Sigurno je da bez obzira koliko se ljudi brzo mijenjali, a tehnologija razvijala u sve zahtjevnijoj okolini, jedno ostaje isto – ljudi komuniciraju jer je to njihova osnovna potreba. Tu je potrebu imao neandertalac Štef, europski pračovjek koji je u jednom razdoblju imao suživot s Homo sapiensom, pretkom modernog čovjeka. Neandertalac Štef je nekada davno živio u nevelikoj pećini ispod Hušnjakovog brijega blizu Krapine u Hrvatskoj. Istu potrebu ima znanstvenik John u svjetski poznatom MIT-u ( Massachusetts Institute of Technology) u Sjedinjenim Američkim Državama koji se danas u trećem mileniju bavi temeljnim razvojno istraživačkim aktivnostima u području ICT-a.
I jedan i drugi su, bez obzira na možda tristo tisuća godina koliko iz razdvaja, komunicirali radi sporazumijevanja i prenošenja najvažnijih informacija neophodnih za opstanak te evoluciju života. Na taj su se način stvarali brojni civilizacijski okviri koji su se tijekom stotina milenija neumitno mijenjali kreirajući najstarijim hominidima prostor za opstanak, a nama, modernim ljudima, priliku za nove ideje i održivi razvoj.
Muzej neandertalaca u Krapini daje jedinstven uvid u razvoj zemlje, njenu kozmičku i kemijsku evoluciju pri čemu se čovjek na tom rodoslovnom stablu života pojavio niti minutu prije ponoći te postao nositelj razvoja brojnih civilizacija koje su uslijedile.
Sve što se u Muzeju može vidjeti i saznati o toj veličanstvenoj priči stvaranja zemlje i svih oblika života na njoj, upotpunjeno je i dokazima u obliku artefakata života zajednice neandertalaca u pećini koja obiluje dokazima da su oni komunicirali, živjeli kao zajednica pretpotopnih ljudi, liječili svoje bližnje, brinuli o starijima (s današnje pozicije nije primjereno koristiti riječ starac ili starica s obzirom da je u tom razdoblju razvoja, ljudski vijek trajao kratko, u prosjeku niti dvadesetak godina, pa i kraće ukoliko je naš pretpotopni predak prije 125 milenija stradao u borbi s nekim nosorogom ili umro od bolesti).
Slijedom toga kao i života ljudi kroz stotine milenija nakon pojave neandertalaca, a kasnije i Homo sapiensa jedno je sigurno – s potrebom da komuniciramo se rađamo i umiremo. Kako u povijesti, tako i danas!
Fascinacija komunikacijom kao načinom sporazumijevanja i prenošenja životno relevantnih informacija postala je tijekom vremena toliko snažna da su se ljudi počeli njome profesionalno baviti.
Upravo zato, odnosi s javnošću, kao profesionalno- stručan odgovor modernog čovjeka na izazove komunikacijskih potreba ljudi, danas obuhvaćaju gotovo sve aspekte naše interakcije s drugima u okruženju, a u budućnosti će, vjerujem, njihov značaj biti još i veći.
Mene zanimaju ljudi kao sudionici komunikacijskih procesa jer upravo njihova osnovna potreba za komuniciranjem predstavlja iskonsko gorivo tih aktivnosti. Zahvaljujući toj potrebi i sposobnosti komuniciranja ljudi mijenjaju svijet. Općenito se na razini civilizacija stvari događaju postepeno tijekom dugotrajnih razdoblja, a komunikacija ostaje bezvremensko ljepilo svih ostvarenja od početka ljudskog roda do sada.
Kada bismo kojim slučajem zemlju i ljude promatrali iz svemira, vjerojatno bi nam sve izgledalo puno jednostavnije nego iz neposredne blizine. Međutim, pogrešno bi bilo zamišljati razvoj kao prvolinijsko kretanje jednako sposobnih ljudi čiji je učinak ravnomjerno raspoređen. Neki ljudi i neke zemlje brže idu naprijed za razliku od nekih drugih čiji je osobni i skupni učinak znatno skromniji. Međutim, svjesni smo da eksplozivni tehnološki i ekonomski razvoj ne znači ujedno i održiv razvoj.
Paradoksalno, razvoj tehnologije, industrije, povećano korištenje resursa u civilizacijskom smislu ne znači nužno pozitivni korak naprijed. Klimatske promjene s kojima smo suočeni i čije posljedice svakodnevno osjećamo kroz „pobunu“ prirode u raznim oblicima posljedica su upravo prevelikog pritiska razvojnih komponenti na ravnotežu prirodnih sila i resursa koje imamo.
Održivi razvoj, koji je postao novi okvir poželjnog civilizacijskog odnosa i brige nas ljudi prema zemlji i njenim resursima, izbalansiranog ekonomskog i tehnološkog razvoja kao i društveno odgovornog ponašanja i poslovanja, nije više „zelena mantra“ zanesenjaka, nego pitanje što ćemo ostaviti našim nasljednicima i kako će izgledati civilizacija kroz par stotina godina ili milenija.
Vraćanje u ‘kameno doba’ ne bi riješilo pitanje održivog razvoja
Bilo bi potpuno pogrešno misliti da je rješenje u zaustavljanju razvojnih procesa te da odgovor ljudi na klimatske promjene može biti u reverzibilnim razvojnim obrascima. To je naprosto kriva pretpostavka. Ne bi, slikovito rečeno, vraćanje u „kameno doba“ riješilo pitanje održivog razvoja. Da, priroda bi se možda oporavila i tehnološki balast bi bio manji, a resursi zaštićeniji. No, bi li ljudi bili sretniji kada bi se jednog dana probudili u nekoj pećini bez dobrobiti tehnološkog, ekonomskog i društvenog razvoja? U onoj spilji u Hušnjakovom brijegu, u zajednici čiji članovi žive niti trideset godina, a hranu pronalaze na bojnom polju s divljim zvijerima? Odgovor je – ne!
Ljudi su uvijek težili novim stvarima i ta njihova znatiželja i iskonska želja za razvojem svega i svačega – boljeg sutra – temelj je ljudskog postojanja. Kada bismo ljudima oduzeli želju za mijenjanjem stvari, kreativnost i osjećaje, dobili bismo strojeve koji ne bi razvijali civilizaciju nego „brinuli o vlastitom samoodržanju“.
Ljudi su tijekom razvoja shvatili da moraju uzeti u obzir sve aspekte vlastitog djelovanja te su se od ostalih živih organizama i stvorenja razlikovali i po tome što su, barem svjesno, uvijek težili napretku i razvoju ne samo sebe nego i cijele zajednice. Ta empatičnost, socijalna i emocionalna inteligencija, kultura i komunikacija govorom i pismom, imanentni su samo ljudima. Činjenica da je komunikacija u tim procesima odigrala ključnu ulogu samo je dokaz više da će tako biti i nadalje.
Međutim, ne smijemo zanemariti činjenicu neravnomjernog globalnog razvoja. Takav disbalans nikako nije smisao održivog razvoja. Što je to što ljudima, društvima i zajednicama nedostaje da bi se jednako razvijali? Neka poveznica, sinergija, motiv, vođa, cilj, želja….. Nisam sigurna da bi itko sa sigurnošću mogao napraviti točan popis sastavnica za uspjeh, a da na vrh tog popisa ne stavi osobu ili osobe koje komunikacijom mogu pokrenuti timove i pojedince i napraviti razliku.
Mene su uvijek fascinirali najsloženiji projekti jer su to bile prilike da kroz komunikaciju i rad s ljudima učim i primjenjujem naučeno u novim okolnostima s novim suradnicima i na novim projektima. I to tako godinama.
Posebno mi je intrigantna suradnja različitih generacija jer je pravo umijeće pomiriti i timski uskladiti njihovu interakciju. Od baby boomera, preko x, y pa do z generacije, naših digitalnih šampiona. Toliko različiti, a toliko međuovisni!
Nikada se u povijesti ljudske civilizacije u jednom životnom ciklusu nije složila tako impresivna generacijska paleta korisnika različitih tehnologija koje se nezamislivo brzo razvijaju. Zamislite sraz u razmišljanju i korištenju tehnologije jednog Josipa rođenog u pedesetim godinama prošlog stoljeća i jedne Ane rođene početkom ovog milenija.
Josip je umirovljenik koji vjerojatno koristi telefon za razgovor s unucima. Vrhunac njegovog suživota s modernom tehnologijom je SMS poruka koju zna primiti i poslati. Za razliku od njega, kome je telefon samo uređaj iz kojeg dolazi dragi glas unuke Marije s Hvara, Ani je to produženi dio tijela bez kojeg više ne može i kojeg koristi stalno i u svemu što radi. Zahvaljujući revolucionarnom tehnološkom razvoju i promjenama koje se događaju brže nego ikada u ljudskoj povijesti, Ana danas živi san koji je genijalac i inovator svjetskog glasa i ugleda, kozmopolit rođen u Smiljanu blizu Gospića, Nikola Tesla sanjao prije gotovo stotinu godina. Tesla je naime, 1926. godine, u svojoj novoj domovini, Sjedinjenim Američkim Državama rekao:
“Kada se bežična tehnologija proširi, cijela zemlja će se pretvoriti u jedan “veliki mozak”. Moći ćemo komunicirati međusobno kad god to poželimo, bez obzira na udaljenost. I ne samo to, već ćemo pomoću televizije i telefona savršeno moći vidjeti i čuti jedni druge, bez obzira na udaljenost koja može biti čak i nekoliko tisuća kilometara, a instrumenti koji će nam to omogućiti bit će jako jednostavni u usporedbi s današnjim telefonima. Čovjek će telefon nositi u džepu”.
Nevjerojatno! Tesla je davno prije kirurški precizno secirao buduću tehnološku stvarnost i ovisnost ljudi o onome što im tehnologija omogućava. Ne zaboravimo, dok je Tesla tako proročanski naviještao internet i mobilnu telefoniju kao predvodnike buduće industrije 4.0, ostatak svijeta uživao je u blagodatima druge industrijske revolucije i radovao se prvobitnoj elektrifikaciji. Od Tesline vizije do naše stvarnosti prošlo je manje od sto godina.
U razvoju civilizacije to je zanemarivo kratak vremenski odsječak. Posebno ako se uzme u obzir da su tijekom samo jednog stoljeća ljudi prošli metamorfozu sličnu onoj kada se gotovo preko noći iz gusjenice stvori prelijepi leptir. Tako je na valu tehnoloških promjena, posebno one u ICT-u, moderni čovjek prošao ubrzani razvoj svoje vrste postavši svojevrsni Homo Technicus digitalnog doba. Osvojio je svemir, našao način da rekonstruira prošlost i vizualizira svaki kutak zemlje, osigurao komunikaciju u realnom vremenu sa svima i sa svakog mjesta te, slikovito rečeno, stvorio virtualni svijet svog drugog ja. Međutim, u tom virtualnom svemiru poput Ikara počeo se približavati suncu….Kraj znamo iz legende o Dedalu i njegovom nikad prežaljenom sinu. Hoćemo li i mi iz ove naše situacije izaći sa spaljenim krilima jer smo se previše približili tehnološkom suncu/bogu?
Baš zato što su komunikacijske mogućnosti tehnološki gledano danas gotovo bezgranične, sve smo svjesniji da će u budućnosti čovjek, odnosno njegove potrebe, želje i osjećaji zauzimati centralno mjesto u komunikaciji i strategijama upravljanja ljudskim potencijalima.
Pitanje svih pitanja postaje ono vezano uz osnaživanje, uključenje i motiviranje ljudi da sudjeluju i daju maksimum.
Posebno, kako uključiti i motivirati nekoga da bude dio komunikacijskog procesa i aktivnosti iako mu to nije struka niti posao. Kako postići da ljudi žele sudjelovati i kreativno doprinositi i u području koje im je nepoznato, a na prvi pogled, nekima i odbojno?
Kako prelomiti u njima predrasudu da uz njihov stručni, za njih najvažniji posao na svijetu, postoje možda i drugi, jednako vrijedni i važni poslovi koji značajno utječu na ukupni rezultat ili kulturu. Da postoje drugi znalci čijem se umijeću treba diviti i poštivati ekspertizu kada je ona očigledna. Svi znaju za Teslu ili Luku Modrića. No, imamo li predrasude prema kolegi ili kolegici jer radi nešto što mi ne razumijmo ili nije u našem području interesa?
Trebaju li se taj kolega ili ta kolegica dokazati u svijetu da bismo ih i mi prepoznali?
Konačno, kako u sveopćem otuđenju koje je direktna posljedica novog normalnog nastalog u doba korone, učiniti da je ljudima stalo i do drugih ljudi, njihovih osjećaja i viših društvenih, pa i poslovnih ciljeva.
Možemo se složiti da kombinacija brzog razvoja tehnologije i individualizacija njene moći kroz dostupnost korištenja svakom čovjeku u svakom trenutku stvara potpuno nove obrasce ponašanja. U tom novom svijetu, da parafraziramo Luja XIV., Kralja sunca (Le Roi Soleil), koji je svoj apsolutizam opisao kroz izreku „Država to sam ja“, svatko sebe vidi kao sunce u svemiru informacija. Svaku od tih informacija možemo u trenutku osvijetliti, spržiti ukoliko treba, koristiti u dobru ili lošu svrhu.
Ta moć koju je moderni čovjek trećeg milenija dobio nezamisliva je privilegija ljudskog roda. Nikada prije, čovjek nije mogao pristupiti tolikom broju informacija, a o njima zapravo ne razmišljati odnosno površno ih prihvaćati kao još jedan klik na nešto što nas u milisekundi interesira, a nakon toga padne u vječni zaborav. Neselektivno konzumiranje tog informacijskog svemira kao da je umrtvilo sive ćelije našeg vlastitog procesora. Mozak modernog čovjeka se i sam pregrijava količinom „informacijskog smeća“ koje dnevno u njega uđe bez da u njemu ostane, a da se pri tom ne procesira odnosno mehanički gledano, „vrtimo pedale u prazno“.
Ključ rješenja zagonetke uspješnog liderstva i vođenja ljudi, timova i organizacija nalazi se u kvalitetnoj komunikaciji, empatiji, poštivanju drugih ljudi, njihove ekspertize i doprinosa.
Autorica: Snježana Bahtijari. Sadržaj BizBlogova pod nazivom Mentorica bit će sastavnim dijelom autoričine knjige čiji je izlazak planiran za 2024. godinu.
Objavljeno 17. travnja 2023. Sva prava pridržana PoslovniFM