Pojam partnerstva nije preferirani model rada kod poduzetnika i osnivača. Promatrajući sudbinu partnerskih kompanija, lako je doći i do odgovora te razloga zašto je to tako. Poslije početne faze (kad su poput zaljubljenih parova koji dijele isti san) i samog početka života njihovih kompanija (kad se žrtvuju i u potpunosti posvećuju jedan drugom i zajedničkoj „bebi“) javljaju se konflikti. Nerijetko razlike između partnera, zbog kojih su se prepoznali i zbog kojih su bili jači i nadopunjavali se, prerastaju u razarajuće sukobe. Počinje neravnopravna utakmica između razuma, s jedne strane, i emocija i taštine, koju razum uvjerljivo gubi. Ostaje tužna pomisao i jadikovka o tome kakve bi samo uspjehe postigli, ako su i ovako mogli biti uspješni, samo da su bili malo „normalniji“.
Mnogobrojna se partnerstva raskidaju, u boljim slučajevima jedni druge isplaćuju i neki od njih izlaze iz biznisa, u gorima se kompanije dijele, u najgorima mrcvare i sebe, kao i zaposlene, na radost odvjetnika i procjenitelja vrijednosti kompanije. U svakom od tih slučajeva partneri se razilaze ljudski, s puno emocija. Filozofsko je pitanje je li lakše (ili teže) održati brak ili partnerstvo u biznisu. No, jedno je sigurno točno. Poslije razvoda braka, u većini slučajeva, barem jedan od bivših bračnih partnera pronalazi novog. Kad sam već kod digresije, prizvaću misao koju sam čuo od pokojnog Dušana Grkovića – „drugi brak je pobjeda nade nad iskustvom“. No, kod poslovnih partnera iskustvo je uglavnom daleko jače od nade i rijetko koji partner poslije poslovnog razlaza traži novog, već biznis nastavlja sam.
Opstaju partneri koji su spremni na kompromise, svjesni da partnerstvo zahtijeva razumijevanje, zahtijeva strpljenje, zahtijeva prihvaćanje i odluka koje ponekad nisu u tvom interesu kako bi jednog dana isto to očekivao i od druge strane… zbog svega onog što se ukratko naziva „cijena partnerstva“. Cijena koju velika većina osnivača ne samo da nije spremna platiti, nego i zahvaljuju Svevišnjem što ih je od svega tog sačuvao i time se naokolo hvale.
Sve u svemu – „Bogu hvala što nisam imao partnera“ ili „Bogu hvala, ja sam se s ‘onim’ razišao na vrijeme“ – rečenice su koje se nerijetko mogu čuti među osnivačima.
A kad odrastu njihova djeca, dolazi do paradoksa. Dolazi do velikog paradoksa. Isti ti osnivači sada očekuju od svoje djece da se priključe kompaniji i da kao nasljednici budu partneri u poslu! I to partneri koji će, naravno, biti složni, dopunjavati se i koji imaju isti zajednički interes. Znam nasljednike čiji je zajednički interes „da se tata ne nervira i ne ljuti“. Kratkoročan, naravno, a koji najduže može trajati dok je tata živ.
Osnivači, zapitajte se biste li vi bili sretni da ste imali kompaniju s bratom ili sestrom. Nekima sam postavio ovo pitanje i bio sam sretan što sam im pomogao shvatiti ozbiljnost problema. Bit ću iskren i osoban – i ja sam se dobro zamislio kakve bi muke moja sestra i ja imali da naš muški roditelj nije bio prosvjetni radnik, već poduzetnik i osnivač. Sestra i ja se odlično slažemo, djeca nam se isto tako lijepo slažu, ponekad idemo zajedno na ljetovanje, redovno na nedjeljne objede kod majke. Ali da radimo zajedno? Ali da moramo zajedno donositi poslovne odluke??? Uf. Ufff.
Dakle, djeca osnivača koja zajedno rade i jednog dana postaju suvlasnici, ne biraju partnera u obiteljskoj kompaniji. Svatko od njih dobiva partnera kojeg nije birao, već mu je nametnut srodstvom. Razgovarao sam sa stotinama njih, ali još nisam čuo ni za jedan slučaj da su se u djetinjstvu igrali igre „kako ćemo mi naslijediti tatu“.
Dobivaju partnera s kojim nisu sanjali isti san, s kojim nemaju ni uspomene na trenutke kada im je na početku bilo teško i s kojim su se radovali zbog prvih uspjeha i pobjeda. Nemaju uspomene na prve zadovoljne klijente koji su se vraćali s novim narudžbama. Najčešće, kao što smo rekli, pred sobom imaju kompaniju – jednog velikog monstruma, koji zavisi od osnivača, koji zavisi od njihovog oca. Nisu se u isto vrijeme ni priključili toj kompaniji, niti su to učinili s jednakim elanom, željom, voljom, znanjem. A dolaze kod roditelja, osnivača za kojeg su oni jednaki, u svemu jednaki, kod nekih čak i u nezahvalnosti prema njemu, velikom stvoritelju i njih i kompanije. Nadam se da osnivači dok ovo čitaju prepoznaju razloge da napišu, zajedno sa njima, Obiteljski protokol kao putokaz za sve kako da zajedno pođu u budućnost.
Autor: Boris Vukić
Objavljeno 19. travnja 2022. Sva prava pridržana PoslovniFM.
