Dilema kod ‘bitke’ između kejnezijanizma i neoliberalizma jest: kaos ili pojačana prisutnost države u gospodarstvu kako bi se spasilo ono što se spasiti može. Tu, u konačnici, zapravo nema dileme, ustvrdio je za poslovniFM dr. Mario Švigir, ekonomski analitičar i autor knjige Global Sustainable Capitalism.
U razgovoru s urednicom Gordanom Gelenčer, u emisiji A’vista, Švigir je pojasnio kako bi država mogla otvoriti put izlaska iz krize uzrokovane pandemijom, posljedično i karantenom koja se obrušila na gospodarstvo. Korona je bila dobra štih-proba za ekonomiju, zato što se ekonomisti bave isključivo brojkama, novcem, različitim poslovnim modelima, no ne prate nove izvore podataka koji su već sada za ekonomiju iznimno važni. Za budućnost će meteorološki podaci biti podjednako važni kao ROA, ROE itd., tvrdi Švigir. Kada izađemo iz ovog studija nije teško primijetiti da je naše novo normalno zrak koji je saharski i povišene temperature koje onda targetiraju i ekonomske aktivnosti. Samo jedan posto povećanja globalne temperature može toliko povećati razinu vode da možda nekih naših turističkih perjanica za deset godina neće biti, a ni poljoprivreda od koje živimo već za pet godina neće izgledati kao danas.
Prvi impuls da pobjegnemo nije dobar, treba se suočiti, stati i sučeliti se
No, kako smo još u fazi odabira taktike borbe protiv krize koja je već prisutna, Švigir misli da smo ipak nešto naučili iz prošle financijske krize, koja je posljedično pokazala da rezanje i štednja krizu – produbljuju. S obzirom na zadnje prijedloge Vlade, rekao bih da smo nešto naučili. Dva mjeseca prije nego je sve obuzela panika i kada su svi govorili smanji, skrati, oduzmi – jer prva je reakcija kada se suočite s nečim što je novo, veliko i problematično – jest bijeg, vi od toga želite pobjeći. Zato je prva reakcija bila: ma kakva država, sada treba smanjiti proračun, treba smanjiti svaku potrošnju, svaki oblik državnih, javnih i sličnih investicija. No, kejnezijanizam je naučio zemlje da taj prvi impuls da pobjegnemo nije dobar, treba se suočiti, stati i sučeliti se, kaže Švigir. U ovoj se situaciji ipak nešto naučilo, jer zemlje koje su 2008. same sebi nametnule režim štednje ili im ga je nametnuo netko drugi kao Grčkoj, upale su u duboku recesiju. To je empirija dokazala, to nije stvar uvjerenja.
Bez potrošnje nema proizvodnje, izvoza, zapošljavanja, novih radnih mjesta, no kako je potaknuti u situaciji kada proračun to teško može podnijeti?, zapitala je urednica.
„Rečenica koju je ministar Marić izrekao dan nakon potresa: Iskoristit ćemo sve resurse koje imamo, pa čak i one o kojima nismo konvencionalno razmišljali, ali iskoristit ćemo sve da se podignemo iz ove situacije, pokazuje dobar smjer kojim je Vlada krenula. Jer, to su bile elementarne nepogode, u tim uvjetima koji su nepogodni za sve, za državu, građane, poduzetnike, investitore, u znatnoj se mjeri i realizirala ta politika korištenja svih resursa. Odmah se krenulo politikom potpora i subvencija, jer ako samo jedna karika pukne – kućanstva, poduzeća, financijski sustav, država – svi će iscuriti kroz tu rupu. Formula BDP-a računa se kao zbroj osobne potrošnje, investicija, državne potrošnje i međunarodne razmjene i koji god od tih segmenata da stimulirate, tako pomažete BDP-u, zapravo svima. Važno je i da se zadržao integritet proračuna, jer je on jedan od najbitnijih signala koji šaljete ekonomiji. No, mislim da je tu važan segment koji treba iskoristiti: javne investicije. Treba ih financirati iz državnog i iz lokalnih proračuna, iz duga, no važno ih je pokrenuti, jer velik broj znanstvenih radova u svijetu, ali i praksa govore o tome da je sektor graditeljstva onaj koji prvi pada, ali se prvi i diže. Kod nas su to projekti koji se većim dijelom financiraju iz europskih sredstava, dijelom iz proračuna“, kaže Švigir.
Naravno, pitanje je – otkuda sredstva? Švigir podsjeća da ne možemo financirati dugoročne projekte iz kratkoročnih izvora, a kod investicija moraju biti dugoročni izvori financiranja.
„Dug je instrument, dug nije cilj. Trenutačno je najzaduženija zemlja svijeta Kina. Ukupni dug Kine neusporediv je s podacima ostatka svijeta, ali bez tog duga ona se ne bi digla. Kina je bila poljoprivredna zemlja 80-ih godina, od 90-ih Kina je kroz velike infrastrukturne projekte iskoristila likvidnost cijeloga svijeta da bi se izgradila te za 20 godina mogla parirati velikoj Americi. I to u IT-ju, što bi prije 30 godina bilo nezamislivo, pojašnjava Švigir. To što je iskoristila Kina u manjim segmentima mora i može svaka druga zemlja, dakle i Hrvatska. Ono što je kod duga bitno i što će gledati i rejting agencije, nije samo visina duga nego primarno – jesmo li ga sposobni vraćati. A možemo ga vraćati samo ako imamo visoku razinu aktivnosti. Kod nas je problem to što smo pogrešno koristili te poluge. Čak i kada je u pitanju model autocesta može se raspravljati je li to bio najbolji model financiranja, je li trebalo iz proračuna ili koncesijski, no u toj je priči najvažnije to jesmo li angažirali domaće kapacitete. Naša je razina iskorištenosti kapaciteta niska. Kada isključimo efekt iseljavanja, stopa je nezaposlenosti niska, ali je stopa neiskorištenosti privatnoga kapitala ogromna. Čak niti najveći poduzetnik ne može povući svoju nišu ni zabrazdati razvoj, to može samo sustav promišljenih investicija koji moramo početi promišljati na drugi način“, tvrdi Švigir.
Na pitanje ne bi li se novac i bez većeg duga stvorio kada bi država otpustila viškove i smanjila svoj udjel u BDP-u , Švigir odgovara kako jedno ne isključuje drugo.
„Kao netko tko je radio u sustavu državne uprave, četiri godine u Ministarstvu financija i kao pomoćnik ministra za izradu proračuna i kao savjetnik, dobro poznajem sustav. Naravno da imate ljude koji rade kao pčelice i ljude koji nisu optimalni, pa bi sigurno svakome preporučio da se organizira prema principima čistog profesionalizma, produktivnosti, normalnog uvažavanja, cijenjenja ljudskog kapitala. Takav oblik reforme upravljanja javnim se očekuje. Problem je i u tome što se svi bave kvantitetom, a ne kvalitetom. Kvalitetu je teško stvarati, javnom bi se upravom trebalo upravljati kao poduzetnik u svojem poslovanju. No, ako se budemo bavili samo kvantitetom nećemo imati dobre javne usluge, a to je važno, jer ih tržište ne obavlja dobro.
Stopa neiskorištenosti privatnoga kapitala je ogromna
Tržište ne razmišlja dugoročno, zapravo uopće ne razmišlja. Tržište računa, vrednuje, valorizira, ne razmišlja strateški. Najrazvijenije zemlje svijeta, i SAD i najtržišnije u Europi poput Velike Britanije ili Nizozemske, nemaju slučajno razvojne politike. Razvoj i investicije su jako bitni. Recimo u Njemačkoj, čijim sam modelom inficiran, složena je suradnja između znanosti, javnoga i privatnog sektora, što je otvorilo ogroman prostor za privatni kapital i poduzetništvo. To je dio njihove strategije“, veli Švigir dodajući kako je u brojnom dijelu strategija koje je čitao uporno pisalo da mali i srednji poduzetnici trebaju nositi razvoj.
„To je već kao ideja debakl! Mali i srednji poduzetnik mora se brinuti za sebe. Za svoj posao, za svoju tržišnu nišu. Za svoju dobit. I to je sve. Ne možemo davati poduzetništvu društvene funkcije. Razvoj je snažna društveno-ekonomska funkcija“, kategoričan je Švigir te dodao da će tu funkciju država teže obavljati ako je u proračunu velika rupa i ako se on slaže iz mjeseca u mjesec.
„Trenutačno bilo kojem ministru financija nije jednostavno, a niti bilo kome tko se sustavno bavi time, to su teška pitanja koja muče ministarstva financija od Brisela, Pariza, velika je rasprava u američkom kongresu, jer se nikada nitko nije susreo s ovakvom situacijom. Svi su svjesni da su nakon ove elementarne nepogode troškovi enormno veliki i da dugoročno sama transmisija likvidnosti nije rješenje Prve procjene američkih analitičara kažu da će za saniranje samo ove pandemije trebati deset godina. Mislim da imamo malo pogrešan kontekst povratka u to ‘novo normalno’. Kako će izgledati proračun, iz čega će se puniti, na što će se trošiti ovisi o mnogim okolnostima. Ove godine, bez obzira na Covid, Europa plasira svoj Zeleni plan koji će drastično promijeniti kontekst poslovanja financijskih poduzeća, države, poduzetnika, kućanstava. Sada već moramo razmišljati o aktivnostima tko će povući u drugome dijelu godine. Ako to nije turizam, tko će povući umjesto njega? To su pitanja javnih politika, to je i pitanje javnih investicija. Smatram da je puno bolje da kupite državnu obveznicu i na nju dobijete kamatu nego da vam štednja propadne zbog niskih kamata u bankarskom sustavu. Uostalom taj dug države može biti model zarade i očuvanja financijskih aktivnosti za financijski sustav. Trebamo napraviti sve da očuvamo konture gospodarstva, ali uz impuls za nove projekte. I poduzetnici očekuju da netko povuče, ne može nitko sam od sebe.
Kad kažem da je bolje kupiti državne obveznice, mislim na to da banke nisu u mogućnosti u većem obujmu podržati oporavak, država je ta koja mora pogurati. Ona to može kroz dug, pri čemi bi kupci ipak zaradili nešto. To sve treba gledati dinamički, jer kada država povuče nakon toga slijedi privatni sektor. Frustrira pritom to što ne znamo replicirati njemački model. Kada se radi neki novi posao, nova djelatnost, u njemu u startu sudjeluju Mercedes Benz, DT, ogromna sveučilišta i ministarstva. Naravno da od takvog tipa javnih investicija ima prilike za dobru budućnost. Jer, nigdje nitko nije dovoljno velik da zabrazda razvoj. Ekonomija je igra velikih“, kaže Švigir dodajući kako je očekivao da će država potegnuti s nizom callova (poziva) za digitalizaciju, pa da će pozvati IT poduzeća i reći da kreću s nekoliko velikih projekata digitalne škole, zdravstva, uprave, no država se pomalo pogubila u dilemi treba li se maknuti ili pomoći.
A upravo su digitalizacija i održivost cilj novoga europskog paketa pomoći teškog 750 milijardi eura, od čega bi deset trebalo pripasti Hrvatskoj. Imamo li mi uopće projekte za ta dva cilja? Švigir poručuje kako je to pitanje opstanka, ne možemo birati.
„Europa je ponudila okvir, tko se neće uklopiti od 2020. do 2030. neće preživjeti. Hrvatska ima dovoljno digitalnoga biznisa i to je prva rastuća grana nakon turizma. Druga je energetika. Iskoristili smo deset posto potencijala, dakle posla ima dovoljno i to je upravo ono što bi moglo spasiti drugi dio godine. Ono što je u tom paketu također dobro jest oslanjanje na industriju i to nam je zadnji vlak za reindustrijalizaciju. Na začelju smo iz jednog jedinog razloga: industrija se kod nas gasila. Naravno ne industrija od prije 40 godina, ali to je ono što vuče Slovačku, Češku, Mađarsku, a bogme i Rumunjsku i Bugarsku“, zaključuje Švigir za poslovniFM.
Objavljeno 12. lipnja 2020. Sva prava pridržana ©poslovniFM