Dalmatinski i istarski pršut cijenjena su i zaštićena delicija, sline nam procure već i na spomen paške ili creske janjetine, no malo tko zna da je prerada mesa i proizvodnja suhomesnatih proizvoda počela još ranog 19. stoljeća na – Banovini.
U Petrinji je, naime, 1826. osnovana škola koja je iznjedrila vrsne majstore mesare i majstore obrade svinjetine.
– Da, najviše svinjetine. Vjerovali ili ne, na području Banije prije Prvog svjetskog rata bilo je 250.000 svinja. Danas jedva oko deset tisuća – govori nam Adolf Cvanciger, vlasnik sisačkog obrta Cvanciger u kojem je već 33 godine. Bavi se proizvodnjom suhomesnatih proizvoda, a ograničio se na njih svega pet.
– Krvavice radimo sezonski, tu su posavske češnjovke, bijeli špek podbradnjak, tlačenicu i banijsku salamu koja ima oznaku izvornosti i hrvatskog tradicijskog proizvoda. Sve se radi po recepturi koja je stara više stotina godina, a može se kupiti samo u sedam naših mesnica, imali smo osam. Imamo pedeset zaposlenih, no ne želimo masovnu proizvodnju, jer to nema smisla. Mesnice Cvanciger tako su dvije u Sisku, jedna u Petrinji, u Hrvatskoj Kostajnici, Popovači, Kutini i Velikoj Gorici, a ona u Glini uništena nam je u potresu – kazuje nam.
Po struci je, kako kaže, propali student veterine. Pomalo ironično, od veterinara do mesara?
– Stigla je 1990. i rat, a ja sam bio ročnik u JNA. Dezertirao sam i priključio se najprije ZNG-u, a onda MUP-u, gdje sam ostao do 1993. Moj otac Slavko, koji je preminuo 2005., te 1993. mi je rekao nešto jako važno. „Dosta je bilo zezanja po fakultetu, treba raditi”. Poslušao sam ga i krenuo s njime u obrt koji je otvoren u lipnju 1990., među prvima u slobodnoj Hrvatskoj. Položio sam majstorski ispit i priključio se obiteljskom poslu – prisjeća se.
Pitamo ga kako to da su Dalmacija i Istra zaštitile svoje suhomesnate proizvode, a sisačko-moslavački kraj tu je pomalo zapušten, bez nekih pomaka u tom smjeru.
– Politika je uvijek zapuštala ovaj kraj. Ne želim govoriti ni protiv koga, neka svatko radi svoj posao, ali pitanje je koliko je dalmatinskih ili istarskih pršuta uopće vidjelo ta područja prije sušenja i prodaje. Svinjogojstvo je na najnižoj mogućoj razini u povijesti, uvoz debelo premašuje količinu koju proizvedu domaći uzgajivači. Na našem području je jedanaest autohtonih proizvoda, ni jedan jedini nije brendiran osim vina škrleta. Mi naprosto nemamo sirovine. Vjerujte mi, u salami velikih korporacija nema grama hrvatske svinjetine – kaže.
Objašnjava nam kako je posebnost upravo njihova „Banijska salama”, koja se radi isključivo od crnih slavonskih i turopoljskih svinja. Da bi osigurao prijeko potrebnu sirovinu, Cvanciger surađuje s više od 150 OPG-ova. No, ideja je revitalizirati banijsko svinjogojstvo.
– Nekada smo imali banijsku svinju šaru, no ona je tijekom Domovinskog rata potpuno nestala. Uspjeli smo pokrenuti uzgajivače unazad zadnjih pet, šest godina. Težak je to proces, treba ponovno uzgojiti cijelu pasminu, zato i ne želimo još ići u masovnost. No, to je plan, kao i proširiti obrtništvo u ovom kraju koje to itekako zaslužuje, zbog kvalitete i povijesti – pojašnjava.
Kako je i dopredsjednik Hrvatske obrtničke komore, pitamo ga gdje je zapelo, je li država mogla učiniti više da zaštiti obrtništvo ove regije.
– Apsolutno! Najveći je problem što nema sustavne politike razvoja obrtništva. No, teško je reći tko je kriv. Roditelji djecu upućuju u gimnazije, pa na fakultete, ali 70 posto njih na kraju ne radi u struci, a dobar obrtnik zarađuje mnogo više od njih. Naše područje je i prije potresa bilo devastirano. Nisam siguran je li nam potres pomogao ili odmogao, možda se sada počnu baviti nama. U pregovorima smo o izgradnji škole na najmanje 15 tisuća kvadrata gdje bi se u Petrinji školovali đaci za 62 majstorska zanimanja – kaže.
Kako je sam naslijedio posao od oca, pitamo ga ima li i sam nekoga tko će preuzeti objekt klaonice koja je u Sisku već 140 godina, a obitelj Cvanciger ju je od grada kupila 1996. S njime rade i supruga Vlatka, sestra Anastazija i šogor Dalibor, no djeca zasad ne.
– S obzirom na sve, ne znam bih li bio sretan ili nesretan da naslijede moj posao. Imam troje djece, sin Rudolf (27) profesionalni je vaterpolist i zaposlenik revizorske kuće u Nizozemskoj, kći Leonarda (23) studira ekonomiju, a najmlađi Gabrijel (19) studira i profesionalno igra odbojku u zagrebačkoj Mladosti. Možda ih nešto privuče obrtu, ali uz ovakvu politiku to će biti vrlo teško. Nitko se ne pita što će biti s obrtništvom za deset, petnaest godina, kada se mi stariji povučemo. Najveći je problem što, kako znamo, nema uspjeha preko noći, ali nema ni neuspjeha preko noći. Ovo gdje se sada nalazimo rezultat je višedesetljetne nepostojeće politike razvoja obrtništva – zaključuje pomalo snuždeno Adolf Cvanciger.
Autor: Redakcija PoslovniFM Foto: Obrt Cvanciger
Objavljeno 12. travnja 2023. Sva prava pridržana PoslovniFM.