Prije točno četiri godine, u 6 sati i 24 minute, Zagreb je zadesio potres o jačine 5,5 stupnjeva po Richteru. Jesmo li od tada postali svjesniji stanja naših zgrada i kuća? Jesmo li napravili nešto po tom pitanju? Odgovor je u razgovoru za PoslovniFM dao Mario Uroš, izvanredni profesor na Građevinskom fakultetu u Zagrebu i član Hrvatskog centra za potresno inženjerstvo.
– To je dosta teško pitanje. Obnova je krenula relativno loše, ali moramo reći da je i taj zalogaj koji je država dobila nakon potresa bio jako, jako kompliciran i složen, tako da se u principu počelo kotrljati. Sada se sve prilično zakotrljalo i relativno dobro napreduje. S time da trebamo imati na umu i znati da su naše firme koje rade obnovu, relativno i potkapacitirane. Naime, uz redovne poslove koje oni obavljaju i rade i na čemu su optimizirali svoje kapacitete, sada imaju i jedan ovako iznimno složen zadatak. Možemo reći da, u principu, sada ide nekim tempom. Naravno, nije on uvijek zadovoljavajući, ali ne možemo ni očekivati da će se štete, pogotovo nakon zagrebačkog potresa koji se dogodio praktički u centru grada, sanirati tako brzo – kazao je Uroš u razgovoru za podcast Zgradonačelnik, kojeg uređuje i vodi Tin Bašić.
Na pitanje urednika je li zgrada sigurna ako ima zelenu naljepnicu, Uroš je razjasnio da su brzi pregledi poslije potresa zapravo služili prvenstveno da bi smirili građanstvo i da ljudi ne bi iseljavali iz svojih zgrada ako nema potrebe za time.
– To ne znači da je zgrada apsolutno sigurno, naravno. Prvo, vodilo se time da ako bi se dogodio novi naknadni potres slične magnitude, da se ta zgrada ne bi urušila i ne bi bila opasna za ljude unutra – rekao je Uroš. Napomenuo je da apsolutna sigurnost praktički ni ne postoji, čak ni za nove zgrade.
– Ne možemo pričati o apsolutnoj sigurnosti, ali pogotovo ne za neke stare zgrade koje u prvom potresu, recimo, nisu imale bitna oštećenja, kao što su oštećenja mehaničke otpornosti i stabilnosti, Naravno, u takvim zgradama ljudi mogu ostati dalje živjeti. Ne moramo, slijedom toga, opterećivati kapacitete ni države, a i njihove, naravno, financijske ako bi se morali iseliti i naći novi smještaj – rekao je Uroš.
Obnavlja li se kako treba, odnosno, hoćemo li nakon obnove zgrada, javnih i privatnih, imati bolje, čvršće i stabilnije zgrade i udobnije prostore ili ne, zapitao je urednik, na što je Uroš odgovorio kako su oni kao struka uglavnom i prvenstveno inzistirali na tome da obnova bude kvalitetna te da je to bio prvi uvjet.
– Mislim da se to i kroz prve zakone, a kasnije i kroz tehnički propis, jako dobro reguliralo. Zato ta obnova i jest komplicirana i traje dugo, i vidimo jako veliku mehanizaciju na tim gradilištima. To su ozbiljni projekti, to je praktički kao da gradite novu zgradu. Mogu reći da se obnova jako kvalitetno provodi i da su ti projekti koji su „izašli“, vrhunski projekti. Ako spomenemo povijesne potrese na području Hrvatske i bivše Jugoslavije, ovo bi trebala biti prva kvalitetna i vrhunska obnova, pogotovo za javne zgrade, jer su one i financirane iz Fonda solidarnosti – rekao je Uroš. Cjelovit i vrlo analitičan razgovor poslušajte u streamu prvog poslovnog radija PoslovniFM, na podcast platformama Mixcloud i Spotify (u nastavku izravno linkovi) ili preuzmite za kasnije slušanje, kad god želite.
Ukazuju mnogi na nelogičnost jer se u obnovu ulaže jako puno novca, a za taj se novac moglo srušiti i izgraditi bolje i kvalitetnije zgrade.
– Tu ste apsolutno u pravu. To pitanje smo i mi postavljali puno puta. Međutim, tu postoje dva ograničavajuća faktora. Prvi je Fond solidarnosti koji zapravo propisuje uvjete. To su europska sredstva i država ih treba iskoristiti za obnovu. Znači za nekakav popravak, prvenstveno je to za povratak u prvobitno stanje. Znači, automatski s tim novcem ne možete srušiti zgradu i napraviti novu – objasnio je Uroš. Dodaje kako je praksa je u svijetu da oštećene zgrade, ako to oštećenje odnosno vrijednost popravka prijeđe limit vrijednosti te zgrade, a to znači 40, 50, 60 posto, one se ruše.
– Kod nas se to nije dogodilo, osim u području centra Zagreba i na području Banovine. A unutar centra Zagreba imamo još jedan vrlo važan ograničavajući faktor, a to je da je centar u zaštićenoj kulturnoj zoni i dobar dio tih zgrada su zaštićene. Jedan od prijedloga kojeg smo dali na početku obnove bila je izgradnja zamjenske zgrade. To je dosta problematičan zahvat jer treba poštovati centar Zagreba kao kulturnu cjelinu. Neke od tih zgrada nemaju gotovo pa nikakvu kulturnu važnost, a ne smije ih se srušiti, mora ih se obnavljati i to po dosta strogim pravilima. S jedne strane to je u redu, a s druge strane to je jako veliki ograničavajući faktor za našu struku, primjerice za projektante i za izvođače koji imaju užasno puno problema u obnovi. Trebalo bi napraviti kompromis svih struka i čimbenika u procesu obnove kako bi se našlo jeftino i kvalitetno rješenje – istaknuo je Uroš.
Uroš u podcastu detaljnije govori o konstrukcijskoj i nekonstrukcijskoj obnovi, kao i razinama obnove koja se prilagođava razini sigurnosti današnje nove zgrade. Koliko je god to moguće. Posebno detaljno govori o problemu intervencija u zidove u starim zgradama gdje su se olabljivali, štemali zidovi, otvarali novi otvori, radile preinake koje su smanjivale nosivost i otpornost i zida i zgrade. Kojekakvim intervencijama, recimo, za instalacije gdje se prepili praktički cijeli zid da bi se uvukla plinska cijevi ili slično, vi zapravo jako degradirate i narušavate nosivost te zgrade i zbog čega je ona puno lošija nego prije 100 ili 150 godina kada je napravljena – objasnio je Uroš.
– Današnja regulativa je jako dobra i zadovoljavajuća i vrlo malo novih zgrada je oštećeno u ova dva potresa. Ideja propisa nije da zgrada bude neoštećena nakon potresa. Često se to pogrešno interpretira. Čak bi zgrada nakon jakog potresa i trebala biti oštećena, ali u tolikoj mjeri da to nije opasno za građane i da se može relativno brzo popraviti. Međutim, od 80-ih godina kada su i napravljene promjene u propisima gradnje, te zgrade su dosta dobro prošle u ovim potresima. Najproblematičnije su bile one građane prije 1964. godine jer je te godine stupio na snagu prvi ozbiljniji propis za gradnju na području bivše Jugoslavije. Te zgrade su najviše i stradale – rekao je Uroš.
S obzirom na to da nam je 42 posto višestambenih zgrada, 45 posto kuća, 29 posto komercijalnih zgrada i 38 posto javnih zgrada izgrađeno do 1970. godine, a imajući u vidu pretpostavku da način održavanja tih zgrada nije bio na adekvatnoj razini, postavlja se pitanje kakvo je statičko stanje naših zgrada.
– Imamo jako stari stambeni fond. Kada govorimo o održavanju, nije to samo problem privatnih vlasnika, država je i svoje nekretnine manje-više loše održavala. I Europska unija ima relativno star fond. Kada se u EU priča o temi obnove, govori se uglavnom o održavanju i obnovi starih građevina jer to je veliki fond. Pričamo i o uštedi energije, gdje se i cijela Europska unija okrenula smanjenju potrošnje energije. Zapravo je to vrlo izazovno područje i vrlo je veliki problem održavati te stare zgrade. Naravno, uvijek je rješenje srušiti ih, napraviti nove, ali to u okviru ovih sadašnjih ciljeva EU nije zapravo neko rješenje – smatra Uroš.
– Da, volim i ja to uspoređivati to s automobilom jer mi dosta pazimo na naše automobile, znamo da moramo ići na godišnji tehnički pregled, znamo da nam o stanju kočnica i kvaliteti guma ovisi naša sigurnost i redovito ga održavamo. Prema našim zgradama trebali bismo se odnositi kao i prema automobilima – kazao je Uroš na kraju razgovora za PoslovniFM. Naglašava i da bi jedno od rješenja bila izrada seizmičkog certifikata za sve zgrade.