Moja glavna primjedba je da su mjere koje su provedene u Hrvaskoj destimulativne za proizvodnju. Trebali smo imati mjere za očuvanje proizvodnje, ne radnih mjesta, pa se ne bi moglo dogoditi da je netko namjerno smanjio proizvodnju kako bi dobio pomoć, to je bio pogrešan pristup, ocijenio je za poslovniFM Željko Garača, nekadašnji dekan a sada profesor na splitskom Ekonomskom fakultetu, odgovarajući na pitanje je li to što smo prema usporedbi mjera i reagiranju na krizu šesti u Europskoj uniji bila dobra reakcija na krizu.
U razgovoru s urednicom emisije A’vista Gordanom Gelenčer, Garača je objasnio kako se selektivno mogla pomoći proizvodnja.
„Imali ste čitav niz poduzeća koja su mogla proizvoditi, ali nisu mogla prodati svoju robu, stoga je moj prijedlog bio da država otkupi svu tu robu do trenutka dok ne bude mogla biti isporučena kupcima i naplaćena. Drugo, pomoć koja je išla prema poduzetnicima trebala je biti kontinuirana u smislu distribucije i uvjetovana padom prihoda. Mislim da te mjere nisu smjele potpuno kompenzirati pad, država je trebala reći primjerice da podmiruje pad prihoda do 50 posto. Treća stvar odnosi se na one kojima je država izravno ili neizravno zabranila poslovanje, njima je država trebala pokriti sve fiksne troškove”, smatra Garača.
Je li država prerano ispucala arsenal pomoći? To je također jedna od mojih ključnih primjedbi, jer kada se pogledaju statistički podaci mi nismo imali problema s BDP-om u prvom tromjesečju: da, rast nije iznosio 2,5 nego 0,4 posto, ali je daleko od onoga što će kriza izazvati. Tako se izgubio fiskalni kapacitet za vrijeme kada bude trebao krenuti stvarni oporavak. U ovom prvom razdoblju kao građani imali smo zalihe da preživimo barem mjesec dana, pogotovo oni koji se bave turizmom, jer i inače tako funkcioniraju. I treće, tumačeno je da je ovo kriza potražnje, no ona je u startu bila kriza ponude. Ljudi su htjeli kupovati, ali nisu imali prilike, a onda je ona brzo prerasla i u krizu potražnje“, tumači Garača te u nastavku razgovora odgovara i na pitanje koja će od te dvije krize najesen biti teža?
Naše su politike loše, na prvome je mjestu monetarna, koja je u zadnjih 25 godina najveći štetočina gospodarstva
„Bit će gora kriza potražnje i sada je vrijeme da se potiče potrošnja, no treba biti oprezan, jer nije svako povećanje potrošnje dobro. Treba naći mehanizam da se ta potrošnja usmjerava prema domaćoj proizvodnji i domaćim kapacitetima. Ako poticanje potrošnje završi u uvozu, samo ćemo pogoršati situaciju i izazvati velike probleme u trgovinskoj bilanci, što će dovesti i do većeg javnog duga. Točno, nedostatni smo s proizvodnjom i s poljoprivredom u kojoj sa sve više poticaja proizvodnja pada, jer se potiče površina, ne proizvodnja, no to nije alibi. Treba li se država miješati u privatni sektor ili sve treba prepustiti tržištu? Moja je teza jasna, ja sam kejnezijanac, država se mora miješati u gospodarstvo, samo što se kod nas miješa previše i na pogrešan način. Ona se ne smije baviti mikro stvarima, upravljanjem poduzećima, ona se mora baviti ekonomskim politikama koje stvaraju zdravo okruženje za poslovanje. Naše su politike loše, na prvome je mjestu monetarna, koja je u zadnjih 25 godina najveći štetočina gospodarstva“, tvrdi Garača.
Kako nas čekaju izbori, a velik je dio pomoći tvrtkama već ispucan, logično je pitanje hoćemo li najesen imati dovoljno fiskalnog kapaciteta, koji su izvori na koje se možemo osloniti?
„Mislim da smo osvijestili i druge izvore osim zaduženja, prije svega mislim na ulogu HNB-a koji je napokon počeo činiti ono što je prije bilo nezamislivo. Financiranje je neizravno, HNB otkupljuje državne obveznice od banaka koje onda tim novcem ponovno kreditiraju državu. Zadužili smo se i na vanjskom tržištu, iako je moja sugestija da je i taj dio duga trebalo pretvoriti u domaći, HNB ima dovoljno međunarodnih pričuva. To bi smanjilo pričuve, ali to treba gledati u kontekstu aranžmana HNB-a i ECB-a o valutnom swapu koji nas je spasio, jer je već krenula pošast kupnje eura i slabljenja kune. Znam da je hereza, ali spomenut ću jednu od mjera koju sam spomenuo u prošloj krizi – devalvacija. Neki pomak u tečaju riješio bi dio problema, istina pojavili bi se novi kod dužnika čiji krediti imaju valutnu klauzulu, ali ako bi devalvacija bila umjerena mogla bi se kompenzirati nekim oblicima poreznih rasterećenja (ne PDV-a) gdje bi to izazvalo umjerenu inflaciju koja bi dovela do preraspodjele dohotka između javnog i privatnog, u korist privatnog, pogotovo izvoznika. Također, mjera o kojoj se ne želi govoriti jest suspenzija II. mirovinskog stupa. Privremenom suspenzijom, ne ukidanjem, ne nacionalizacijom nego da se na godinu-dvije-tri zamrznu uplate, godišnje bi se oslobodilo oko 12 milijardi kuna. Bojim se da će odustajanjem od te mjere država u idućih pet godina imati javni dug veći za oko 60 milijardi kuna“, uvjeren je Garača.
Ne bi to bilo toliko nemoguće, jer i sve druge zemlje pribjegavaju neortodoksnim politikama, pa i nastavku tiskanja novca, pa tako i ECB i FED.
„To je toliko eskaliralo, ako usporedimo što je radio FED u prošloj krizi kroz kvantitativno popuštanje, u četiri godine pustio je oko 4 tisuće milijarda dolara. Sada je taj isti iznos pušten u roku manjem od mjesec dana. Kamo taj novac ide? Nažalost, najvećim dijelom na tržišta kapitala koja su se potpuno odvojila od realne ekonomije, vrijednost dionica nema nikakve veze s fundamentalnom vrijednošću kompanija. Ali, novca će svakako biti, poručuje Garača.
Mjera o kojoj se ne želi govoriti jest suspenzija II. mirovinskog stupa. Privremenom suspenzijom, ne ukidanjem, ne nacionalizacijom nego da se na godinu-dvije-tri zamrznu uplate, godišnje bi se oslobodilo oko 12 milijardi kuna.
A što će biti s našim radnim mjestima i nezaposlenošću uskoro, kada i mjere za određene djelatnosti završe?, upitala je urednica.
„Država nije izravno financirala potrošnju nego radna mjesta, no na kraju priče to je isto, pri čemu se obveze države nisu bitno promijenile. Da su zaposlenici kojima je sačuvano radno mjesto ostali bez posla i otišli na Zavod za zapošljavanje, država bi bila dužna isplaćivati približno isti iznos. To najviše djeluje psihološki, manje ekonomski. Mjere su bile preuranjene i preintenzivne, problem je što se time iscrpljuje fiskalni kapacitet za vrijeme kada će stvarno trebati potaknuti gospodarstvo. Nema smisla poticati potražnju ako nema domaće ponude, a opasnost je da ti poticaji odu na uvoznu potražnju. Kako se radilo o očuvanju radnih mjesta, protumačio sam to kao prikrivenu nezaposlenost. Već sada imamo drugi ciklus mjera koji je vrlo selektivan, što je nepošteno, a u manjem opsegu, pa nemamo što očekivati nego rast nezaposlenosti. To onda znači i manju potražnju, potrošnju i nećemo se tako lako izvući iz krize za koju se vjerovalo da će biti jednostavnog V oblika. Ostaje nam W i, kao najgora varijanta – L. I ako krene oporavak, on neće biti brz, trebat će najmanje dvije godine da se vratimo na pretkrizno stanje. Nije pitanje samo virusa, i prije krize su međunarodni geopolitički odnosi bili narušeni, pa bi oni sami doveli do velike ekonomske krize. Ključno je da se globalni sustav ne može vratiti na stanje prije krize i treba pronaći novi sustav međunarodnih odnosa koji će omogućiti skladniji razvoj svijeta. Predvidivo je da će sukobi jačati, međunarodna trgovina slabjeti, a protekcionizam rasti, što narušava ekonomske tokove. I Europa se počela štititi, točnije pojedine članice poput Njemačke koja je u prošloj krizi svima nametnula štednju, jer joj je to odgovaralo, a sada iz ordoliberalnog uređenja ide u duboki kejnezijanizam, ali ne za druge. Što se tiče paketa za Hrvatsku od 10 milijardi eura, to su strogo namjenska sredstva za razvojne projekte. Ako ih i pripremimo, što s obzirom na izbore nije izvedivo, ali ako bismo imali takve razvojne, održive projekte mi ćemo tu opremu u pravilu uvoziti. Nemamo ni građevinske operative i dogodit će nam se da će taj novac na kraju ubrati netko drugi, ne mi“, uvjeren je Garača.
Promjene očito stižu, Europa zauzima potpuno drugačiji, održivi smjer, globalna se moć preslaguje, traži se novi ekonomski model. Imamo li pojma kakav?
„Zasad nemamo ni teorijsko rješenje kako bi taj budući svijet trebao izgledati, jasno je samo da je neoliberalna doktrina, barem na svjetskoj razini, stavljena u drugi plan. Krenuo je proces deglobalizacije i protekcionizma i kao prva alternativa postavlja se kejnezijanizam. On jest na snazi u ovome trenutku, no njime se također ne rješavaju problemi. Jer, problem je kapitalizma što stalno mora imati rast – kroz nove proizvode, nova tržišta, ratove, uvođenje novih tehnologija. Priča o zelenoj energiji nije toliko u smjeru održivosti koliko u otvaranju novog tržišta, pri čemu će razvijene zemlje tehnologiju prodavati siromašnijima, dakle i nama. Mi ćemo uzeti neke novce, orijentirati se prema zelenoj energiji i, recimo, vjetroelektranu platiti Nijemcima ili Dancima, od toga makroekonomski nećemo imati ništa. No, nema natrag, samo ne znamo kako će taj vrli novi svijet izgledati. Kod Amerike je to nešto vidljivije. Izdaju se enormne količine novca bez pokrića i svijet više ne želi to plaćati i prognoza je da bi u roku od koje godine dolar mogao prestati biti rezervna svjetska valuta tako da bi mogao drastično izgubiti na vrijednosti i pitanje je kako se Sjedinjene Države mogu nositi s takvim lomom. Nekada se to rješavalo ratovima“, prilično sumorno i pesimistično zaključuje Garača na kraju razgovora.
Objavljeno 3. srpnja 2020. Sva prava pridržana ©poslovniFM