Ulaganja drugih mirovinskih stupova treba u potpunosti liberalizirati
Drugi mirovinski stup je prisilan. Biramo samo između četiri fonda, koji pak najviše ulažu u državne obveznice, a to znači da i preko drugog stupa nova sredstva doznačujemo državi. I tako opet naše isplate ovise o tome koliko će država moći servisirati novac fondovima. Zato ulaganja drugih mirovinskih stupova treba u potpunosti liberalizirati, ocijenio je za poslovniFM Andrej Grubišić, ekonomski analitičar i partner u tvrtki GRUBIŠIĆ & Partneri d.o.o. Cjelovitu emisiju možete poslušati u nastavku ili preuzeti za kasnije slušanje.
Na primjeru prosječne plaće, koja je oko 6 tisuća kuna, građani oko 1.700 kuna daju za HZZO mjesečno, te nešto više za mirovinski sustav. Pri tome 15 posto uplata za mirovine ide u 1. stup, što pak znači da ništa građani ne uplaćuju za sebe. Zapravo, živite od obećanja da će jednog dana i za vas biti novca, od nekoga tko će raditi za 20 godina. To je obećanje, za koje nitko ne snosi nikakvu kaznenu odgovornost, pri čemu ne mislim na političku odgovornost. A sustav je kroz ovih 20 godina pokazao da kreira siromašne umirovljenike. Tu Ponzijevu shemu moramo ukinuti, ocijenio je Grubišić u razgovoru s urednicom emisije Ritam posla Lidijom Kiseljak.
Smatra i da bi svatko trebao dobiti pravo da iz bruto 2 uplati sebi iznos tamo gdje želi. Kada bi mladi prestali uplaćivati, dogodio bi se jaz, ali onda bi država i počela kresati troškove koje kreira na glupostima. Od viška ljudi u javnom sektoru do subvencija, rekao je Grubišić.
Isto vrijedi i za zdravstvo – godišnje platimo premiju oko 16 do 17 tisuća kuna. Da se taj novac daje na raspolaganje građanima, sami bi birali osiguranje koji će nam kreirati najbolji paket usluga, kod privatnog ili javnog liječnika. Iako, primjerice, postoji bojazan da ljudi ne bi znali štedjeti za usluge zdravstva ili mirovine, ako se ukine bruto 2, ja mislim da to nije tako i da treba dati šansu. Dakle, nisam ja za privatizaciju u potpunosti, nego za slobodu izbora, jasan je Grubišić.
Gotovo 70 posto građana, izravno ili neizravno, ovisi o tome koliko i na što država troši
Andrej Grubišić
Mislim da je problem u tome što je država na sebe preuzela tri funkcije koje nije trebala – da isplaćuje mirovinu, obrazuje i liječi. A to košta oko 80 milijardi kuna. A mnogi misle da je besplatno. Mnogi od nas su uljuljkani i misle da to nije naš problem, no jest. S druge pak strane, građani su dali i daju novce da dobiju tu uslugu. A da je tih 80 milijardi kuna ostavljeno na tržištu, usluge bi bile puno bolje, smatra Grubišić.
Kada bi medicinska sestra ili učitelj imali otvoreno tržište te mogli birati gdje žele raditi, stanje bi bilo drugačije. No, školstvo je dominantno javno, jer nema prostora za razvoj privatnog, pa učitelji, s obzirom da imaju jednog poslodavca, svoja prava mogu tražiti samo putem štrajka.
Mislim da je od štrajka puno jača metoda liberalizacija tržišta, pa da ti ljudi mogu raditi i u privatnim institucijama. I to je najveći problem, a ne hoće li plaća rasti šest ili osam posto, ocijenio je Grubišić dodajući kako se to može i danas već prakticirati, ali volje nema. U politici dominiraju karijerni političari, koji su izrazito lijevo orijentirani na ekonomske teme. Pa ne vidim da će se problemi rješavati, a koji bi značili i puno odricanja. Ako se i ne dogodi, smatra, ostat ćemo na lošem životnom standardu i lošim uslugama dobivenima od javnog sektora.
Ne krivim ljude koji traže veću plaću, a kada se pogledaju odnosi bruto domaćeg proizvoda i prosječne naknade koje dobivaju učitelji ili medicinski djelatnici, ne može se, u relativnim terminima, govoriti o potplaćenosti. S druge strane, činjenica jest da njihove kolege na zapadu za isti posao primaju više. Grubišić ne sumnja da će dobiti povećanje plaća, samo je pitanje hoće li se Vlada tome opirati dulje ili kraće. Jer iskustva pokazuju da “tko god da je graknuo dobio je što je tražio”. Problem je nastao što smo kreirali preveliku grupu povlaštenih skupina, poručio je.
Uloga države nije da bira propulzivne sektore, nego mora svima omogućiti jednaka pravila igre
Andrej Grubišić
Gotovo 70 posto građana, izravno ili neizravno, ovisi o tome koliko i na što država troši, što nas svrstava u kategoriju socijalističkih ekonomija. Naš udio potrošnje u BDP-u je najveći među svim zemljama koje su izašle iz socijalizma. Rezultati su zato takvi, svi su nas premašili, osim Bugarske. Kod nas, državna je potrošnja povećana u deset godina, ljudi se iseljavaju, ali iz privatnog sektora, dok iz javnog nitko ne odlazi. Izuzev liječnika i medicinskih sestara. Pa onda, ako im se plaće povećaju za sedam posto, to i dalje nisu velike plaće, a kreiraju se dodatni troškovi u proračunu. I opet će državna potrošnja biti veća u odnosu na godinu prije, što se kontinuirano i događa, izuzev 2009. godine, istaknuo je u razgovoru za poslovniFM Andrej Grubišić.
Osvrnuvši se na poreznu politiku, Grubišić smatra kako nije fer da se PDV plaća po raznim stopama. Dodatno, ako i plaćaju istu stopu, a dobivaju subvencije, opet im tako država pomaže. Uloga države nije da bira propulzivne sektore, nego mora svima omogućiti jednaka pravila igre.
S lexom Agrokor se ne slažem, ali kada je već donesen, jasno je da je puno bilo povlaštenog tretiranja, prevelike ovlasti dane ograničenom broju ljudi, da su propusti napravljeni. I na kraju, što i da je Agrokor propao ili njegov dobavljač? Pa ideja tržišta i je da se maknu oni koji nisu dovoljno dobri. Zato, to bezuvjetno spašavanje nije dobro i nije omogućilo pročišćavanje od lošega. Da se i stečaj dogodio, ne bi ni to bilo toliko loše. Mislim da lex kako je ispao, dogodila se konfiskacija privatne imovine, poštenije bi bilo da su veliki vjerovnici, koji su već dovodili svoje konzultante, s Todorićem sjeli i dogovorili se oko raspodjele vlasništva, zaključio je Grubišić.
Objavljeno: 2. studenoga 2019. ©poslovniFM