Kad je bila djevojčica, majka Hidajeta tjerala ju je od šivaće mašine. Hidajeta i suprug Hasan bili su poznati krojači u Sarajevu, otac je bio muški „šnajder”, a majka šivala za žene.
– Znala mi je reći – pogledaj iglu koja ti je pred nosom. Kolika je njezina sjena toliko ćeš novaca imati od ovog posla – priča nam Nermana Mijić, nevjerojatna i hrabra žena koja već gotovo deset godina vodi obrt za krojačke popravke Fenix na zagrebačkoj Knežiji. Danas 60-godišnja Nermana pobjegla je s jednogodišnjom kćeri i dvoje bratove djece iz okupiranog Sarajeva 1992. Po struci je profesorica tjelesne kulture („kako se danas moderno kaže, kineziolog”, smije se). No, bilo je to, kaže, težak period.
– Pobjegla sam od rata, dijete mi je bilo gladno, pokušajte to zamisliti. Suprug je bio pomorac. Čekala sam da se vrati s broda. Stigli smo u Zagreb, brinula sam o svekru i svekrvi, radila po kući – objašnjava.
A onda je, prije 16 godina, doživjela sudbinu koje se pribojava svaka žena pomorca. Suprug Slavko, njezin školski prijatelj s kojim je dijelila klupe, prva i jedina ljubav, nestao je na Atlantiku. Ni danas ne zna gdje je.
– I eto, mogla bih ja svakog dana sjesti i plakati. Ali što imam od toga. Najbolje je raditi i uvijek tražim nešto da me tog dana nasmije, premda se smijala i na svoj račun. Imam problema s kralježnicom zbog dugotrajnog sjedenja, ali odem po tablete pa bol prestane. Svjesna sam da ću morati raditi i u mirovini. Nema veze, navikla sam – kaže, a nama postaje jasnije zašto je ime svom obrtu dala po Feniksu, ptici koja se izdiže iz pepela.
U radionici danas ima devet profesionalnih mašina. Devet? – čudimo se.
– Ma trebala bih i još, samo nemam gdje staviti ih – kazuje.
Za Nermanu i njen obrt doznali smo usmenom predajom. Uvjerili su nas kako je jedna od najzaposlenijih krojačica u Zagrebu. Kaže da smo u pravu, pa požuruje da završimo razgovor jer treba dalje. Nema što ne zna popraviti, od dječje, muške, ženske odjeće…
– Nema tko mi nisu mušterije, od djece do staraca, od sirotinje do ministara i političara, sportaša. Da, dobro ste čuli, i ministrima popravljam, ali nećemo sad točno kome – smije se zagonetno.
Iako ima diplomu, u svijetu obrtništva nema majstorski ispit pa ne može otvoriti krojački salon, već samo obrt za popravke. No, svi koji su je upoznali znaju da taj posao radi bez greške i da će svakome rado pomoći. Kaže kako joj mnogi donesu čokoladu u znak zahvale, kažu neku lijepu riječ, cijene kvalitetu njezinog rada.
– Imam vojnu disciplinu. Radim po cijele dane, od jutra do kasnog mraka. Valjda sam to povukla iz sporta, tu disciplinu. Uspjela sam školovati kćer, građevinska je inženjerka, baš kao i njen suprug. Oboje su isto sportaši. Uskoro ću postati baka, to me jako veseli. Imam razloga živjeti – kaže.
A dok mašine neumorno kuckaju, gospođa Nermana ima jedinstveno društvo kakvo, sigurni smo, nećete vidjeti ni u jednom krojačkom obrtu u Zagrebu. To je jorkširski terijer Pero koji je zaštitna njuška obrta na Knežiji, u ulici Ludovika Zelenika 1.
– On mi je najdraže društvo. Ima svoj jastuk pod pultom i uvijek je uz mene. Dobra je to pasmina, ne linja se. Ne bi bilo dobro da dame ostave kaput, a na kraju dobiju natrag bundu – opet nas nasmijava Nermana.
Pitamo je je li ikada iskoristila kakve poticaje za svoj rad.
– Ne. Nisam sklona traženju pomoći. Uostalom, da uzmem jedan poticaj morala bih ući u sustav PDV-a pa bi mi sve bilo 25 posto skuplje. Nema veze, navikla sam ja sama, ne treba mi nitko pomagati. Bitno je samo raditi i onda se da preživjeti – kaže.
Izvor: Redakcija PoslovniFM Foto: Obrt Fenix
Objavljeno 27. travnja 2023. Sva prava pridržana PoslovniFM.