovati naše POTREBE od naših ŽELJA. Mnogo toga želimo, malo od toga doista trebamo. Zato se rješenje za neslaganja, konflikte ili sporove uvijek krije negdje među našim potrebama, a ne među željama.
Mnoge pregovaračke i parnične strategije te pravne pozicije, pogrešno se temelje na nastojanjima da njihovi sudionici od druge strane dobiju ono što žele, umjesto ono što od njih trebaju. Osim toga, najčešće pri tome zaboravljaju da je preduvjet da to dobiju, pomaganje i drugoj strani u pregovorima da dobije ono što ona treba. Tu se kriju brojne zapreke u pregovorima na putu prema dogovoru.
Je li motor Harley-Davidson moja želja ili potreba?
Ovom zgodom pokušao sam prisutnima slikovito ukazati na razliku između naših želja i potreba na vlastitom primjeru: Znate, obožavam motore. Posebno se divim Harley-Davidson motorima. Harley je moja velika želja i san. Koristim baš svaku priliku da se nađem pred HD izlogom ili u HD dućanu. Uživam i samo gledajući ih kroz staklo izloga. A tek opipati ih!? Pri tome uvijek uvjeravam sebe kako imam prave godine i pravu težinu za Harleya.
Međutim, kada malo bolje promislim, pored moje velike želje za Harleyem, čini se kako nemam stvarnu potrebu za njim. Možda više nemam moto društvo kao nekad, možda nemam vremena za duge vožnje, a možda i ne uživam više u dugotrajnom sjedenju ma koliko njegovo sjedalo bilo ugodno. Moguće je da bi moj Harley završio negdje u nekoj garaži gdje bi ga najčešće samo laštio i uživao gledajući ga. Gledati ga mogu i u izlogu Harley-Davidson dućana.
Ni sam nisam siguran jesam li ovo posljednje rekao zato što Harley zapravo ne trebam ili zato što je skup? 🙂
Po završetku radionice jedan od polaznika prišao mi je srdačno i sa ispruženom rukom: „Dopustite da se upoznamo. Ja sam Marko, tajnik Udruge Harley-Davidson. Mi ljubitelji Harleya okupljamo se svake srijede u Biker’s Club-u u Savskoj. Pridružite nam se kad god želite.“ Iznenađen i oduševljen, naravno, objeručke sam prihvatio prijedlog.
Susret s ljubiteljima Harleya u Biker’s Club-u i iznenađenje
Pridružio sam im se već slijedeće srijede. Uz Marka, za stolom je sjedilo troje njegovih kolega. Povezala ih je strast prema Harleyima. Njihovi limeni ljubimci bili su ponosno parkirani u blizini.
Razgovarali smo veselo i ugodno možda sat vremena. Potom je uslijedilo veliko iznenađenje za mene. Marko je iz džepa izvadio ključ i šutke ga pružio prema meni, pustivši da se klati na privjesku u njegovoj ruci. Upitao sam ga gotovo šokiran: “Marko, je li to ono što mislim da jest?“ „Da“, odgovorio je uz široki osmjeh.
Uzeo sam bojažljivo ključ i krenuli smo prema njegovom Harleyu, Electra Glide. Motor je bio „veći od sebe.“ Zajahao sam ga. Marko mi je dao osnovne upute. Upalio sam ga i kliznuo s njim niz ulicu. Zvuk koji je proizvodio malo s čim se može usporediti. Za mene, nadnaravno!
Marko me pratio s drugim Harleyem. Bila je ugodno topla ljetna noć. Vjetar u mojoj rijetkoj kosi. Rock muzika dolazila je iz zvučnika audio uređaja na upravljačkoj tabli i usklađeno se natjecala sa zvukom motora. Što da vam kažem, tih pola sata svrstavam među najljepše trenutke u životu.
Kad smo se vratili u Club, osupnut kao dječak kojemu se upravo ispunio san, ushićeno sam se zahvalio Marku na tom poklonjenom iskustvu. On mi je tada, onako ovlaš rekao riječi koje nikada neću zaboraviti: „Srđane, mislim da ovo moraš znati. Ovo je bio tek drugi put u mom životu da je netko osim mene vozio moj motor.“
Ne trebam vam reći kako mi je to bio jedan od najvećih komplimenata koje sam dobio u životu. Marko, i pored toga što me nije dovoljno poznavao i što nije znao gotovo ništa o mojim moto vozačkim vještinama i iskustvu, dao mi je u ruke svog sjajnog i najdražeg limenog ljubimca, samo na temelju dojma o meni iz naše kratke interakcije. Tako nešto učinio je tek drugi put u životu.
Eto, to je povjerenje! Topla i velika hvala Marku zauvijek!
Ni u jednom odnosu ne pokušavajte zaslužiti manje povjerenje od ovoga. Povjerenje je sve što imamo. Povjerenje je preduvjet za svaki uspješan odnos. Zaslužimo ga i onda, čuvajmo ga kao uči u glavi.