piše: Nikola Oršanić, vlasnik i osnivač Consultariuma, za poslovno posredovanje i savjetovanje pri kupoprodaji mikro i malih tvrtki
Što napraviti s biznisom kad osnivač osjeti približavanje trenutka promjena? Odgovor je kompleksniji nego što bi na prvu pomislili, pogotovo kada se radi o obiteljskim tvrtkama. Ovdje treba napomenuti da se pod pojmom obiteljske tvrtke ubrajaju i one gdje nitko iz uže i šire obitelji nije zaposlen u tvrtci. Međutim, u većini slučajeva mnogi članovi obitelji izravno ovise o poslovanju tvrtke, a mnogi očekuju i određene koristi u budućnosti. Osnivači i vlasnici često ne razmišljaju na taj način, međutim izlazak iz biznisa mora biti napravljen uzimajući u obzir stabilnost i mir u obitelji nakon samog izlaska iz poslovanja, zbog čega je potrebno kvalitetno pripremiti taj događaj.
Mnogobrojni, u nekom trenutku života, razmišljaju kako bi bilo lijepo živjeti slobodnim, poduzetničkim načinom života, sami sebi određivati koliko i što će raditi, sanjajuži kako će uspjeti i potvrditi sebe kao pravog biznismena. I naravno, da će za to biti adekvatno financijski kompenzirani.
Razgovarajući s ljudima postavlja se često i pitanje „Ali zašto bi itko uopće želio izaći iz funkcionalnog i uspješnog biznisa?”. Ili čak čujem (ili čitam u komentarima) „Ah, da je biznis dobar i profitabilan, ne bi taj iz njega izlazio!“. To naravno ne odgovara istini, jer razloga za izlazak iz biznisa je puno: od umirovljenja, zdravlja, razvoda, preko odlaska iz zemlje pa sve do zasićenja, umora ili jednostavno nedostatka motivacije za daljnje vođenje tvrtke odnosno poslovanja. S druge strane, pojedini poduzetnici traže kapital za izlaz iz postojeće situacije, neki trebaju know-how pa traže strateškog partnera… Posebna kategorija su i osobe koje često traže nove poslovne izazove, a njih bi na zapadu nazvali serijskim poduzetnicima. To su ljudi koji često planiraju svoj „exit“ već kod osnivanja tvrtke.
Sagledamo li sve navedene razloge, odgovor na pitanje postaje nam jasniji.
Osvrnut ću se i na izlazak iz biznisa koji, iz ovog ili onog razloga, ne posluje dobro. Mnogi će reći da se s tim biznisom ne može ništa, da nema vrijednost, da nikome ne treba i slično. Ali to nije tako. Velika većina biznisa ima neku vrijednost koja može i znatno varirati, ovisno o nečijem interesu, a različiti kupci (ovdje primarno mislim na tvrtke) će sigurno pronaći manje ili više razloga te razlog sinergiji za preuzimanje biznisa, iako isti – možda trenutno – ne stoji dobro.
S druge strane postavlja se pitanje zašto bi netko kupio „rabljenu“ tvrtku. Kod preuzimanja od strane pravnih osoba odgovor je jednostavan: vide priliku za anorganski rast jer sporo rastu organski, žele ostvariti uštede u poslovanju kroz sinergije koje dobivaju preuzimanjem, vide brz ulaz na nova tržišta ili žele diverzificirati poslovanje ulaskom u nove sektore. I to je tržište koje u Hrvatskoj funkcionira, više na nivou srednjih i velikih nego kod mikro i malih tvrtki.
Međutim, preuzimanje postojećeg društva kao način ulaska u poduzetništvo u Hrvatskoj još nije zaživio. Tu prvenstveno mislim na fizičke osobe koje kupnjom udjela u tvrtkama sebi kupuju „radno mjesto“. Mnogi su u 90-im godinama prošlog stoljeća postali poduzetnici „iz nužde“, kada su nekad velike tvrtke propadale ili se raspadale u privatizaciji, a radnici ostajali bez posla pa su svoja znanja i poslovne kontakte odlučili iskoristiti. U prosjeku su to bili ljudi u srednjim godinama, što potvrđuje i CEPOR-ovo Business Transfer Barometar istraživanje od prije pet-šest godina, u kojem se navodi kako je u Hrvatskoj oko 16.500 d.o.o. s najmanje jednim zaposlenim i 100.000 kn godišnjih prihoda čiji su vlasnici stariji od 55 godina, dakle danas 60+ godina. Dodamo li tomu obrte i ostale oblike pravnih osoba, procjena je da je ta brojka i 25.000. Budući da znamo da je udio srednjih i velikih u našem gospodarstvu jedva par postotnih poena, dolazimo do brojke od preko 24.000 tisuće mikro (većinom) i nešto malih poduzeća koja su, htjeli to njihovi vlasnici ili ne, nalaze pred procesom prijenosa poslovanja.
Koronakriza i pandemija dodatno su kod brojnih vlasnika tvrtki potencirala ili potaknula razmišljanje o izlasku iz biznisa, posebice kod onih koji su pred ili su već u mirovini, odnosno dodatno onih narušena zdravlja. Mnogi se pitaju „Pa što mi je ovo trebalo u mojim godinama?“.
I tu se postavlja pitanje „Koje su sve mogućnosti za izlazak iz biznisa?“. Prvo je potrebno reći da je u svakom slučaju izlazak iz biznisa proces, a ne jednokratni događaj. Naime, prvo je potrebno pripremiti i tvrtku, i osnivača, i obitelj i nasljednike (neovisno da li će ući u biznis ili ne), zatim se odlučiti za neku od opcija, a tek nakon (ili tijekom) toga početi s procesom izlaska.
Pri razmišljanju o izlasku iz poslovanja potrebno je odvojiti vlasništvo od upravljanja, što nam otvara više opcija i mogućnosti, a to se radi prilikom pripreme osnivača kada je bitno otkriti što mu je najveće opterećenje te tome prilagoditi izlaznu strategiju. Kvalitetna konzultantska podrška u procesu pripreme mora biti individualna, prilagođena potrebama i željama upravo tog pravnog subjekta i njegovog vlasnika te je time i strategija izlaska individualizirana.
Moguće opcije izlaska su:
- Prijenos poslovanja na članove obitelji;
- Prijenos na zaposlenike ili menadžment društva (ako postoji);
- Zadržavanje ukupnog ili većeg dijela vlasništva u obitelji uz prijenos upravljanja na vanjskog ili postojećeg menadžera;
- Prodaja dijela ili svih udjela vanjskom kupcu;
- I na kraju najgora i često vrlo skupa opcija – likvidacija.
Na kraju, poruka poduzetnicima: nikad nije prerano početi razmišljati o exitu, izlaznoj strategiji, jer početi razmišljati prekasno uglavnomvas dovodi u nezavidnu situaciju.