Dok sam intenzivno razmišljala što bi sve iz moje velike torbe korporativnog iskustva moglo biti zanimljivo i korisno čitateljima, što bih im kao mentorica mogla sažeto prenijeti, došla mi je u ruke, kao poklon moje drage mentijke Ksenije Banović, knjižica Tehnika spisateljskog zanata, koju je ruski pisac i teoretičar književnosti Viktor Šklovski napisao prije gotovo stotinu godina.
Budući da je Ksenija naša najuspješnija prevoditeljica s bugarskog jezika, ponajprije djela velikog Georgija Gospodinova, hvaljenog i nagrađivanog bugarskog književnika, a i sama sam kroz naš mentorski odnos dobro upoznala njezin zanimljivi i bogati unutarnji svijet, osjećala sam da mi tom knjižicom želi dati vjetar u leđa.
I nisam se prevarila.
Na stotinjak stranica malog formata dobila sam odgovore na većinu pitanja koja sam si postavljala tijekom avanture zvane – pisanje BizBloga Mentorica kao podloge za knjigu, ali jednako tako i one koje sam postavljala tijekom cijele svoje karijere koja je imanentno bila vezana uz ljude i komunikaciju.
Naime, uvijek sam se pitala kako dobro napisati poruku, kako je oblikovati da bi ona u izvornom obliku, baš onako kako sam i željela, mogla doći do ciljane publike. Vjerujem da se i većina vas, dok čitate ove retke, pita nešto slično.
Svi mi, ma kojim i kakvim poslom se bavimo, kad-tad moramo nešto napisati kao jedan od oblika naše komunikacije s okolinom.
Nekome pisanje ide lakše, a nekima je to nepremostiva prepreka.
U pravilu se već u osnovnoj školi djeca opredjeljuju za omiljene predmete na temelju osjećaja – sviđaju li im se više riječi ili brojevi.
Oni koji su vješti s riječima, uključujući i njihovo smisleno povezivanje u različitim oblicima pisanog teksta ili komunikacije, a pri tom su maštoviti, odlučuju se za humanističke znanosti.
Oni drugi, pak, koji su vješti s brojevima, otkrivajući njihov čarobni apstraktni svijet, priklone se egzaktnim tehničkim znanostima koje u novije vrijeme zovemo STEM-područje.
Možda je prije granica koja je odvajala društvene od prirodnih znanosti mogla biti vidljivija i djelotvornija, no danas to sigurno nije tako. I jedna i druga znanost moraju međusobno biti sinergijski vezane i isprepletene ako želimo zadovoljiti potrebe ljudi u modernoj civilizaciji, a još više naš održivi razvoj.
Zato tema dobrog pisanja nije rezervirana samo za književnike i društvenjake, nego sve više i za stručnjake kao i znanstvenike u tehničkim područjima budući da i oni svoje zamisli, ideje i spoznaje moraju moći prenijeti drugima. Moraju biti dobri komunikatori, a to znači kompetentni komunikatori u govoru i pismu.
Vratimo se za trenutak Viktoru Šklovskom koji je tada, 1927. godine, poučavao čitatelje o tajnama i tehnikama spisateljskog zanata obuhvaćajući sve oblike pisanja i prenošenja određene poruke ili sadržaja, od pisanja članaka, novinarskih priča, feljtona, romana, proze i dr.
Njegov je način komuniciranja s čitateljem jednostavan i fokusiran, sve što želi poručiti radi vrlo efikasno, kroz niz primjera iz života drugih poznatih književnika, njegovih suvremenika kao i pisaca iz drugih razdoblja.
Koristeći malo riječi, Šklovski na vrlo konkretnim primjerima bez okolišanja precizno odvaja bitno od nebitnoga i čitatelju donosi informaciju koja mu je najvažnija. Učinci su trenutačni bez obzira na to što nas od prvog izdanja njegove knjige odvaja skoro stoljeće u kojem je svijet doživio nevjerojatan razvoj tehnologije i društva.
I tako sam ja čitajući Šklovskog testirala vlastiti odnos prema pisanju i formi, stilu i sadržaju, jeziku i publici. Iščitavala sam napisane stranice potaknuta novim spoznajama. Željela sam vidjeti koliko se moj pristup pisanju i prenošenju materije razlikuje ili preklapa sa savjetima jednog od najistaknutijih književnih kritičara i teoretičara.
Posebno su me se dojmili neki njegovi savjeti koje ovdje dijelim s vama.
Da bi se pisalo, potrebno je, osim književnosti, imati i neki drugi zanat jer profesionalac – osoba od struke opisuje stvari na svoj način, i to je zanimljivo.
Prije nego što postanete profesionalni pisac, steknite druge navike i znanja, koje ćete onda unijeti u svoj književni rad.
Stvarajući književno djelo, ne bježite od pritiska svojeg vremena, već ga iskoristite onako kako jedrenjak koristi vjetar.
Organizirajte život tako da možete ne pisati onda kad vam se ne piše.
Tek kad se nagomila iskustvo, nakon što se nauči pričati priče onako kako su se one zaista dogodile, može se – preko kratkih priča – doći do pisanja romana.
Velika književnost nije književnost koja se tiska u čvrstim koricama i lijepim izdanjima, nego književnost koja pravilno koristi svoje vrijeme, koja se koristi materijalom svog vremena.
Zato, ako želite naučiti pisati, morate prije svega biti dobri u svojoj profesiji. Naučite očima majstora gledati tuđu profesiju i shvatite kako su napravljene stvari.
Takvi detalji, bilo da govore o dobrom ili lošem, uvijek su dobrodošli. Nemoj misliti da su to trice i kučine: sve velike stvari nalaze se u sitnicama.
U radu nema čuda: ako računate na to da ćete napisati djelo tijekom odmora, ne gledajući na njega kao na dodatni posao, ništa nećete postići.
To je kao kad rijeka probije led te svojom bujicom odnese stogove sijena i mostove, no pisac mora teći još godinama, on svoju drugu ili treću knjigu piše puno teže nego prvu, tim više jer je u prvoj knjizi rasipnički potrošio svoje iskustvo.
Što češće čitajte ono što napišete. Kad unesete u djelo nekakav novi detalj, kad obogatite jezik ili proširite opis, ili dodate nekakav tehnički detalj djelu, pročitajte ga ponovo od početka do kraja i pogledajte: postoji li možda nesklad između ranije napisanog materijala i novog dijela?
Jeste li se i vi pronašli u nekim od ovih mudrih savjeta?
Mene su oni itekako potaknuli na djelovanje.
Štoviše, shvatila sam da njihova primjena izlazi iz okvira savjeta za pisanje knjige. Naime, odmah da se ogradim od zaključka onih među vama koji smatraju da ih se tema ne tiče jer, zaboga, niti imaju namjeru, niti će ikada pisati knjigu!
Slažem se u potpunosti, no to ne mdjenja ništa u odnosu na njihovu kompetenciju pisanja kao oblika komunikacije. Dapače, upravo činjenica da svi mi pričamo u školi vlastitog života, samo podcrtava spoznaju da svatko od nas ima puno prostora za unapređenje, posebno u dijelu u kojem to svoje iskustvo prenosimo na druge.
Što bismo, dakle, trebali imati na umu ako želimo popraviti svoje pisanje?
Uzimajući u obzir veliko vlastito iskustvo u pisanju te neke od savjeta iz ove zanimljive knjižice osmislila sam vlastiti šalabahter za dobro pisanje. Možda i vama može biti zanimljiv pa ga navodim u nastavku.
- Prije nego počnem pisati, dobro razmislim o temi,
- pišem najprije o onome što znam i iz područja vlastite ekspertize ili iskustva,
- proučim temu koja me zanima i dostupne materijale iz različitih izvora,
- čitam s razumijevanjem jer samo tako mogu uočiti priliku za osobnu interpretaciju ili doprinos temi,
- sagledam temu iz svoje perspektive i smislim novi pristup, ne volim kopirati niti ponavljati ono što je netko prije mene već napisao,
- definiram svoju publiku, način komunikacije i poruke, moram dobro razumjeti kome se obraćam, jer tako mogu prilagoditi formu i sadržaj napisanog,
- sadržaj je uvijek pitanje mog odnosa prema određenoj stvari pa u tom smislu volim izazov drukčijeg mišljenja do te mjere da u pravilu iskoristim drugačije mišljenje da sama sebe nanovo propitujem,
- autentičnost nije pitanje izbora – hoću li imati dovoljno elemenata koji me razlikuju od drugih u poruci koju šaljem, nego smisla – hoće li moj način pisanja, komunikacija i poruke koje šaljem suštinski utjecati na čitatelja i potaknuti ga na razmišljanje i djelovanje.
Navedene savjete trebali bi imati na umu svi čija napisana riječ dolazi u javni prostor ili je dio komunikacije u poslovnom okruženju.
Njihov je utjecaj na druge ljude velik, jednako kao i mogućnost da pogriješe kada pišu poruke ili komuniciraju o nekim važnim temama.
Možda se na prvi pogled čini da je dovoljno imati nekog vještog komunikacijskog stručnjaka ili copywritera u svom timu i sve će biti riješeno.
Ne bih se s tim složila. Naravno, trebamo se okružiti kvalitetnim ljudima različitih kompetencija i stručnih znanja pa tako i u komunikacijskom poslu. Istodobno, istinski lideri i menadžeri, utjecajni pojedinci ili vrhunski stručnjaci moraju znati da je pisanje odraz kvalitete njihova unutarnjeg svijeta i rezultat njihovih vrijednosti, ekspertize i znanja pa samim tim nikako ne bi smjeli propustiti priliku da svoju autentičnost i osobnost pokažu i na taj način.
Upravo zato, iskoristimo svaku priliku za artikulaciju vlastitih promišljanja, pišimo i brišimo, dopunjavajmo, selektirajmo, vježbajmo jer svaki napisani tekst jedan je ispit na dugom putu stjecanja kompetencija koje od nas možda neće stvoriti popularnog književnika, ali možda hoće nekoga čije tekstove vrijedi pročitati, preporučiti i podijeliti. Time ne samo da podižemo razinu samopouzdanja, nego značajno unapređujemo spremnost za preuzimanje važnih poslovnih pozicija i složenih poslova.
Autorica: Snježana Bahtijari Sadržaj BizBlogova pod nazivom Mentorica bit će sastavnim dijelom autoričine knjige čiji je izlazak planiran za 2024. godinu.
Objavljeno 12. veljače 2024. Sva prava pridržana PoslovniFM.