Zovu ih osnivači, gazde, vlasnici, poduzetnici, privatnici, tajkuni – posprdno. Za sve njih kažu ’kako im nije dosta love’, ’samo grabe još i još’, ‘oni izrabljuju’… Za vrijeme svjetskih kriza oni su krivi čitavom svijetu. U obična vremena krivi su u državama koje su stalno u krizi. Sve do konačnog zaključka: ’Svi su oni isti’…. NISU!
Da se razumijemo – svi mi, radni ljudi, ujutro rano ustajemo iz toplih postelja, ili u hladne liježemo, zbog novca. Ili nas plaćaju ili se samoplaćamo. Pa tako i oni. Ali među njima postoje velike, ogromne, gromadne, suštinske razlike. Razlika je što su neki u ovom, što našim jezikom zovemo poslom, biznisu, samo zbog novca. Takve Mani Gotovac, hrvatska dramaturginja i spisateljica, prepoznaje, nažalost, i među društvenom elitom, i točno, jasno i iskreno naziva ’ grabitivci’ (od glagola ’grabiti’ i imenice ’primitivac’). A u takvom vrtu, i uz takvo cvijeće, srećom, proklijaju i samonikli.
Samonikli su oni koji nisu tu s a m o z b o g n o v c a.
Samonikli stvaraju iz potrebe za ljubavlju i priznanjem sredine.
Samonikli stvaraju zato što je to, ma koliko nerijetko bilo bolno, ipak zabavno.
I kad ih pitate, ni oni ne znaju što je to kod osnivača što ih vodi prema novim planovima i ciljevima. Novac nije. Ponovno, točno, oprezno, polako s jasnom razlikom – samo novac, nije.
Zašto je jedan samonikli, u srednjim godinama, u zemlji u kasnim teškim godinama, krajem prošlog stoljeća, ostavio potpredsjedničko mjesto u ogromnoj korporaciji i sve što uz to ide (automobil, no limit, a skoro i no control zlatna kartica, tajnica, vozač (sve puta dva)) i unajmio poslovne prostorije, za sebe i svoje prvoborce, ukupno malo manje od jedne od njegovih kancelarija? Da bi se obogatio? Ma, dajte, molim vas.
Za nekog nalik samoniklom, mudri je, na neki drugi način sličan mu, srpski dramaturg, Borislav Mihajlović Mihiz zapisao: ’ne radi on to zato što voli, već zato što mora’.
Samonikle nitko nije učio kako se pokreću tvrtke. Samouki su pokrenuli i vode kompanije. I ulože oni sebe, svoja 24 sata, svojih 365 dana, svoje godine, desetljeća. Prilože ono što svi imamo, a što oni daju kompaniji – svoje srce. Kad obolijevaju, obolijevaju od njega. Kad umru, umru od njega. Rijetki su osnivači kojima je na osmrtnici pisalo ’ poslije duge i teške bolesti’, uvijek piše ’iznenada nas je napustio naš…’.
’Ne radi on to zato što voli, već zato što mora.’
Objašnjavao jednom ozbiljan glumac kako je teško spremati se za uloge te da dok ulazi ’u lik’ , taj ga ’lik’ sve više preuzima, pa kako i dok šeta gradom, ulazi u trgovine, sjedi s prijateljima, razgovara s djecom… stalno je ’u liku’. Za razliku od njega koji, nakon što svlada ulogu i kad se spusti zastor, izađe iz ’lika’, samonikli nikada ne izlazi iz ’lika’. Ako ikada i kaže da jedva čeka otići u mirovinu, neću reći da ne govori istinu, nego da laže.
’Ne radi on to zato što voli, već zato što mora.’
Nekoliko njih se, nemilosrdnih prvenstveno prema samom sebi, rano ujutro pojavilo, nenajavljeno (najavili bi oni, ali su to odlučili tog jutra, tuširajući se) kod nas na vratima da bi taj dan proveli na seminaru. Jedan je sam (ima vozača, ali ga takav nemilosrdan kakav jest nije probudio), velikim džipom prevalio stotine kilometara jer je u jednoj od nerijetkih noći u kojima mu san ne dolazi na internetskoj stranici vidio knjigu u kojoj će, vjerovao je naivan, naći lijek za nesanicu (ne znajući da dobre knjige iz menadžmenta ne nude rješenja, već samo izazivaju druge, doduše ljepše, nesanice te misao i ruku vode prema onom blokiću kraj kreveta).
Samonikli deset godina gradi objekt od xyz kvadrata i neće ga iznajmiti velikom trgovačkom lancu, jer ’nisam ja to zato gradio, već za proizvodnju i istraživački centar’. Ma koliko mu se tada, a meni što to pišem sada, podsmjehivali raznorazni financijski stručnjaci. Ne razumiju oni da bi, kad bi se odluke donosile samo na temelju brojeva, život organizacija bio tako jednostavan. Ali i da bi jako kratko trajao.
’Ne radi on to zato što voli, već zato što mora.’
Samonikli uloži svojih xy milijuna da bi mu banka dala (a ne da nitko, a osobito ne banka) još više od toliko da podigne još jednu bebu, još jednog giganta. I vjeruje li još itko da on to radi samo zbog novca? (Jesam li to čuo ’kako mu nije dosta’?) A što biste tom samoniklom savjetovali da vam je sin, otac, brat? Tko od toga ima koristi? On? Reketaši, politički ili obični? Zaposlenici? Hajde iskreno. (Nije bitno je li xy milijuna ili xy tisuća).
’Ne radi on to zato što voli, već zato što mora.’
Samonikli ne formiraju vlade, jer vlade nisu stvorile njih.
Samonikli su vitalna žila rude u rudniku i, moram vjerovati, da će se oni za koje glasamo, ili se izglasavaju sami, ipak na kraju (ne znajući gdje je kraj) okrenuti njima (ne po harač, za Boga miloga, opet). Pomažući samoniklima, ne samo tako da im ne odmažu, iako je i to dosta za početak, pomoći će i naša gospodarstva i naše države. Samo samonikli neće spasiti svijet, ali bez njih ćemo sigurno propasti.
Autor: Boris Vukić Foto: PoslovniFM
Objavljeno 31. svibnja 2022. Sva prava pridržana PoslovniFM.